Za Židove u Hrvatskoj bilo bi dovoljno da se mjesto na kojemu je nekada bila sinagoga u Zagrebu obilježi obnovom fasade iza koje bi se morala sagraditi mala sinagoga za oko 100 ljudi. Valjalo bi napraviti i prostoriju za rabina te mali spomen-muzej gdje bi se izložile sačuvane stvari i fotografije iz vremena holokausta. Time bi hrvatska država pokazala da se distancira od holokausta i da ne želi imati nikakve veze s ustaškom državom koja je počinila te strašne zločine.
Obnova fasade bila bi simbolički čin kojim bi se osudio genocid Židova u Zagrebu i Hrvatskoj te poslala poruka da se ova država odriče svih strahota koje je počinila ustaška država.
Naplata parkiranja
Slavko Goldstein , nekadašnji predsjednik Židovske općine i jedan od najuglednijih predstavnika židovske zajednice u Hrvatskoj, takvim se objašnjenjem uključio u aktualnu raspravu što učiniti u Praškoj ulici u neposrednoj blizini Trga bana Jelačića u Zagrebu gdje je nekada bila sinagoga, a danas je parkiralište.
Goldstein je u razgovoru zamjerio Jutarnjem listu što je raspravu o sinagogi u Zagrebu otvorio intervjuom s Jakovom Bienenfeldom, poznatim židovskim biznismenom, za kojega drži da zbilja nije relevantan sugovornik niti može objektivno govoriti o tom problemu budući da je osobno poslovno zainteresiran za spomenuti prostor na kojem je nekoć bila sinagoga.
Osuda holokausta
Naime, Bienenfeld je od Židovske općine dobio pravo da na tom prostoru ima javno parkiralište pa njegovi brojni oponenti tvrde da je isključivo osobni materijalni interes razlog njegova žestokog protivljenja da se na tom mjestu sagradi sinagoga.
Izrazio je i žaljenje što su do sada o problemu sinagoge govorili samo Židovi.
- Gradnja sinagoge ili samo obnova njezine fasade ili obilježavanje tog mjesta na neki drugi način prvenstveno je problem Hrvatske i Zagreba, a ne samo židovske zajednice. Tražeći rješenje za mjesto gdje je nekad bila sinagoga, Hrvatska se mora jasno distancirati od holokausta, kao što su to učinile i mnoge druge države - kaže.
Dodaje i da je o tome u posljednje doba razgovarao s više najviših državnih i gradskih dužnosnika te intelektualaca i da su svi suglasni kako napokon valja urediti mjesto na kojemu je nekad bila sinagoga jer će na taj način Hrvatska i Zagreb na najprimjereniji način osuditi holokaust koji je počinila NDH.
I dok, kao što potvrđuje Goldstein, među političkim čimbenicima postoji dobra volja da se na primjeren način riješi pitanje obilježavanja mjesta gdje je nekoć bila sinagoga, neočekivano je izbio novi problem. Židovska zajednica u Hrvatskoj duboko je podijeljena organizacijski i svjetonazorski te po mnogim drugim pitanjima. Stoga ne čude goleme razlike kad je u pitanju problem sinagoge. Jedni drže da je ne treba obnavljati, drugi se vatreno zalažu za njezinu ponovnu gradnju.
Postavljeno je i pitanje: pa što i ako se izgradi sinagoga, tko će je uzdržavati budući da u Hrvatskoj živi vrlo malo Židova? Prije holokausta u Zagrebu je bilo oko 10.000 Židova od kojih je oko 3000 pohađalo vjerske obrede. Danas je Židova u Hrvatskoj oko 3000, a manje od stotinjak redovito obavlja vjerske obrede.
Prihvatljivo rješenje
Stoga za njih doista nije potreban velik prostor pa se ideja da sinagoga ili mjesto za vjerske obrede bude manja, a da se veći dio iskoristi za muzej ili neku kulturnu djelatnost čini vrlo prihvatljivom. Takva ideja pojavila se još 1986., kada je Židovska općina ozbiljno pregovarala s Muzičkom akademijom da na prostoru bivše sinagoge, koji je dovoljno velik, uz neko spomen-obilježje sagradi zgradu za svoje potrebe. Goldstein, tadašnji predsjednik Židovske općine, pisao je gradonačelniku Mati Mikiću, kojega je zamolio da se pokrene inicijativa da bi se napokon riješio taj problem.
Sramotan odgovor
Otpisala mu je tadašnja gradska šefica za komunalne djelatnosti, a poslije i dugogodišnja ministrica u HDZ-ovim vladama, Marina Matulović Dropulić, i objasnila da je takva inicijativa neprihvatljiva jer se nova sinagoga ne bi uklopila u Urbanistički plan grada Zagreba.
Tadašnji predsjednik Židovske općine odgovorio joj je da mu je žao zbog takvog stajališta, pogotovu stoga što je Marina Matulović Dropulić taj prijedlog odbila istim argumentima kao što je to svojedobno učinio ustaški gradonačelnik Zagreba Ivan Werner kada je naredio rušenje sinagoge. I on je ustvrdio da se sinagoga ne uklapa “sredidbene planove grada Zagreba”. Sada su se, po svemu sudeći, stekli svi uvjeti da se napokon riješi problem srušene sinagoge. Tim bi se činom građanima Hrvatske, Židovima i svijetu poslala snažna simbolična, politička, civilizacijska i kulturološka poruka i stavila točka na jedno od najsramnijih razdoblja hrvatske povijesti.