U odnosima Hrvatske i EU, kao i uopće u povijesti Europske unije, važnu ulogu bez sumnje zauzima Romano Prodi , bivši predsjednik talijanske vlade i predsjednik Europske komisije u razdoblju od 1999. do kraja 2004. godine. Prodi je bio na čelu Europske komisije tijekom razdoblja koje će u povijesti ostati upisano kao zlatno doba Europske unije. Tijekom njegova mandata uveden je euro, prvi se put EU proširila na države iz bivšeg Istočnog bloka, Komisija je dobila važnu ulogu u EU, a gotovo sve države članice imale su stabilan rast. Upravo proširenje EU Prodi vidi kao jedan od najvećih uspjeha u povijesti i kao ostvarenje ideala njegove generacije u projektu ujedinjenja Europe.
Tijekom Prodijeva mandata na čelu Europske komisije Hrvatska je također krenula na put europskih integracija, potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što je bio prvi ugovorni odnos s EU koji je otvorio put daljnjoj integraciji. Prodijeva Komisija dala je pozitivno mišljenje o kandidaturi Hrvatske za članstvo u EU te predložila davanje statusa kandidata i otvaranje pristupnih pregovora. Pri kraju mandata Romana Prodija EU je Hrvatskoj i formalno dodijelila status kandidata. Prodi u razgovoru za Jutarnji list izražava zadovoljstvo zbog ulaska Hrvatske u EU, iako smatra da je taj cilj ostvaren s nepotrebnim zakašnjenjem.
Vi ste bili na čelu Europske komisije kada je Hrvatska krenula na put prema europskim integracijama i dobila status kandidata. Jeste li tada naslućivali da će toliko dugo trajati taj proces?
- Rekao sam mnogo puta, a to mogu i sada ponoviti: Hrvatska je trebala postati članica Europske unije još 2007. godine. Sada smo u 2013. i, hvala Bogu, taj se cilj konačno ostvaruje. Znači, nije baš sve išlo dobro, ali je dobro kada se cilj ostvari. Uvijek sam imao jasnu viziju proširenja i uključenje država s prostora bivše Jugoslavije u tom procesu i zagovarao sam nastavak proširenja i na te države. Slovenija je bila prva spremna i prva je ušla u EU. Ali tijekom svojih putovanja po Sloveniji uvijek sam govorio i Slovencima da se trebaju zalagati da Hrvatska što prije postane članica EU, kao što sam i Hrvatima govorio da trebaju biti sretni što su Slovenci već u EU. Htio sam to vidjeti kao vlak u koji se jedna po jedna uključuju države bivše Jugoslavije, Hrvatska nakon Slovenije, iza nje Srbija i druge države bivše Jugoslavije. Taj vlak je nekako stao prije šest godina i mislim da se toliko zakasnilo u tom procesu.
Koji je razlog što je sve trajalo toliko dugo? Je li razlog hrvatska strana ili EU?
- Razlog je također i hrvatska strana. Znamo kako je sve išlo zbog problema razgraničenja i kako su i najmanji problemi tijekom procesa pregovora postali veliki. Međutim, smatram da je glavni razlog ipak bio unutar Europske unije. Pojavio se problem umora od proširenja, promijenilo se raspoloženje u Europskom vijeću, nastao je problem s Europskim ustavom. Bio je to trenutak kada smo s europske nade prešli na europski strah unutar EU. Upravo u vrijeme ovog straha Hrvatska je došla na dnevni red. I Hrvatska je tada imala neke dvojbe koje je Europska unija iskoristila.
Je li Europska komisija, i u vrijeme vašeg mandata, bila možda prestroga prema Hrvatskoj?
- Uvijek sam se zalagao za Hrvatsku i o tome nisam nikada imao dvojbe. Svi koji me poznaju u Hrvatskoj znaju koliko sam se zalagao općenito za proširenje, a pogotovo za Hrvatsku. Nisam se zalagao samo zbog Hrvatske već prije svega zbog svega što je ta regija prošla, zbog strašnih stvari koje su se događale u tom dijelu Europe i kojima je trebalo stati na kraj. Vjerovao sam da nema boljeg načina prevladati to nego perspektivom članstva u EU. I Hrvatska je u tome bila ključan instrument jer je bila spremna za početak tog puta prema EU, što se i ostvarilo. Naravno, kao predsjednik Europske komisije morao sam poštivati i neka pravila koja su postojala u EU, ali sam jasno dao do znanja da se Hrvatska treba uključiti u EU, a nakon nje i ostale države regije.
Kako će članstvo Hrvatske utjecati na daljnji proces proširenja?
- Svakako pozitivno, jer dokazuje da je proširenje moguće. Taj proces jedan je od najvećih uspjeha Europske unije i on se svakako mora nastaviti.