IZ KNJIGE 'DRŽAVA I NJEZINO KAZALIŠTE'

Pavelić: Uloga kazališta je da pokaže kako smo mi Hrvati sličniji Nijemcima i Talijanima nego Srbima

Najvažniji zadatak svih ustanova administrativnog sustava NDH bio je promicati i jačati domoljublje ili, jezikom resornog ministra Mile Budaka rečeno - u kazalištu se, kao i širom cijele zemlje imalo “raditi za svoj narod”. No, to nije bilo dovoljno - istodobno je trebalo “širiti dalje visoku kazališnu umjetnost o kojoj već govore i preko granica naše države”. U strogo centralistički vođenoj državi kakva je bila NDH, Poglavnik je, kao središnja ličnost državne sveukupnosti, bio i središnja ličnost u nizanju impozantnih rezultata kulturne politke. Od Kazališta se od početka očekivalo da na reprezentativan način “izađe na medjunarodno poprište” i dostojno predstavlja NDH u zajednici osovinskih država. Po Poglavnikovim riječima, zagrebačko Kazalište “moralo je biti na visini - ono će nas predstavljati pred cijelim svijetom koji gleda u nas”.

Nova kultura

U ratnim vremenima, u kojima je po mišljenju državnih vođa “životna borba za opstanak najprvotnija”, upravo su kulturne veze trebale postati “najsolidnija karika, najintimniji momenat zbliženja, prijateljstva, suradnje među narodima”. Kako se u to vrijeme duh hrvatstva želio izdignuti iznad duha naroda s kojima je bio prinuđen dijeliti suživot u bivšoj državi tijekom 23 godine, veze s ostalim slavenskim narodima nisu smatrane važnima jer je “hrvatski narod u svojoj povijesti mnogo primao od drugih, ali je ostao svoj”. Tako je i usvojen stav da su primjerice Hrvati i Srbi “dva izgrađena i posebna naroda” posve različita duha pa se zato ustaški režim od samih početaka nastojao nasloniti na tzv. srodnost duha u zemljama predvodnicama osovinske Europe. Ovdje su pronađene čvršće veze jer “su im probitci bliži” i jer su “kulturne veze između njih jače”. Kako je politika ustaškog vodstva od početka bila ograničena snažnim utjecajem nacizma i fašizma, tako se i u međunarodnim aktivnostima kulturnih ustanova najviše polagalo upravo na suradnju i kulturnu razmjenu s Reichom i Italijom.

Stalna gostovanja

Pojedini članovi Kazališta cijelog su rujna 1942. godine, u organizaciji Radničke komore, njemačke organizacije Kraft durch Freude, nastupali s djelima Tijardovića, Asića i Paljetka za hrvatske radnike i dobrovoljce u Berlinu, Nürnbergu, Stuttgartu, Ludwigshafenu, Essenu, Dortmundu, Bochumu, Hannoveru, Hamburgu, Malehofu, Leipzigu, Münchenu, Linzu, Beču i Grazu, čak i u Auschwitzu. Turneja je imala i podršku hrvatskoga poslanstva u Berlinu i poslanika doglavnika Mile Budaka koji je bio nazočan na izvedbi u Berlinu, u dvorani Europahaus s više od dvije tisuće mjesta. Kako su od jeseni 1941. njegove ovlasti u zemlji bile smanjene, pao je u Pavelićevu nemilost te bio ograničen u svojoj unutarnjopolitičkoj djelatnosti. Od imenovanja na mjesto poklisara NDH u Berlinu, u listopadu 1941., on svoje djelovanje usmjerava izričito u pravcu promoviranja NDH kao zemlje “prebogate kulturnim identitetom”. Njegov ataše za tisak, Luka Fertilio, ustvrdio je da je Budakovo geslo bilo “osvojiti Njemačku prezentacijom hrvatske kulture i prikazati je ne samo kao zemlju turističke destinacije ili ratničku državu poznatu po Trenkovim pandurima i Napoleonovim vojnicima, nego kao malu zemlju koja je značajan umjetnički čimbenik u svjetskoj kulturnoj povijesti”. No, na početku je Budak krenuo od sebe samog i međunarodnih odjeka slave koju je u domovini postigao njegov roman Ognjište. Ubrzo nakon dolaska u Berlin tiskan je prijevod te sage iz ličkog života, a sljedeće je godine Rabadanova dramatizacija prikazana u bečkom Deutsches Volkstheateru, što je označilo početak suradnje između Beča i Zagreba. Premijeri su u ožujku 1943. kao gosti upravitelja Iltza nazočili i gosti iz Zagreba: intendant Žanko, književnik Milan Begović , pjevači Alda Noni, Anka Jelačić i Gustav Remec.

Pojačana suradnja

Milan Begović došao je u Beč iz Bremena, u tamošnjem Schauspielhausu samo dan ranije izvedena je njegova Amerikanska jahta u splitskoj luci. Kako je u tom kazalištu samo nekoliko dana ranije izvedena i Begovićeva drama Bez trećega, što je ujedno bila dvadeset i peta njemačka izvedba toga komada, u austrijskom se tisku uveliko pisalo o “tijesnim kulturnim odnosima [...] koji povezuju hrvatski i njemački narod”. Intenzivan rad na suradnji s Reichom započeo je još ranije, u ljeto 1942., kada je u Zagreb došao nadsavjetnik ministarstva za promidžbu Reicha Gerhardt Scherler, te sa Žankom i ravnateljem Opere Jakovom Gotovcem “učinio nacrt za pojačanu umjetničku suradnju i umjetničku izmjenu između Velikog Njemačkog Reicha i NDH”. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu, bečka Statsopera gostovala je u Zagrebu s dvjema izvedbama Figarova pira, a šest mjeseci kasnije, nakon dugih priprema, organiziran je i uzvratan posjet Beču: zagrebačka opera gostovala je u Beču, ali u Opernhaus der Stadt Wien (danas “Volksoper Wien”). Pripreme za ovo gostovanje bile su dugotrajne i iscrpljujuće za obje strane i nakon više od godinu dana priprema na put je u organizaciji “putničarske” agencije Croatia-put krenulo 250 članova Kazališta na čelu s vođom puta Titom Strozzijem. I dok je uprava od Ministarstva oružanih snaga morala zatražiti dopust za pričuvne časnike Pichlera i Strozzija koji su u to vrijeme ondje izvršavali svoje izvanredne radne obveze, orkestar je pojačan s dvanaest glazbenika Poglavnikova tjelesnog zdruga, posadne glazbe Glavnog stožera, Domobranske glazbene škole i Glazbe zračnih snaga.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. listopad 2022 21:56