Golema količina dezinformacija, polovnih informacija, pogrešnih računica, katastrofičnih prognoza, žestokih optužbi i prozivki slila se posljednjih tjedan dana u hrvatski medijski prostor na temu poreza na nekretnine.
Očekivano. Stambeni kvadrati imaju posebno mjesto u mentalitetu hrvatskih građana jer su temeljno mjerilo nečije vrijednosti: ako nemaš vlastite kvadrate, nisi uspio u životu, a što ih više imaš, to si uspješniji ako si ih sam kupio ili si barem društveno vredniji ako si ih naslijedio.
I sad jedan ministar financija želi sve te kvadrate premjeriti, procijeniti i oporezivati, tako da oni čiji su kvadrati vredniji plate više poreza.
Na nogama su svi mogući lobiji jer je najavljeni porez na nekretnine najrevolucionarniji porez do sada, koji će, bude li dosljedno uveden i primjenjivan, naglavačke okrenuti ne samo uobičajene sheme životnog planiranja, ulaganja i ponašanja nego i ukorijenjeni sustav vrijednosti.
Protivnici poreza će reći da je najviše onih koji su nekretnine naslijedili, to je njihova očevina, djedovina i tako dalje, to su njihovi preci stjecali odricanjem od svakodnevnih užitaka, nisu hodali po ljetovanjima i po restoranima nego su slagali ciglu po ciglu. I sad bi im to ova vlada oporezovala kao da su neki dokoni bogataši!
Takva je argumentacija tipično populističko mazanje očiju. Porez na uobičajene stambene kvadrate bit će, prema najavama ministra Slavka Linića , sličan sadašnjoj komunalnoj naknadi. Tko je naslijedio vikendicu, vilu ili tisuće kvadrata građevinskog zemljišta negdje na Jadranu, ne može tvrditi da su mu ti kvadrati nužni za egzistenciju.
Samo ih porez na nekretnine, i to onaj s višom stopom za neiskorištene nekretnine, može prisiliti da ozbiljno razmisle o tome dopušta li im njihov sadašnji standard posjedovanje te nekretnine. Ako je odgovor da, mogu je iznajmljivati i tako staviti u funkciju. Hrvatska će dobiti više novih službenih turističkih kapaciteta, a njihovi će vlasnici plaćati porez na iznajmljivanje.
Pri tome će i zaposliti nekog od mještana da im kuću održava spremnom za turiste. Ako je odgovor ne, prodat će je onome tko je može urediti i održavati, pa i plaćati porez.
Sljedeći argument koji izvlače glasni protivnici poreza ne nekretnine jest da će on najviše pogoditi umirovljenike, koji su vlasnici većine nekretnina u Hrvatskoj i kojima trenutni prihodi nisu dovoljni ni za pokrivanje osnovnih životnih troškova.
Točno, ali mudra vlast, svjesna da su joj umirovljenici najjače biračko tijelo, može i za taj problem pronaći rješenje. Može, primjerice, uvesti neko prijelazno razdoblje od nekoliko godina u kojem će svi građani iznad toliko i toliko godina biti oslobođeni tog poreza kako bi se spriječila nagla rasprodaja nekretnina u vlasništvu umirovljenika.
Nadalje, prigovor je da imamo nesređene zemljišne knjige i da će zbog toga porez plaćati samo oni koji su se potrudili da svoje nekretnine i upišu na svoje ime, dok će svi oni koji to godinama izbjegavaju sada izbjeći i porez. To je izvrnuta logika, jer će upravo porez na nekretnine ubrzati sređivanje.
Tvrdnja da će lokalna uprava ostati bez prihoda jer će porez na nekretnine ukinuti porez na vikendice također ne stoji, budući da bi i porez na nekretnine trebao biti lokalni porez.
Najvažniji utjecaj poreza na nekretnine bit će spoznaja da naši kvadrati nisu samo imovina i pitanje društvenog statusa nego i trošak i obveza.
Oni nisu tu da bismo ih pokazivali, nego da bismo njima odgovorno upravljali. Isto tako, za hrvatsku je ekonomiju od ključne važnosti da nekretnine prestanu biti jedini oblik štednje jer su one tipični mrtvi kapital. Zidovi i zapuštena zemljišta ne zapošljavaju nikoga.