I one koji su mislili da već sve znaju o razmjerima korupcije u Hrvatskoj ipak je šokiralo otkriće o milijunima izvučenima iz Hrvatske gospodarske komore. Postoji li ijedna institucija koja je vođena bez kriminala. O razmjerima te pošasti i njenim posljedicama po hrvatsko društvo razgovarali smo s doktorom sociologije Renatom Matićem, profesorom na Hrvatskim studijima koji već godinama proučava kriminal, nasilje i druge društvene devijacije. Autor je knjige “Društvena promocija bezakonja - uvod u sociologiju devijantnosti”, a s Anči Leburić i Majom Quien koautor knjige “Mito i korupcija u hrvatskom društvu”.
U samo desetak dana razotkrivene su dvije nove velike afere dok slušamo Ivu Sanadera kako se pokušava obraniti od optužbi u jednom od nizu svojih procesa. Možemo li zaključiti da je kriminal način funkcioniranja hrvatskog društva?
- Da, možemo. To ne znači da su svi ljudi u Hrvatskoj kriminalci niti da ih je većina. U pitanju su naslijeđene društvene forme, odnosno društveni obrasci ponašanja koji kriminalu ostavljaju jako puno slobodnog prostora. U društvu u kojemu dugo godina pojedinačni ekscesi nisu kažnjavani, oni prestaju biti pojedinačni slučajevi i postaju pravilo, što znači da ih većina građana ne osuđuje nego očekuje.
Najgora posljedica svega je da se uzroci tog kriminala više ne vide pa se pojedinačnim slučajevima može manipulirati koliko god hoćete za trenutne političke ili bilo koje druge ciljeve, što zapravo znači nikada ozbiljno suočiti se s kriminalom i krenuti u borbu protiv njega. I to je ono što mi danas imamo: golemu štetu koja se mjeri u desecima, a možda i u stotinama milijardi dolara, a bez ozbiljnog protudjelovanja.
Što se isplati?
Znači li to da smo već došli do te razine da je kod nas izuzetak postao građanin koji živi isključivo od onoga što je pošteno zaradio i poštuje sve zakone i propise?
- S obzirom na sustav, jest, ali ne i s obzirom na statistički broj slučajeva. Na osnovi onoga što sada imamo i što baštinimo, ljudi koji pošteno žive zaključuju da ne mogu očekivati ništa dobro.
Radili ste više istraživanja, znači li to da danas 18-godišnjak zaključuje da mu se u životu ne isplati biti pošten?
- Upravo tako, on polazi od te pretpostavke. To ne znači da će većina ljudi postati nepoštena, ali će se na samom početku života osjećati zakočeni i frustrirani u pokušaju da na pošten način ostvare svoje želje. Ako se pošten rad, učenje i marljivost ne isplate, što se isplati? Ono suprotno od toga, a za to imaju i konkretne primjere: ne-radom, ne-učenjem i ne-poštenjem mnogi su se obogatili, i nitko im ništa ne može. I što je najgore, ti najbogatiji i najmoćniji, koji su nepošteno došli do toga što danas imaju, oni donose nova pravila koja određuju našu budućnost.
Što dakle danas mladi mogu očekivati? Da će im budućnost biti ili takva da se ne mogu osloniti na sebe, na svoje poštenje, znanje i marljivost; ili će pristati na nesigurnu perspektivu; ili moraju ući u nekakvu političku ili općenito sumnjivu priču i pristati na takva pravila igre do kraja života. Ili naprosto otići van, što im je lakše otkako smo članica EU.
Zbrajanje Sanaderu
Je li se išta promijenilo s uhićenjem Sanadera? Jesu li istrage i uhićenja kao u aferi s HAC-om znak da smo do grla u kriminalu, ili toga da se ipak ozbiljno borimo protiv njega?
- I ja bih volio da su to znaci da se pokušavamo obračunati s kriminalom ali nažalost, previše godina to proučavam da bih u to mogao vjerovati. To jesu simbolički putokazi, ali dosad se tek malo zagrebalo po površini kriminala i korupcije. To je naš problem: ljudi ne padaju zato što su kriminalci, nego zato što više nemaju političku zaštitu.
Znači li to da i uhićenje bivšeg premijera vidite prije svega kao obračun s čovjekom koji je izgubio svoju moć?
- Da. Zbrojite sve što mu se pripisuje i vidjet ćete da je to možda treća ili četvrta kategorija kriminala koji je poharao Hrvatsku.
Postoje li procjene koliko je Hrvatsku koštao ukupni kriminal i korupcija?
- Ako uzmemo od samog početka, ratno profiterstvo i privatizaciju, čiji je najveći dio bio zločinački po posljedicama a ne kriminalan jer je odrađen po zakonu, zatim klasični organizirani kriminal, pa korupciju i - najgore od svega - neodgovorno donošenje odluka, sve to je ovo društvo koštalo po neovisnim procjenama 20-30 milijardi dolara godišnje. Puno više od onoga što ijedna vlada ima na raspolaganju preko proračuna.
Dio tog novca je naprosto opljačkan, ali posljedice se gomilaju i eksponencijalno rastu. Priprema za sve to je odrađena 80-ih godina, ljudi koji su tada bili direktori i partijski funkcionari pozicionirali su se u novom sustavu i krenuli u svoje pljačkaške pohode, što “po zakonu”, što izvan njega. Stvar je u tome što su brojke toliko fantastične da prosječnom građaninu zvuče neuvjerljivo.
Opustošenost
Zašto smatrate da Ivo Sanader ne spada u prvu kategoriju pljačkaša?
- Pa u prvoj kategoriji sigurno se ne radi o par desetaka milijuna eura, nego o puno, puno većim iznosima. Nije Sanader svih ovih 20 i nešto godina vukao glavne poteze, on je bio samo jedan od igrača. To je neka treća-četvrta kategorija kriminala, vrijedna par desetaka milijuna eura. O stotinama milijuna još ne znamo, a o milijardama da i ne govorimo, ne znamo kako su nestali i kako su se pretvorili u ono što se danas naziva krizom.
Ne, mi nismo u krizi kao što su drugi, mi smo temeljito opustošeno društvo i zbog toga smo u krizi. Jako se ljutim kada nam netko poput našeg ministra financija preko TV-a u lice govori da mi za sve to moramo odgovarati i snositi posljedice. Ja kažem ne, neću, nisam kriv za krizu! Ne pristajem da kao građanin snosim troškove i plaćam posljedice pljačke koja nam se sve ovo vrijeme događa. Izabrali smo vas da odgovorne za sve zlo pospremite gdje im je mjesto i oduzmete im ono što su nam oteli. To ili možete ili ne možete.
Ali korupcija nije ograničena samo na vrh društva: i na najnižim razinama svi će se švercati u tramvaju, raditi na crno ako mogu ušićariti porez, potegnuti vezu ako dijete ne mogu upisati u vrtić...
- Da, krenulo je odozgo, ali se održava odozdo.
Hoćete reći, preko glasačke kutije na izborima?
- Da. I mi građani skloni smo izbjegavati pitanje o uzrocima kriminala, jer kad ga postavimo, dolazimo do toga da smo zbog svoje nezainteresiranosti odgovorni. Ne shvaćamo kakvu odgovornost snose oni koji su povlačili glavne strateške posljedice. Ni oni sami to ne vide, ali zašto bi kad ih mi građani ne prisiljavamo na odgovornost.
Obično se misli da su kriminal i korupcija posljedica rata i tranzicije, no vi ste spomenuli još osamdesete i socijalizam. Gdje su korijeni?
- U tome što nikad nismo bili demokratsko društvo. Kod nas većina ne shvaća što to znači dobro uređena demokracija, iako imamo jako dobre primjere, poput skandinavskih zemalja, Kanade, Novog Zelanda... Tamo proces demokratizacije ide paralelno s političkom i kaznenom materijalnom odgovornosti. Kod nas su bivši socijalistički direktori i partijski funkcionari obukli stranački dres koji je u danom trenutku odgovarao. Što je najbitnije, svi su zadržali istu logiku.
...