Na projektu gradnje golfa na Srđu, ukupno vrijednom 1,2 milijarde eura, “bit će oko četiri milijarde kuna usluga koje su zapravo novi posao za hrvatsko gospodarstvo, prije svega lokalno”, kaže u intervjuu Jutarnjem listu Maja Brinar Frenkel, investitorica u ulozi vodećeg developera golfa na Srđu . “Dakle, obrtnici, javni bilježnici, prevoditelji, ugostitelji, iznajmljivači apartmana, poduzetnici svih struka, taksisti, odvjetnici i ostali dobit će poslovni zamah.” Tim jednostavnim riječima, i bez pozivanja na kompleksne teoreme ekonomije, inozemna investitorica iznijela je ono najbitnije zašto su bilo kojem gospodarstvu u zastoju, kakvo je danas hrvatsko, nužne investicije da bi ga pokrenule.
Na prvi pogled to se može činiti apsurdnim. Paralizu hrvatske ekonomije 2009. prouzročio je slom domaće agregatne potražnje, odnosno potrošnje, do kojega je očigledno došlo radi širenja svjetske financijske panike. U strukturi hrvatske privrede, u njezinoj konkurentnosti i učinkovitosti, naime, ništa se nije moglo tako trenutno i drastično pogoršati. U takvim okolnostima može se činiti bedastim investirati u povećanje ponude proizvoda i usluga za kojima je nestala potražnja. Ali, iz riječi Maje Brinar lako je shvatiti da investicije i stvaraju potražnju za nizom poslova.
“Poduzetnici svih struka” rado će oživjeti ili pojačati svoj poslovni angažman, zaposlit će nove radnike i otvoriti nove pogone, ako vide da će s njima relativno sigurno i dobro zaraditi. Problem je, dakako, naći nekoga poput Maje Brinar i međunarodnog konzorcija investitora koje okuplja njezin muž Aaron Frenkel, da se u krizi domaće i inozemne potražnje odluče na krupno ulaganje.
No, drugog načina nema. Osim što investicije matematički tvore bruto domaći proizvod, samo one mogu dati početni impuls ponovnom ubrzavanju kolanja novca u ekonomiji, cirkulaciji usporenoj suzdržavanjem građana i poduzetnika od potrošnje te paničnim okretanjem štednji. Obnavljanje cirkulacije novca jača samopouzdanje potrošača i ponovno ih pretvara u kupce bez kojih ne može postojati privreda. No, sudeći već i po aktualnom hrvatskom iskustvu, bez nekog velikog vraćanja u povijest, jasno je da sve to skupa nije lako postići; vidi se kako je financijsku paniku potrošača teško smiriti i koliko to dugo traje. Ne samo Hrvatska, nego i veći dio Europe, ne uspijeva izaći iz Velike recesije već petu godinu zaredom. Jasno je da u takvoj konstelaciji treba uložiti znatno više društvenog napora i organizacije, ponajprije zajedničkih službi i tijela, u otkrivanje i pokretanje onih investicija koje će se moći brzo realizirati i općenito isplatiti.
Ulagače, ni domaće ni inozemne, naime, nije potrebno “privlačiti” niti im posebno podilaziti: unatoč neprekidnom uvjeravanju javnosti kako je Hrvatska neprijateljski raspoložena prema stranim investitorima, ti su investitori ekspresno i bez ikakva problema preuzeli u Hrvatskoj baš sve biznise koji se isplate. “Pa stranci su vlasnici gotovo svih dubrovačkih hotela i nikome to nije bilo čudno”, dobro je primijetila Maja Frenkel u intervjuu Jutarnjem listu. Štoviše, neto međunarodna investicijska pozicija Hrvatske već odgovara opisu dužničkog ropstva: stranci u Hrvatskoj imaju za 93 posto hrvatskog BDP-a imovine više nego Hrvatska u inozemstvu.
Investicije, i inozemne i domaće, Hrvatskoj su, dakle, nasušno potrebne, ali danas se javljaju i neki makroekonomski uvjeti koje one moraju zadovoljiti. Strana ulaganja ne smiju povećavati neto inozemni dug zemlje i ne smiju pogoršavati neto međunarodnu investicijsku poziciju. Jasno je i da se moraju oslanjati na inozemnu potrošnju, odnosno inozemna tržišta, jer je domaće premalo za ikakav ozbiljniji biznis. Srećom, turizam taj drugi uvijet zadovoljava, hoteli, apartmani i kampovi zapravo su gotovo čisti izvozni posao. Ali, investicije moraju donositi i razvoj u strogom smislu te riječi, savladavanje i usvajanje novih, netradicionalnih i raznovrsnih tehnologija, a apartmani i hoteli to nažalost doista ne čine.