Razgovaram li sa strancem, trudim se biti dobrohotan. Uljepšavam prilike u mojoj zemlji, krajolike opisujem čarobnima, i to je uglavnom istina, a ljude prikazujem ljubaznima, otvorenima, poštenima i dragima, kakvi oni obično nisu. A da moram reći istinu, koja, naravno, nikome ne treba, nevoljko i u nelagodi bih razgovarao samo s nekim za koga sam siguran da mi se neće smijati. O Hrvatskoj i Hrvatima ispovijedio bih se možda samo iskusnom i stručnom psihoanalitičaru koji je u karijeri upoznao kojekakve smiješne i sramotne ljudske izopačenosti, a razgovor bi nam, po prilici, ovako tekao:
“Pričajte mi o svom djetinjstvu”, počeo bi on, s blokom za pisanje na koljenima, izvaljen u kožnom naslonjaču kraj mojega uzglavlja.
“Ma, pustite djetinjstvo, doktore”, prekinuo bih ga ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....