Giovanni Palatucci, riječki šef policijskog ureda za strance koji je tijekom Drugoga svjetskog rata navodno spasio 5000 Židova od smrti u nacističkim logorima i zbog toga je nazvan “talijanskim Schindlerom”, možda ipak nije bio ono čime ga se posljednjih desetljeća smatra. Najnovija istraživanja Centra Primo Levi iz Italije, o kojima piše New York Times, ukazuju na to da nema nikakvih dokaza da je Palatucci masovno spašavao Židove te da je, štoviše, bio nacistički kolaborator koji je, nakon kapitulacije Italije, sudjelovao u deportacijama Židova u Auschwitz.
Kovanje planova
Znanstvenici iz Centra Primo Levi proučili su, prema pisanju New York Timesa, više od 700 dokumenata te su ustvrdili da ni u talijanskim ni u njemačkim dokumentima ne postoje dokazi o pomaganju Židovima. Novo svjetlo bačeno je i na Palatuccijevu smrt u njemačkom koncentracijskom logoru Dachau, u kojem je završio 1944. Navodno tamo nije dospio zbog spašavanja Židova nego zato što je kovao planove da uz pomoć Britanaca uspostavi neku vrstu slobodne države Rijeka pod talijanskom upravom.
Palatucciju su pripisivali da je između 1940. i 1944. godine spasio na tisuće Židova te da je, nakon što su Nijemci okupirali Rijeku 1943., uništio dokumente kako bi spriječio deportacije u koncentracijske logore. Zbog navodnih je zasluga 1990. proglašen Pravednikom među narodima (najveće odličje koje Izrael dodjeljuje nekome tko nije Židov), Katolička crkva ga časti kao Slugu Božjeg, a papa Ivan Pavao II. pokrenuo je 2002. proces za njegovu beatifikaciju, što je korak do proglašenja svecem.
U Italiji se čak pisalo i o njegovim čudima, jer je navodno izliječio oboljelog od tumora bubrega, što je dokaz svetosti. Priča o visokom državnom dužnosniku koji je tijekom rata spašavao Židove i zbog toga i sam nastradao je, inače, odgovarala poslijeratnoj Italiji, a posebice Vatikanu zbog reputacije pape Pija XII. kojeg su određene židovske grupacije prozivale za indiferentnost prema genocidu.
Pismo s dokazima
Međutim, direktorica Centra Primo Levi dr. Natalia Indrimi je, prema pisanju New York Timesa, istaknula da je, prema dokumentima pronađenima u istraživanju, u Rijeci 1943. godine bilo samo 500 Židova te da je njih 412, dakle oko 80 posto, završilo u Auschwitzu.
Palatucci je u Rijeci bio komesar zadužen za provođenje rasnih zakona, a prema izjavi Natalije Indrimi, priču o njegovu herojstvu počeo je 1952. godine njegov stric, biskup Giuseppe Maria Palatucci, kako bi talijanske vlasti uvjerio da njegovu mirovinu daju Palatuccijevim roditeljima.
Pismo s novim dokazima koje je Centar Primo Levi poslao Centru za židovske studije u New Yorku poprimilo je razmjere prvorazrednog skandala. Memorijalni muzej holokausta u Washingtonu uklonio je spomen na Palatuccijeva herojska djela, a Yad Vashem, koji mu je dodijelio titulu Pravednika, najavio je da je počeo proces pomnog proučavanja novopronađene dokumentacije.
Nema nikakvih dokaza
U Hrvatskoj priča o Giovanniju Palatucciju obrađena je 2005. u dokumentarcu “Palatucci, riječki Schindler” autora Gordana Stojića, koji je u nekoliko navrata prikazan na HTV-u. Gorana Crnkovića, ravnatelja Državnog arhiva u Rijeci, koji je jedan od sugovornika u Stojićevu filmu, ne čudi što je Centro Primo Levi objavio ovakva otkrića.
- Cijela je priča o Palatuccijevim dobročinstvima već od samih početaka sumnjiva jer o tome ne postoje nikakvi dokazi. U Italiji se povjesničari već godinama spore oko toga. S jedne strane imamo Palatuccijeve hagiografe, a s druge povjesničare koji osporavaju ulogu koja mu se pripisuje. Mogu samo reći da mi u Državnom arhivu nemamo niti jedan dokaz da je spasio ijednog Židova. Možda je to i učinio, ali o tome ne postoje dokumenti. Ali definitivno se ne radi o brojkama od 5000 ljudi, to su možda bili pojedinačni slučajevi - rekao nam je Crnković.
Strastveni progonitelj
Palatucci je rođen 1909., a u Rijeku je poslan na službu 1937., kao rukovoditelj ureda za strance u policijsku upravu Kvarnerske provincije zvane Questura.
Crnković ističe da, ako i jest spašavao Židove, to se nikako ne može reći za Hrvate, odnosno antifašiste, koje je zdušno proganjao. Kao dokaz, ravnatelj Državnog arhiva podastire desetke uhidbenih naloga i naloga za ispitivanje antifašista koje potpisuje Giovanni Palatucci. Tu su i dokumenti poput Palatuccijeva zahtjeva da se ne uvaže saslušanja na hrvatskom jeziku i slično.
- Palatucci je po svemu sudeći bio klasičan talijanski nacionalist i Slaveni mu baš i nisu bili dragi. Moramo uzeti u obzir da se radi o čovjeku koji je, nakon što je završio Pravni fakultet i Kriminalistiku, u fašističkoj Italiji postao policajac. Svojevoljno je već u mladim godinama postao član Fašističke stranke, bez toga i ne bi mogao biti na funkciji na kojoj je bio. Netko tko je zgrožen svime što se događa oko njega i želi biti dobročinitelj sigurno se ne bi gurao biti policajac koji je kasnije bio zadužen za provođenje rasnih zakona. Zna se što je značilo biti policajac u ratu, sječa glava, ništa drugo. Njegova je karijera strahovito napredovala. Nije se ženio, nije imao djece, znači da je bio usredotočen na posao. Nakon što je Njemačka okupirala Rijeku on je čak bio unaprijeđen u policijskog vicekomesara. Uzmite u obzir da je u njegovo vrijeme u Podhumu ubijeno 120 ljudi iz odmazde, dogodila se Lipa, gdje je pobijeno cijelo selo, 300 ljudi - govori Goran Crnković.
Ravnatelj Državnog arhiva smatra da su brojne knjige o Palatucciju objavljene u Italiji, ustvari, hagiografije.
- Dobra djela pripisivana su mu bez ijednog pouzdanog dokaza. Nitko od tih hagiografa nije došao u Rijeku istražiti dokumente koje imamo. Valjda bi, ako je radio dobra djela dok je bio u Rijeci, dokaze trebalo i tražiti ovdje.
Što se tiče pomaganja Židovima, Crnković ne osporava da toga u Rijeci nije bilo, ali smatra da bi, da se nekome pripiše spašavanje 5000 ljudi, ipak trebalo potkrijepiti nekakvim čvrstim dokazima.
- Cijela je ta priča, od kada je krenula, poprimila mitološke razmjere. Valja uzeti u obzir specifičan povijesni kontekst. U Rijeku su, nakon pripajanja Austrije Njemačkoj, bježali mnogi austrijski Židovi, a kasnije, od 1941., kada je proglašena NDH, i hrvatski Židovi. Italija do kapitulacije Židove nije deportirala u njemačke koncentracijske logore. Još početkom 40-ih oni Židovi koji su za to imali sredstava mogli su raznim kanalima napustiti Italiju - veli Crnković.
Među dokumentima riječkog Državnog arhiva je i njemački nalog za pretres Palatuccijeva stana gdje su tražili radioprijemnik koji, pak, nije pronađen. Crnković smatra da postoje indicije da je Palatucci surađivao s obje strane.
- Možda je riječ dvostruki agent preteška, ali sigurno je imao nekakve kanale sa saveznicima - kaže.
Neutemeljene priče
Što se, pak, tiče samog uhićenja i deportacije u Dachau, o tome u Državnom arhivu nema pisanog traga.
- Pričalo se da su kod njega pronađeni rukopisi o stvaranju slobodne riječke države, ali to je sve ostalo na razini rekla-kazala - zaključuje Goran Crnković.
Nekritičko slavljenje Giovannija Palatuccija zasmetalo je i Mladenu Plovaniću, nekadašnjem partizanu i publicistu iz Kraljevice koji je iz prve ruke svjedočio događajima na Kvarneru. On posebno naglašava Palatuccijevu ulogu u progonu antifašista te relativizira njegovo žrtvovanje za spas Židova.
- Treba uzeti u obzir da se radi o osobi koja je bila nadležna za provođenje rasnih zakona u čitavoj provinciji, a postoje brojni dokazi da su se ti zakoni uspješno provodili, poput pohvale prefekta Teste za dobar rad policije, o čemu piše Anton Giron u knjizi ‘Židovsko pitanje u općini Opatija 1938. - 1943’. Osobno, vjerujem da je spasio nekoliko Židova, jer svatko od tih fašista imao je neke prijatelje i znance Židove kojima je pomogao. Dokaze od tome sam tražio, ali ih nisam uspio pronaći. Ali da i jest, to ne može biti jedino mjerilo u vrednovanju njegova djela, niti ga može amnestirati od odgovornosti za represiju prema netalijanskim žiteljima - kaže Mladen Plovanić.