Donošenje odluke da nas se umjetno ne održava na životu bit će mogućnost koju će ponuditi novi Obiteljski zakon.
Zakon koji stupa na snagu 1. siječnja iduće godine donosi nove mogućnosti da osoba za života, prisebna i “zdrave pameti”, odluči što želi da se s njom poduzima u slučaju gubitka poslovne sposobnosti, a da to ne bude, kao sada, prepušteno odluci obitelji, liječnika ili centra za socijalnu skrb. Moći će sastaviti dokument, dok ima poslovnu sposobnost, koji će pohraniti u centru za socijalnu skrb, a u kojem će detaljno navesti koga želi da skrbi o njoj i njezinoj imovini ako izgubi poslovnu sposobnost, kome želi prepustiti skrb o djeci ako joj se nešto dogodi ili prestane za to biti sposobna te koje liječenje ne želi ako joj bude potrebno, a ona ne bude pri (zdravoj) svijesti.
Kad je u pitanju srkb o djeci, do sada je o tome odlučivao centar za socijalnu skrb te su djeca uobičajeno na daljnju skrb dodjeljivana članovima obitelji, čak i onda kad s tom obitelji roditelji nisu bili u dobrim odnosima.
Kad je u pitanju liječenje, nije bilo jasnog propisa. Liječnici su do sada, iako to nisu bili obavezni, obično u slučaju moždane smrti prepuštali odluku obiteljima. Po novom zakonu moći ćemo sami odlučiti želimo li da nas se umjetno održava na životu, a našu odluku obitelj neće moći poništiti.
Što može obitelj
- Do sada nije postojao jasan zakon. Neki su zakoni dopuštali liječniku da sam donese odluku, drugi da to ne smije učiniti. No, uvijek se želio postići konsenzus, pa obitelj u pravilu sudjeluje u donošenju odluke. Obitelj je posebno važna kad je riječ o iznenadnim slučajevima, dakle kad nije riječ o bolesti, pa se organi mogu donirati - kaže neurolog Anđelko Vrca.
Kad nastupa smrt
Tvrdi da je u Švedskoj zakon puno rigorozniji. Tamo liječnici sami odlučuju o sudbini pacijenta, obitelj samo obavijeste o tome, ali oni ne mogu nikako utjecati na odluku liječnika. SAD ima slične, rigorozne zakone. U slučaju moždane smrti pacijent se čak i ne pokušava umjetno održati na životu uz pomoć aparata.
- Problem je u tome što često dolazi do oštećenja mozga koja se neće poboljšati i to je faktična smrt. Obitelji različito reagiraju: neki su svjesni da je umjetno održavanje na životu besmisleno pa ga prekidaju, dok se neki nadaju poboljšanju.
Odluka koju obitelj donosi je u svakom slučaju teška, pa je utoliko sve lakše ako osoba za života odluči sama. I liječnicima će tako biti lakše, jer neće biti dilema. Ovo nije uvođenje eutanazije na mala vrata, kako neki nagađaju. Eutanazija podrazumijeva da se radi o osobi koja može živjeti bez liječničke pomoći, ali to više ne želi. Ovdje je pak riječ o osobi koja je u tehničkom smislu mrtva - kaže Vrca.
Pojašnjava kako liječnici temeljito utvrđuju je li doista nastupila moždana smrt i da njihove dijagnoze ne griješe.
Tri testa refleksa
Naime, ako moždano deblo ne pokazuje znakove života, tada se rade testovi refleksa. Provode se tri, svakih tri do šest sati, i ako nema odgovora, utvrđuje se da je nastupila moždana smrt. Mogućnost pogreške gotovo ne postoji.
Baka odlučila prodati stan, proglasili je neubrojivom!?
O šokantnom primjeru oduzimanja poslovne sposobnosti Jutarnji list pisao je u listopadu 2011. godine. Bila je riječ o ženi u srednjim 70-im godinama, koja je odlučila prodati svoj vrijedni stan u Zagrebu i putovati svijetom. No, njeni sinovi su shvatili da će ostati bez imovine na koju su računali, pa su prijavili Centru za socijalnu skrb da im je majka “poludjela po stare dane”. Stručnjaci su se složili s tim i potpuno je lišili pravne sposobnosti, tako da, među ostalim, više nije mogla prodati svoj stan. Tada su stručnjaci upozoravali kako naša praksa lišavanja poslovne sposobnosti već dulje ne odgovara praksi modernih europskih zemalja. Osnovna svrha oduzimanja poslovne sposobnosti je zaštita osobe i njenih interesa, ali radi se o ograničavanju ljudskih prava i pritom treba biti vrlo oprezan, tvrde stručnjaci, jer može doći do zloupotreba. U mnogim razvijenim zemljama, poput Njemačke, Švedske i Velike Britanije, gotovo je potpuno ukinut koncept lišavanja poslovnih sposobnosti. Tako se u tim zemljama više oslanja na neformalne skrbnike i zapravo se polazi od načela da je svaka osoba poslovno sposobna, bez obzira na dijagnozu. Za svaki se pojedini slučaj mora dokazati da nije tako.