Ovih dana smo jako traženi”, kaže uz širok osmijeh predstojnica katedre za europsko javno pravo na zagrebačkom Pravnom fakutletu dr. Iris Goldner Lang dok nas dočekuje u kabinetu na zagrebačkom Gornjem gradu gdje se nalazi jedna od fakultetskih depadansi. Kad kaže “traženi”, misli na stručnjake za europsko javno pravo s najmlađe, svega desetljeće stare katedre na tome fakultetu. Novinari ih ovih dana opsjedaju potaknuti peripetijama oko zakona popularno nazvanog Lex Perković. Dr. Goldner Lang je, baš kao i ostali njezine kolege s katedre, dio akademske karijere provela na prestižnim inozemnim institucijama. Prije doktorata u Zagrebu magistrirala je na London School of Economy, stažirala je u Europskoj komisiji u Bruxellesu, bila je članica triju hrvatskih pregovaračkih skupina u pristupnim pregovorima, objavila je nekoliko knjiga i niz znanstvenih članaka, predsjednica je Hrvatskog društva za europsko pravo. U razgovoru s njom nastojali smo razjasniti dokle u slučaju famoznog Lex Perković sežu pravni razlozi, a gdje počinje politika.
Traženje ustupaka
Premijer Milanović je na pitanju europskog uhidbenog naloga ušao u vrlo oštar politički sukob. Što mislite je li u argumentaciji vezanoj uz europski uhidbeni nalog u pravu ili nije?
- Sigurno da neki od argumenata stoje. Slažem da možemo govoriti o tome da je Hrvatska na neki način diskriminirana. Činjenica je da ona zbog toga što 2002. g, u vrijeme donošenja europskog uhidbenog naloga nije bila članica EU, nije niti dobila mogućnost da dade određenu vremensku rezervaciju na njegovu primjenu kao što su to mogle tadašnje države članice. Međutim, to nije ništa novo. Naime, čest je slučaj da nove države članice ne dobivaju priliku tražiti i dobiti izuzeća kao što to uspijevaju stare članice.
Može li se to pretvoriti u ozbiljan problem koji će kod novih država članica stvarati sve snažniji osjećaj neravnopravnosti?
- Svaka država tijekom pristupnih pregovora ima pravo, a države to pravo ponekad i koriste, zatražiti određene ustupke, određena prijelazna razdoblja. O europskom uhidbenom nalogu raspravljalo se u okviru Poglavlja 24, a jedno od mjerila za zatvaranje toga poglavlja bila je i implementacija, odnosno provedba tog akta. Hrvatska je tada mogla tražiti određene ustupke i izmjene i argumentirati ih. U slučaju dogovora, te bi izmjene bile izričito navedene u našem Ugovoru o pristupanju Uniji. Međutim, mi to nismo tražili. Doduše, Poglavlje 24 bilo je jedno od najtežih poglavlja i vjerojatno su bile male šanse da dobijemo takav ustupak.
Znate li za neki sličan slučaj da je država naknadno promijenila zakon koji je tijekom pristupnih pregovora usklađen s europskim pravom?
- Ne znam ni za jedan takav slučaj do našeg pristupanja. Ovdje se ne radi samo o pravnom pitanju prestajemo li izmjenom toga zakona biti usklađeni s europskim pravom, već i o potencijalnom gubitku povjerenja i kredibiliteta. Pregovori su završeni, mi smo potpisali Ugovor o pristupanju i postoje određeni pravni mehanizmi koje je sad Europska komisija pokrenula zbog toga što procjenjuje da Hrvatska ne poštuje preuzete obveze.
Je li Hrvatska prva članica EU koja se suočava s problemom tumačenja i primjene europskog zakonodavstva?
- Ne, nipošto. Česte su situacije da države članice imaju jedan stav o tome kako protumačiti neku normu europskog prava, bez obzira radi li se o normi Osnivačkog ugovora, ili normi sekundarnog prava, a da EK misli drugačije. I uloge i interesi su ovdje podijeljeni i to je legitimno. S jedne strane nalazi se Europska komisija koja je čuvarica Ugovora i čiji je cilj i obveza nadzirati poštivanje europskog prava i promicati europsku integraciju. S druge strane, državama članicama cilj je zastupati svoje individualne interese, ali pri tome trebaju poštivati europsko pravo. Europska komisija ima na raspolaganju pravni mehanizam kako postupiti u situacijama kad smatra da je neka država članica povrijedila svoje obveze temeljem europskog prava. Ona protiv takve “neposlušne” države članice može pred Sudom Europske unije u Luxemburgu pokrenuti postupak zbog povrede europskog prava. Takvi su postupci česti. Ako Sud, u presudi koja je obvezujuća, konstatira da je došlo do povrede europskog prava, država članica ima obvezu postupiti sukladno presudi Suda. Ukoliko to ona ne učini, Komisija može uputiti predmet Sudu EU koji toj državi može dosuditi plaćanje određenog paušalnog iznosa ili novčane naknade.
Zašto se ne ide na sud
Zbog čega onda Europska komisija i u slučaju Hrvatske ne pokrene postupak pred Sudom EU u Luxemburgu, već pokreće postupak sankcioniranja?
- Između ostalog zato što Komisija trenutno, u ovoj situaciji, ne može pokrenuti postupak pred Sudom. Pokušat ću to najjednostavnije objasniti. Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima, čiji je sastavni dio Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu, spada u akte nekadašnjeg III. stupa EU. U slučaju povrede tih akata Europska komisija sve donedavno nije imala ovlasti pokretati postupak zbog povrede europskog prava pred Sudom EU. Tek posljednjim izmjenama Osnivačkih ugovora, tj. usvajanjem Lisabonskog ugovora koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. došlo je do integracije nekadašnjeg III. stupa i I. stupa, dakle onoga što se prije nazivalo Europskom zajednicom. Tom su integracijom i pitanja iz dotadašnjeg III. stupa, a tiču se policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, dobila supranacionalne karakteristike, što među ostalim znači da su se u tim pitanjima povećale ovlasti Komisije i Suda EU. Međutim, za taj je proces predviđeno petogodišnje prijelazno razdoblje koje istječe 1. prosinca 2014. godine. To znači da do 1. prosinca 2014. EK još nema ovlasti pokrenuti postupke zbog povrede nekog akta iz područja policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima koji je donesen prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora.
Istek roka
Odakle tolika neujednačenost u primjeni jednog europskog pravnog akta, ako znamo da je svrha europskih zakona ujednačavanje prakse u članicama EU?
- Jedan od razloga je vrsta akta kojim je uspostavljen europski uhidbeni nalog. Naime, on je donesen kao okvirna odluka što državama članicama daje određenu fleksibilnost u njegovoj provedbi. Slično kao i direktive, okvirne odluke obvezuju države članice na njihovu provedbu i postizanje zadanih ciljeva, ali dopuštaju izbor forme i metode kojom će u nacionalnom pravnom sustavu realizirati provedba tih ciljeva. Usprkos toj fleksibilnosti, radi se o pravno obvezujućem aktu koji su države članice dužne provesti i poštivati. Europski uhidbeni nalog počiva na načelu uzajamnog priznavanja sudskih odluka između država članica. Ovdje nije riječ o zahtjevu za izručenjem jedne države članice od druge, već mehanizmu suradnje između pravosudnih tijela dvije članice što iznimno ubrzava i pojednostavljuje postupke. Predviđeno je da postupci donošenja odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga u slučaju dobrovoljne predaje traju do deset dana, a u slučaju uhićenja do 60 dana, uz eventualno produljenje od 30 dana. U praksi su rokovi vrlo slični tome: 16 dana u slučaju dobrovoljne predaje i 48 dana u ostalim slučajevima. Iznimno je visok broj europskih uhidbenih naloga upućen od isteka roka za implementaciju tog akta u nacionalne sustave 31. prosinca 2003. Tako je primjerice 2009. u EU izdano 15.827 europskih uhidbenih naloga, od čega je izvršen 4431 nalog.
Sudeći po tome, ni druge članice EU nisu efikasne u njegovoj primjeni?
- Postoje kritike da pravosudna tijela država članica europski uhidbeni nalog prečesto upotrebljavaju i to za manja djela kao što je npr. krađa bicikla, što mu nije svrha. I Hrvatska ih je dobila velik broj (123) i to zahtijeva velik angažman pravosudnih tijela. Međutim, u Okvirnoj odluci o europskom uhidbenom nalogu izričito je navedeno kad ga je moguće uputiti. Isto su tako propisani razlozi za obvezno i fakultativno odbijanje izvršenja pristiglog naloga. Tako se npr. mora odbiti njegovo izvršenje ukoliko je tražena osoba pravomoćno osuđena u nekoj državi članici za ista kaznena djela i kazna je već izdržana.
(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista
