Barack Obama je u svome drugome inauguracijskom govoru interpretirao (nipošto: reinterpretirao) lapidarni Ustav Sjedinjenih Država Amerike, ocjenjujući dakle ne kakav bi Ustav trebao Americi (ili drugima) danas, nego što taj Ustav kaže o današnjim problemima i težnjama, unekoliko drukčijima nego u XX, XIX, odnosno XVIII stoljeću, kada je napisan.
Istodobno se, i gestom (prisižući rukom na njoj) i riječju, pozivao na Bibliju, programski spis zaokružen - kad je riječ o kršćanima - u II stoljeću.
Iako se tekst Biblije od tada nije mijenjao, Barack Obama je imao potrebu prisegnuti na dva primjerka: jedan je pripadao predsjedniku Abrahamu Lincolnu, drugi vlč. Martinu Lutheru Kingu. Koji su i tu Bibliju interpretirali u svom vremenu i u svojim uvjetima.
Korisno je sjetiti se da je isti Ustav USA bio na snazi, i poštovan, dok je u Americi postojalo ropstvo, pa je i sam prvi predsjednik, general George Washington, bio robovlasnik. Korisno je sjetiti se da u kršćanskoj Bibliji ne manjka poslanica u kojoj Pavao apostol poučava kršćane gospodare kako se ophoditi sa svojim robovima, makar kršćanima, a kršćane robove kako slušati i služiti svoga gospodara, makar kršćanina.
Abraham Lincoln bio je predsjednik koji je, u ime Biblije i Ustava, smatrao da ropstvo treba dokinuti u pravnim odnosima, riskirajući da se nacija podvoji i zarati međusobno, pa i brat s bratom, te da ga ubiju. Velečasni King bio je lider koji je u Washingtonu izrekao san o ravnopravnosti, o dokidanju “rasne” neravnopravnosti, dakle ropstva u socijalnim odnosima, riskirajući da ga zato ubiju.
Obojica su, zaista, i bili ubijeni. Obojica su trijumfirali nakon smrti - njihove interpretacije postale su nipošto jedine, ali pretežne ne samo u Americi, nego i u verbalnoj komunikaciji Sjedinjenih Država sa svijetom, u kojemu one zahtijevaju visok standard pojedinačnih i grupnih ljudskih prava (iako ih i izvan Amerike znaju ozbiljno ugrožavati interesi i akcije baš američkoga bankarskoga i inog kapitala, i dalje voljnoga ekonomski porobiti naizgled slobodne ljude, kao dobar memento da uvijek predstoji novi korak).
U ime onoga istoga Boga koji je opisan u Bibliji, u ime istih ljudskih prava koja su u Ustavu USA zagarantirana tadašnjim stanovnicima trinaestorih pobunjenih kolonija, Barack Obama je u ponedjeljak pokušao identificirati što je danas “nova granica”, poput one koju je na istome mjestu i u istoj prilici prije 52 godine definirao predsjednik John F. Kennedy.
Ta nova granica je definicija Sjedinjenih Država Amerike kao zemlje kršćana i muslimana, vjerujućih i nevjerujućih. Kao države bratstva i jednakih prava i za homoseksualne sestre i braću.
Kao države koja jamči i zagovara različitost i otvorenost.
Obamina je sreća da je to rekao u Washingtonu gdje su ga čuvale sigurnosne službe njegove zemlje. Da mu se omaklo da je banuo prije dvije godine u Split, kada je bio gay pride, i da ga je čuvala tadašnja Karamarkova policija, izišao bi majci iz toga još crnji negoli je ušao, dok bi neki mrge, u ime onoga istoga Boga i one iste Biblije, urlali prvo “Buuu, buuu!” kad bi se pojavio pred njima, a onda i “Ubij, ubij, ubij pedera!”, ako bi iznio ta gledišta o braći i sestrama, onako sasvim u duhu sv. Frane Assiškoga.
Doduše, da je bio i wasp - bijeli anglosaksonski protestant - pa da se zauzeo da teret ekonomskog oporavka moraju snositi svi, adekvatno svom bogatstvu, a da u blagostanju moraju uživati svi, svejedno bi ga prije samo šezdesetak godina bila dohvatila ubitačna retorika senatora Josepha McCarthyja, na čijoj se kresti na potpredsjedničku dužnost popeo i Richard M. Nixon, “Tricky Dick”, koji će kasnije biti izabran i za predsjednika, kao duhovni otac Georgea W. Busha, “preporođenoga kršćanina”.
Za McCarthyja današnji Obama bio bi komunist, kao što su za Silvija Berlusconija komunisti oni koji u Italiji govore što i Obama, a u nas bi se jamačno našao bogobojazni lažac koji bi otkrio da je Obama Jugoslaven i agent UDB-e.
U čemu je problem?
Nastavaju li tu Bibliju dva bitno različita Boga, pa se jedan ukazuje jednima a drugi drugima? Ili politika, hvala dragom Bogu, nema neke organske veze s poimanjem Boga koga onda razvlače “kao mačka stare pantalone”, da citiram Krležu?
Jesu li društvene slobode privilegija bogatih - kako se pita moja mlađa kolegica? Postoji li neki zakon - Božji ili socijalni - da kriza i apstinencija od potrošnje rađaju talibane, a da talibani cijede i raspršuju otrovnu mržnju protiv drukčijih jer se njihova narcistička priroda protivi i samoj pomisli da su i oni nešto zgriješili, kako djelom, tako i propustom?
Na drugo pitanje: kada će u Hrvatskoj netko tako govoriti - moj je odgovor bio jasan: tako je već govorio Vlado Gotovac, ne sedamdesetih nego devedesetih. A što je dobio? Šaku hrvatskih glasova i hrvatsku šaku u potiljak.
Kao i one dvije cure u Zagrebu, za razliku od kršitelja zakona o suzbijanju diskriminacije, koji zatvor ni ne povonjaju iznutra. Ne, nije ovo Amerika.
Uostalom, ne jurcajmo pred rudo. Treba vidjeti što će tek dobiti Obama. I Lincoln i Luther King skončali su od ruku talibana, samo što se tada još nisu tako zvali, ni američki, ni naši.