GABRIEL BORIC

Čile bi mogao dobiti predsjednika Hrvata, čiji su preci prije 124 godine otišli s Ugljana: Ovo je priča njegovih rođaka

Ognjene zemlje, pune bakra, salitre i vulkana, kamo su krajem 19. i početkom 20. stoljeća iselile cijele familije naših otočana
Zdenka Borić, rođakinja u trećem koljenu Gabriela Borića, jednog od glavnih kandidata za novog predsjednika Čilea, ispred rodne kuće njegovog pradjeda, Ive Borića, u Ugljanu
 Jure Mišković/cropix; Afp

Naš Gabriel? Za predsjednika? Čilea?! Nisam znala... - čudi se Zdenka Borić. Gleda nas kao da je hoćemo prevariti, ali opet...

- Bio je tu s braćom 2010. godine. Mlad i ambiciozan, ne previše emotivan. Doduše, već tada je bio vođa nekih studentskih prosvjeda. Držao se onako, imao je to nešto u sebi. Na taj njegov gard ja sam mu u šali rekla: "Kad postaneš predsjednik, poslat ćeš predsjednički avion po mene”. I, eto ti ga na... Možda mi se želja ispuni – smije se Zdenka, a i mi s njom jer teško je iz perspektive malog Ugljana povjerovati da bi 35-godišnji Gabriel Borić u studenome mogao postati novi predsjednik najjužnije južnoameričke države, piše Zadarski.hr.

Ognjene zemlje, pune bakra, salitre i vulkana, kamo su krajem 19. i početkom 20. stoljeća iselile cijele familije naših otočana, najviše s Brača, ali i s Korčule, Hvara, Raba, Ugljana, odakle su se i Ive Borić i Božica Crnošija, Gabrielovi pradjed i prabaka, krajem 19. stoljeća uputili u ”obećanu zemlju”. Tri generacije i točno 124 godina kasnije njihov izravni potomak postao je kandidat udružene ljevice za novog predsjednika Čilea, mladi revolucionar, ala Che Guevara, koji želi konačno raskrstiti s Pinochetovom ostavštinom i dubokim podjelama koje zadnjih desetljeća potresaju tu zemlju.

Porodični konci

"Došli smo iz socijalističkog pokreta i politički smo oblikovani borbom koja se vodila tijekom povijesti. Ako je Čile kolijevka neoliberalizma, on će također biti i njegov grob", kazao je Gabriel, prenosi Guardian, nakon što je u srpnju na predizborima osvojio više od milijun glasova, pobijedivši protukandidata iz Komunističke stranke Daniela Jaduea. Gabriel se tada javno obvezao da će ustavno transformirati zemlju i zauvijek upokojiti ekonomski model zaostao iz ere Augusta José Ramóna Pinocheta Ugartea, generala i predsjednika Čilea, vođe vojne hunte koja je s vlasti svrgnula socijalističkoga predsjednika Allendea 1973. godine, te na vlasti ostala sve do 1990. godine.

Ali vratit ćemo se sjajnoj Gabrielovoj političkoj karijeri i izglednim šansama da bude prvi ljevičarski predsjednik Čilea nakon Allendea. U Ugljan smo zato i došli, istražiti njegove korijene, Boriće, pretke koji su prije više od stoljeća trbuhom za kruhom krenuli na drugi kraj svijeta i gdje ih danas, o tempora o mores, ima više nego u Ugljanu na Ugljanu.

image
Stare kuće obitelji Borić u Ugljanu propalog krova i zarasle u travi
Jure Mišković/cropix

Borića u Ugljanu, ako se računa muška loza, danas ima samo u dvije kuće, dok u Čileu, glavnom gradu Santiagu i Punta Arenasu na samom jugu zemlje, najmanje 30 obitelji ponosno nosi to prezime, kaže Zdenka. I svi su ostali Borić, nitko iz imena nije ispustio naše ć koje im otkriva hrvatske korijene.

- Ja sam Gabrielova rodica, u trećem koljenu. Naši su pradjedovi bili braća. Moj pradjed Mate je ostao na Ugljanu, s još dvoje braće i sestrom, a njegov pradjed, Ive, sa ženom i bratom Šimom, otišao je u Čile. Nikad se nisu vratili – govori nam Zdenka dok pokušamo pohvatati obiteljske konce.

Ugostila nas je u svojoj kući u Ugljanu gdje živi s roditeljima, Slavkom i Marijom. Slavko je napunio 86 godina i ne čuje više dobro. On je, uz rođaka Vojislava, možda jedini muški potomak Borića na Ugljanu u izravnoj vezi s Gabrielom Borićem.

Od 1978. žive u novoj kući, niti stotinu metara udaljenoj od nekadašnjih Borićevih dvora, napuštenih, srušenih, zaraslih u travu: jedne niske kamene kućice i katnice u susjedstvu. Na toj današnjoj adresi, Put Javora 16, rodio se Zdenkin pradjed Ive Borić. U kamenoj prizemnici živjelo se s blagom, a kako se obitelj širila, u susjedstvu su podigli kuću na kat, ali tako da su sva braća živjela u spojenoj zgradi, jedan pored drugog.

Spojio ih internet

Kao i svaka priča o obiteljskom porijeklu, davnim precima i nasljednicima, i priča o Borićima ima svoje uspone i padove, svoje manje i više poznate pojedince i potomke, no malo toga o Borićima iz Čilea danas bi se znalo da nije bilo Zdenke Borić koja se u istraživanje korijena svoje obitelji upustila sasvim slučajno.

- Sve do 2007. godine nisam znala da je još netko od naših Borića živ u Čileu. Zadnji kontakt imali smo početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, kad je časna sestra, jedna od očevih prateta, poslala po jednoj prijateljici mome ocu pismo. Od tada pa do prije četrnaest godina, nikakvog glasa o njima nismo imali – ističe.

I vjerojatno do danas ne bi imali da se negdje u međuvremenu nije dogodio internet. Zdenkin poznanik, veliki zaljubljenik u Ugljan, otvorio je stranicu Ugljan.org posvećenu temama i pričama o njihovom mjestu i otoku. Jednoj od rubrika na portalu dao je naziv ”Stare slike – crno bile” u kojoj objavljuje fotografije Ugljana i Ugljanaca iz prošlosti. Jednog dana zamolio je Zdenku da mu pošalje, ako ima, koju staru obiteljsku fotografiju. Zdenka mu je poslala sliku skupine partizana snimljenu na Visu 1943. godine. Među njima je bio i Zdenkin djed, Ive Borić.

image
Gabriel Borić
Javier Torres

- Mjesecima nakon toga nisam gledala njegovu stranicu i onda sam jednog dana vidjela da je ispod moje slike netko ostavio poruku. Neki Patricio, iz Čilea. Pitao je jesu li to možda Borići s Ugljana i može li nešto više o njima doznati – veli Zdenka, a ostalo je povijest.

Patricio je bio, ubrzo će saznati, rođeni brat Gabrielovog oca Luisa Javiera, ali važnije od toga bila je sama vijest da su ugljanski Borići u Čileu živi i da ih, falabogu, ima više nego Borića na Ugljanu. Loza se nije ugasila, tišina duga gotovo šest desetljeća napokon je prekinuta.

- Otac i teta bili su ludi od sreće. Cijelo je selo znalo da nam je rodbina u Čileu živa. Nisam ih takve nikad vidjela, kao da su dobili na lutriji – zeza se Zdenka.

Stotinu potomaka

I tako je krenula komunikacija, Patricio je Zdenki slao slike o Borićima u Čileu, a ona njemu informacije o Borićima iz Ugljana. Malo po malo, uspjeli su rekonstruirati cijelo obiteljsko stablo. Veće zasluge za to Zdenka ipak pridaje Patriciju koji joj je poslao cijelu genealogiju, shematski prikaz svih potomaka prvih ugljanskih Borića u Čileu do današnjih dana. Od Ive i Božice do danas, ima ih preko stotinu.

Ali na tome se nije stalo. Već iduće godine, 2008., na ljeto u Ugljan stiže Ricardo, Patriciov prvi rođak, a 2009. i Ricardov brat Mauricio.

- Ricardo je htio vidjeti staru obiteljsku kuću, mjesto iz kojeg su se njegov dida i nona uputili u Čile. Kad je vidio te ruševine, gole kamene zidove i urušen krov, zaplakao je kao dijete. Tražio je da ga slikamo kako rukom dodiruje te stare zidove...

Iduće 2010. u posjet Ugljanu stiže i Gabriel, s dvoje mlađe braće, Simonom (33) i Tomasom (29). I on je obišao staru kuću, ali nije bio tako emotivan kao njegov stariji rođak. U Ugljanu su se zadržali nekoliko dana, dovoljno da ih nahranimo i operemo im robu, šali se Zdenka, a put su nastavili prema Braču, ne bi li i tamo pronašli žive pretke po strani Gabrielove babe, ali i tome ćemo se vratiti. Napokon, 2012., dvije godine nakon Gabrielovog posjeta, na poziv Ricarda, Zdenka odlazi u Čile na tri tjedna gdje upoznaje većinu žive rodbine, potomaka Ive Borića i Božice Crnošije, od kojih je čileanska saga i započela.

image
Gabriel Borić s braćom Simonom i Tomasom na Ugljanu 2010. godine
Privatni Album
image
Gabriel Borić s braćom Simonom i Tomasom na Ugljanu 2010. godine
Privatni Album

- Kad je Ricardo rekao da će doći na Ugljan, otišla sam u arhivu Zadarske nadbiskupije i iz matičnih knjiga izvukla sve podatke o djedu i njegovim precima. Ricardu i trojici njegovih sinova to je pomoglo da dobiju naše državljanstvo. Bilo je to prije ulaska Hrvatske u EU, kada uvjet za državljanstvo još nije bio poznavanje jezika. Da jest, teško bi ga dobili, jer nitko od njih danas više ne govori hrvatski – kaže Zdenka i tu s njom, uz pomoć arhivskih podataka zaranjamo u 130 godina prošlosti ugljanskih Borića.

Najprije o Ivi Boriću i Božici Crnošiji, koji su se vjenčali 12. studenoga 1893. u Ugljanu. Ive je rođen 12. kolovoza 1863. od oca Ive i majke Stoše Barišić, također rođene Ugljanke. Ivina žena Božica, rođena 1874., fetiva je Ugljanka. Otac joj Božo je iz plemena Crnošija, a majka Marija je rođena Vučina, opet sve stara ugljanska prezimena. Tri godine nakon vjenčanja Ive i Božica dobivaju sina Ivana, a već iduće godine, 1897. odlaze u Čile. Zašto, nije poznato, ali Zdenka pretpostavlja da je tome kumovala peronospora koja je tih godina zahvatila cijelu jadransku obalu.

U rudnicima salitre

U Čile, međutim, Ive i Božica ne idu sami, s njima odlazi i njegov mlađi brat Šime, a u Ugljanu, uz oca i mater, ostaju još tri brata: Mate, Tomo i Jakov, te sestra Marija.

Mate Borić, najstariji od braće koji je ostao na Ugljanu, ženi se s Ivanicom Stipanić, isto iz Ugljana, i dobivaju četiri sina – Ivu, Matu, Šimu i Franu. Mate se priženio na Iž i dobio dvoje djece, Ivicu i Dianu, Šime nije imao djece, Frane je otišao u Chicago i postao Frank, a za njegovu kćer Dolores od 1961. nitko do danas nije čuo. Najstariji Ive, u braku s Danicom Bošnjak, porijeklom od Omiša, dobiva petero djece: Slavka, Matu, Rudija, Vilmu, Anku i Dolmiru. Slavko, najmlađi, ženi Mariju, iz Štrigova u Međimurju, i dobivaju Zdenku, našu sugovornicu.

Što se u međuvremenu događa u Čileu? Ive i Božica, s bratom mu Šimom, odlaze u Punta Arenas gdje najprije rade u rudnicima salitre. Nekoliko godina potom zapošljavanju se kao kalafati, a neko vrijeme su u Magellanovom prolazu ispirali zlato. Na jugu Čilea ostat će do svoje smrti, dok im se djeca većinom sele u glavni grad Santiago. Ive i Božica u Čileu će naime dobiti još desetero djece, a Šime će oženiti neku domaću ženu, potomku indijanaca, što će na koncu dovesti do svađe i razlaza među braćom. Kasnije je, kaže Zdenka, završio u zatvoru, prišivalo mu se i neko ubojstvo...

image
Marija i Slavko Borić, rodbina čileanskog predsjedničkog kandidata
Jure Mišković/cropix

Vratimo se Ivi i Božici: nakon Ive kojeg su dobili još u Ugljanu, i koji će ubrzo postati Juan, rađaju im se redom: Paulina (1898.- 1969.), Angela (1900. - 1978.), Mariano (umro 1940.), Vladimiro (1905. - 1973.). Vicente (1907. - 1986.), Luis (1908. - 2001.), Maria (1909. - 2010.), Jose (1915. - 1981.), Arturo (1916. - 1979.) i Benjamin (1919. - 1978.). Angela i Maria bile su časne sestre, a Vladimir Borić je bio svećenik. Postao je prvi nadbiskup hrvatskih korijena u Punta Arenasu. Jedna ulica u Ugljanu danas po njemu nosi ime.

Upravo na dan kad je služio svoju prvu misu, 1930., nastala je i fotografija na kojoj su Ive i Božica s devetero svoje djece. Na slici nedostaju samo najstariji sin Ive (Juan) i Mariano. Sliku je pronašao i Zdenki poslao Patricio i ona je danas možda jedina fotografija na kojoj se vidi kako su izgledali prvi Borići i njihovi nasljednici u Čileu. Točnije bi bilo reći Borići-Crnošije-Barešići. Naime, u skladu s čileanskom tradicijom, muškarci u imenu nose i majčino prezime. Tako na zajedničkoj slici za Božicu piše Crnošija, a za Ivu Borić Barešić, prema djevojačkom prezimenu njegove majke.

image
Ive i Marija snimljeni u Čileu 1930. godine s devetoro djece
Privatni Album

Ugledni ljudi

Red je da iz te guste krošnje obiteljskog stabla izvučemo predsjedničkog kandidata Gabriela. Njegov djed Luis, kao sedmo dijete Ive i Božice, oženio se u Punta Arenasu s Magdalenom Scarpa Martinić. Dobili su dva sina, Luisa Javiera i Patricia, te dvije kćeri Mariu Angellicu i Beatriz. Najstarije dijete, Luis Javier Borić Scarpa, ženi se s Katalonkom, Soledad Font Aguillera, i dobivaju troje sinova, našeg Gabriela te Simona i Tomasa.

Objasnimo još i ovo: Patricio, koji je prvi kontaktirao Zdenku, i njegov brat Mauricio, imaju još tri brata: Roberta, Ivana i Alejandra. Njihov otac je Benjamin, najmlađi sin Ive Borića i Božice Crnošije, brat Gabrielovog djeda Louisa.

image
Božica Crnošija i Ive Borić
Privatni Album

- Patricio, Ivan, Mauricio, Alejandro i Richardo su djeca od djedovog brata, i svi su jako uspješni u Santiagu. Ivan je ginekolog, Mauricio sveučilišni profesor biologije, kao i Alejandro koji predaje psihologiju. Ricardo je bio inženjer, mislim baš u rudniku bakra. Kemijski inženjer je i Gabrielov otac... – navodi Zdenka, ukazujući na poznatu činjenicu da brojna i utjecajna hrvatska zajednica u Čileu uživa veliki ugled.

I tu, za sada, dolazimo do kraja, ili početka, istraživanja ugljanskih Borića, koji su prije nekih petsto godina, bježeći od Turaka, iz Bosne stigli na otok Ugljan. Zdenka kaže da Borića muslimana danas još ima oko Konjica, a u Hrvatskoj u Križopolju, kod Brinja, te u Podgori i na Lošinju. Postojao je i neki bosanski ban Borić, a to se prezime vezuje i za Brač. Na jednom popisu useljenika u Čile s početka 20. stoljeća, nalazi se čak sedam osoba s prezimenom Borić, i za sve se navodi da su došli s otoka Brača, govori nam Zdenka.

Bili to brački ili neki drugi Borići, jedno je ipak sigurno, u Gabrielu Borić Fontu sigurno ima bračkih gena. Otkrili smo to istražujući povijest njegove bake, Magdalene Scarpa Martinić, uz pomoć nekoliko mrežnih stranica specijaliziranih za istraživanje rodoslovlja.

image
Borići u hrvatskom klubu u Santiagu
Privatni Album

Od Pučišća do Pražnica

Magdalena Scarpa Martinić rođena je 18. listopada 1918. u Punta Arenasu, a preminula je 2006. u Santiagu. Otac joj je bio Toma Škarpa, rođen 21. listopada 1872. u Starom Gradu na Hvaru, a umro je 28. travnja 1940. u Punta Arenasu.

Magdalenina majka bila je Mariana Martinić Jakasović iz Pučišća (r. 29. rujna 1896., u. 9. rujna 1985. u Punta Arenasu), kao i Magdalenin djed, Stjepan Martinić (r. 1869.), dok je baka Magdalena Martinić (r. 1870.) bila iz Pražnica.

Sad je puno jasnije zašto je Gabriel prije dvanaest godina, kad je prvi put posjetio Hrvatsku, najprije otišao u Ugljan na Ugljanu "upoznati” žive Boriće, a potom na Brač, "istražiti” bakine korijene. Je li u tome uspio, što je otkrio, nije poznato, ali vjerujemo da će i ova priča s Ugljana biti mnogima poticaj da se zapitaju je li im mogući novi predsjednik Čilea možda svojta.

Naravno, da bi slika bila potpuna, potrebno bi bilo istražiti porodična stabla ugljanskih obitelji Crnošija, Vučina i Barešić, kao i hvarskih Škarpa i bračkih Martinića, kako onih koji su ostali na otoku, tako i onih koji su prije koju stotinu godina migirali u Čile, ili neku drugu od zemalja Južne Amerike, dijeleći neizvjesne sudbine stotine i tisuća naših iseljenika.

Ali to ćemo ostaviti za neku drugu priliku, koja nam se možda ukaže već u studenome. Jer ako Gabriel pobijedi, a šanse su velike, bogami će se feštati po Dalmaciji, piše Zadarski.hr.

image
Gabriel Borić
Andres Pina/aton Chile

Politički uspon Gabrijela Borića i šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima

Prije deset godina Gabriel Borić je bio dugokosi 25-godišnjak koji je s megafonom u rukama poveo tisuće glasnih studenata ulicama glavnog grada Čilea zahtijevajući besplatno obrazovanje za sve, piše Guardian.

Borić je bio dio radikalne generacije studentskih vođa koji su katapultirani u žižu javnosti 2011. godine tijekom prosvjeda protiv nejednakosti u obrazovnom sustavu. Ti su prosvjedi angažirali čitavu generaciju i sada se na njih gleda kao na prethodnike većih društvenih nemira koji su zahvatili zemlju u listopadu 2019. godine.

Sada, nakon dva mandata u kongresu, Borić je uletio u predsjedničku utrku osvojivši više od 60 posto glasova i time postao kandidat ljevice na izborima zakazanima za studeni. Borić je osvojio više od milijun glasova na predizborima, pobijedivši kandidata Komunističke stranke Daniela Jaduea i obvezavši se oštro napasti ekonomski model iz Pinochetove ere.

'Grob neoliberalizma'

"'Ovdje se događa nešto prekrasno i uzbudljivo, prijatelji", poručio je okupljenima oko male pozornice ispred sjedišta svoje stranke u glavnom gradu Santiagu.

"Došli smo iz socijalističkog pokreta i politički smo oblikovani borbom koja se vodila tijekom povijesti. Ako je Čile kolijevka neoliberalizma, on će također biti i njegov grob", kazao je.

Borić, koji je diplomirao pravo na Sveučilištu Čile u Santiagu dolazi iz najjužnije regiji Čilea koja obuhvaća Ognjenu zemlju i njezine fjordove i otočiće, obećao je jedinstvo i uključivost.

U međuvremenu, bivši ministar društvenog razvoja i predsjednik državne banke, Sebastián Sichel, pobijedio je konzervativnoga gradonačelnika i dvojicu drugih bivših ministara te postao kandidatom desnice.

Pobjede Sichela i Borića sugeriraju da iako mnogi Čileanci žele promjene nakon 18 mjeseci prosvjeda i karantena, nisu baš svi voljni dati glas ekstremnim kandidatima s bilo koje strane političkog spektra, piše Guardian.

"Ovo je samo početak za vođe prosvjeda iz 2011. godine", rekla je Javiera Arce, politologinja sa Sveučilišta Valparaíso. "Borić je učio na pogreškama iz prošlosti i nastojao je postići sporazume – ovo je nevjerojatno važna generacija u političkoj povijesti Čilea."

Čelnici studentskog ustanka 2011., uključujući Borićeva političkog savjetnika Giorgia Jacksona i političarke Komunističke stranke Camilu Vallejo i Karol Cariola, pridružili su se Boriću da mu čestitaju na pobjedi. Njih četvero odslužuju drugi mandat u Kongresu, nakon što su ušli u politiku ubrzo nakon završenog studija.

Pravda i skrb

Čileanska politika doživjela je dramatičnu preobrazbu od listopada 2019., kada su tijekom vala prosvjeda milijuni ljudi preplavili ulice kako bi osudili nejednakosti i nepravde rasprostranjene u cijelom društvu. Borić se suočio s kritikama u nekim krajevima zbog svoje spremnosti da postigne dogovor s političkom elitom nakon što je u studenom 2019. potpisao međustranački mirovni sporazum. Ali sporazum je na kraju otvorio put Čileu da zamijeni svoj ustav iz doba Pinocheta iz 1980. – proces koji je započeo u srpnju.

Njegova je kampanja uspjela mobilizirati značajan broj ljudi da glasaju za politički projekt koji se fokusira na socijalnu skrb, decentralizaciju države i pravedniju raspodjelu resursa Čilea.

Na izborima u studenom, Sichel i Borić suočit će se s krajnje desnim kandidatom Republikanske stranke Joséom Antoniom Kastom; socijalistkinjom Paulom Narváez, bivšom glasnogovornicom vlade; i centrističkom Yasnom Provoste, predsjednicom čileanskog senata.

Inače, napominje Guardian, Gabriel Borić je rođen u Punta Arenasu 1986. godine od oca Luisa Javiera Borića, podrijetom iz Hrvatske, koji je čitav životni vijek radio kao kemijski inženjer u tvrtki ENAP, i Marie Soledad Font, podrijetlom iz španjolske regije Katalonije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 08:05