Bolničko vozilo staje ispred posebnog covid odjela zagrebačkog KB-a Dubrava. Dvojica vozača-bolničara iskaču van. Od glave do pete u bijelom su zaštitnom odijelu, pokrivenih glava, lica i očiju. Voze starijeg gospodina na ležaju. Ima nosnu kanilu za kisik. Pokriven je izgužvanom dekom i uz sebe drži malu vrećicu sa stvarima. Miran je i čeka upute.
Iz zračnog tunela covid odjela, desetak metara dalje, izlazi liječnik koji daje znak da pacijent može unutra. I on je u zaštitnom odijelu, plavom ogrtaču, pod kapom, naočalama, maskom i rukavicama. Odnosno ona, liječnica. Preko prsa na plavom kombinezonu markerom je ispisano “dr. Nikolina”. Doktorski nažvrljano, u brzini. Mlada je, tako barem oči sugeriraju. Svi djelatnici covid odjela, kako vidimo, imaju crnim markerom ispisana imena na odijelu. Pacijenti bi ih drugačije teško prepoznali. Svi izgledaju isto.
“Gospodin Kovačić?” “Da.” “Brzo unutra!”
Bolničari guraju ležaj kroz ulaz covid odjela, a sestra u hodu pokušava popisati sve podatke i ustanoviti težinu simptoma. Zračni tunel se zatvara. Za to vrijeme već drugo bolničko vozilo čeka svoj red.
Rodbina oboljelih u međuvremenu se natiskala ispred žute trake kojom je ograničen pristup. Pokušavaju nervozno dozvati nekog od osoblja. Ni oni ne žele preblizu. Vuku vreće s toplom odjećom, higijenskim potrepštinama, nešto hrane. “Oprostite, oprostite...”, dozivaju. “Koga vi trebate?” “Otac mi je jučer primljen, možda znate...” Vozač bolničkog vozila uspio je uloviti minutu predaha. Naslonio se na vrata vozila. Djeluje izmoždeno. Pitamo ga kako ide na WC u tom koronaodijelu, kaže: “Nikako”.
Ovo je zagrebačko čvorište koronavirusa, glavno križanje, prometna petlja. Dovoljno je stati ispred KB-a Dubrava na samo pola sata da se vidi barem pet bolničkih vozila kako užurbano dovoze oboljele od covida. Sve je odvojeno trakama i crvenim porukama upozorenja “Zabranjen prolaz!!!! Covid 19”, a bolničari u skafanderima, kao astronauti, iskaču iz zračnog tunela na ulazu. Covid odjel je odvojen u posebne dvije zgrade s lijeve strane. Od glavnog ulaza dijeli ih stotinjak metara. Sada je 11 sati. Primili su ih pet otkako smo mi ovdje, a do kraja dana primit će ih trideset. Unutra ih na krevetima leži stotinjak, 11 na respiratoru, teži slučajevi. Među njima i mladić od 20 godina. Kreveta je ukupno 160. Situacija će se za nekoliko dana zagužvati. Otkako je u ožujku KB Dubrava postao glavni respiratorni centar borbe protiv koronavirusa, ovakva invazija oboljelih nije zabilježena. Jutra su posljednjih nekoliko dana ovdje, kažu nam, postala “pravi kraval”.
To smo jutro, u petak, ispred zagrebačke Kliničke bolnice Dubrava, jednog od četiri regionalna centra za zbrinjavanje koronapacijenata na samom rubu grada, čekali doktora Ivicu Lukšića. On je ovdje glavni koordinator. Berošev čovjek od povjerenja. Kasnio je na dogovoreni intervju koji smo trebali imati u 11 sati. Razumljivo, upravo su objavljene brojke koje nitko nije očekivao: 1131 slučaj. Najveći broj oboljelih u Hrvatskoj dosad. Tri su osobe umrle. U Zagrebu je 231 oboljeli. Dan prije 211, početkom tjedna 123. Brojevi nezaustavljivo rastu, Lukšić je dobio hitni poziv od ministra. Sve ostalo pada u drugi plan.
Uz Vilija Beroša, Alemku Markotić i Krunoslava Capaka, od Ivice Lukšića se očekuje da napravi strategiju za najgori scenarij. Za koronapandemonij. Za točku u kojoj sustav, zbog broja oboljelih, više neće moći funkcionirati. A to bi se moglo dogoditi kada sva četiri regionalna centra popune svoje kapacitete. U KBC-u Rijeka sada je popunjeno 31 posto, u Osijeku 81 posto, u KBC-u Split 27, a u KB-u Dubrava 60 posto. Ali, ni to nije najveći problem. Problem je nedostatak medicinskog osoblja. Virus je ušao u sedam hrvatskih bolnica: Sveti Duh, Merkur, KBC Osijek, OB Našice, OB Zabok, a jučer i u Sestre milosrdnice. Više od 200 sestara i liječnika trenutačno je izvan pogona. Zaraženi su ili u samoizolaciji. Sve su to pitanja koja smo planirali postaviti dr. Lukšiću. Ali on je bio na drugom kraju grada. Stoji ispred televizijskih kamera i objašnjava situaciju: “Klinika za infektivne bolesti u Zagrebu je popunjena. Međutim, imamo 14.460 bolničkih kreveta u Hrvatskoj, 1450 je intenzivnih, imamo 800 respiratora. Vjerujem da možemo pokriti kapacitete”.
Prošla su dva sata. Vrijeme je ručka. Gužva ispred covid odjela se stišala. Ispred glavne zgrade bolnice, kamo ostali pacijenti dolaze na preglede, vrzmalo se desetak osoba s papirima. I oni bi povremeno zastali pogledavajući znatiželjno prema zgradi covid odjela 50-ak metara dalje. Među nekolicinu se uvukla nervoza. “Radi li itko ovdje svoj posao?!” zagrmio je jedan čovjek izluđen čekanjem ispred ulaza. Sestra pokušava smiriti situaciju govoreći da imaju malo osoblja i da je većina na covid odjelu.
Svi koji idu na redovite preglede, sada čekaju vani da ih se prozove. Nema ulaska. A vani je hladno, još će navući prehladu. Kada čuju svoje ime, moraju proći ulaz, izmjeriti temperaturu, ostaviti broj telefona i tek tada, obavezno s maskom na nosu, idu prema svom odjelu.
Koji tren poslije i mi smo prošli istu proceduru. Presica je završila, a dr. Lukšić se napokon javio. “Dođite na drugi kat”, rekao je kratko u slušalicu. Na ulazu C bolnice Dubrava, namijenjenom za zaposlenike, na koji nas je uputio, dva su zaštitara i jedan tehničar koji popisuje ulaske. Djeluje malo pretjerano, ali vjerojatno je osiguranje pojačano nakon nedavnog verbalnog napada na Alemku Markotić i prijetnji Krunoslavu Capaku i njegovoj obitelji. Dvije su kamere za mjerenje temperature. Kažemo da imamo dogovoreno kod doktora Lukšića, ali djelujemo suspektno. “Ne znamo ništa o tome, izađite van, zovite doktora pa nek’ dođe do vas”, otpravljaju nas zaštitari pravdajući se procedurom. U bolnicu ne smije nitko kome to nije nužno. Zovemo Lukšića. On daje zeleno svjetlo. Vraćamo se unutra. Daju nam papire koje moramo ispuniti osobnim podacima: ime, prezime, adresa, broj telefona, jesmo li bili u inozemstvu, jesmo li preboljeli neku bolest, imamo li sada kakve simptome. Bolničar za to vrijeme očitava temperaturu s monitora: “36,4 stupnja, možete za kolegom”. To je procedura koju sada prolazi svaki posjetitelj bolnice, bio zaposlenik ili pacijent.
Unutar bolnice nema gotovo nikoga. U prolazu su samo sestre koje vuku krevete iz glavne zgrade u covid odjel. Zaštitar nas je otpratio do drugog kata i doveo pred vrata. Da ne bismo previše lutali. U dugačkim vijugavim crvenim hodnicima Uprave, koji svi izgledaju slično, na samom kraju je ured doktora Lukšića. Iako kirurg specijaliziran za tumore na glavi i vratu, od ožujka je u Beroševu timu. Visok, vižljast, u bijeloj kuti. Rukujemo se, kako to nova pravila nalažu, šakom. Lukšić djeluje mirno. Kirurški mirno. Priznaje da je malo umoran, ali i da je na sumanuti tempo već navikao. Svako se jutro budi u 6 sati i u bolnici ostaje do navečer. Do prije pola godine o virusu nije znao ništa, kao ni ostali. Učio je usput, a i sada se bavi najviše organizacijom. Zanima nas onda kakva je organizacija za najcrnji scenarij i s kojim brojem oboljelih dolazi do pucanja sustava.
“Ovo je bila situacija o kojoj smo mi razmišljali još i prije ljeta. Znalo se da će do ovakvog rasta doći. Situacija je ozbiljna i zaista je ključno da se ove brojke spuste. Načelni je plan zasad da svaka bolnica u Hrvatskoj osnuje svoj covid odjel, ali ako me pitate je li moguće da za pet dana dođe do potpunog zatvaranja bolnica, moguće je. Međutim, želimo svim pacijentima, a ne samo onima oboljelima od koronavirusa, omogućiti zdravstvenu skrb”, kaže dr. Lukšić.
Zatvaranje bolnica, dakle, značilo bi da niti jedan pacijent, osim oboljelih od koronavirusa, neće moći pristupiti bolnici. To se sada razmatra kao ozbiljna mogućnost od koje bi bili izuzeti, kako se čini, jedino onkološki bolesnici, oni oboljeli od raka i hitni slučajevi, primjerice prijelomi, frakture.
“Postoji dio pacijenata koji redovito obavljaju različite pretrage, a nisu životno ugroženi. U tom slučaju to ne bi mogli činiti”, objašnjava.
I zatvaranje bi mogla biti realna mogućnost ako se u Zagrebu nastavi ovakav trend. Jučer je opet srušen rekord - 387 novooboljelih u glavnom gradu, u Hrvatskoj opet više od tisuću -1097. Deset je osoba preminulo. Od 1000 oboljelih, prema sadašnjoj statistici, deset posto razvije teže simptome i treba hospitalizaciju. To znači da bi se svi covid odjeli u Hrvatskoj mogli puniti tempom od stotinjak pacijenata dnevno. U Hrvatskoj je trenutačno 530 pacijenata na bolničkom liječenju, ima 14 tisuća kreveta. Na primjeru Dubrave, cijeli covid odjel, ako zaprima samo deset posto oboljelih, odnosno oko 30 osoba dnevno, popunit će se za tri dana.
Kamo ćemo onda s bolesnicima? Lukšić, međutim, napominje da kapaciteti neće biti problem i da se na to računalo od ožujka. U Dubravi, dakle, imaju 160 kreveta na odjelu za oboljele od koronavirusa. Popunjeno ih je stotinjak, a još je 60 kreveta slobodno. No, još u ožujku podigli su 220 mjesta u vojničkim šatorima na parkingu. Kako smo vidjeli, tamo je sada 25 šatora, cijelo naselje. To su posebni šatori koji imaju svoje agregate, grijanje i hlađenje unutrašnjosti te mogućnost priključka svih bolničkih aparata. Pacijentima unutra, ističe Lukšić, ništa neće nedostajati. Uz to, u Dubravi je trenutačno 45 respiratora, a ukupno 800 u Hrvatskoj. Ležajeva je, prema tome, dovoljno.
“Najveći problem bit će sa zdravstvenim djelatnicima. Morate znati da je nama nedostajalo medicinskih sestara i prije epidemije, a sada kad je virus ušao u bolnice, situacija prijeti da će biti još i gora”, napominje.
Kako to riješiti?
“Gledajte, mobiliziran je cijeli zdravstveni sustav. Razmatramo povlačenje sestara iz ostalih bolnica, primjerice iz Zaboka, Varaždina i drugih bolnica koje su trenutačno manje opterećene. Međutim, i tu treba paziti da se zadrži neka ravnoteža”, predlaže rješenje.
Naime, u slučaju da se mobiliziraju sestre ostalih odjela, opet je neizbježno zatvaranje. Na odjelima s kojih bi se sestre povukle u covid odjeljenja ne bi ostalo radne snage. Ti odjeli ne bi mogli primati svoje pacijente. U cijelom zdravstvenom sustavu u državi radi ukupno 41 tisuću medicinskih sestara i tehničara. Nedostaje ih najmanje 1500. U posljednjih šest godina 2500 ih je otišlo u inozemstvo. Drugim riječima, danas svaka medicinska sestra u Hrvatskoj može očekivati da će je jedan dan nazvati i premjestiti u covid odjel. Odgovarajući na koliko bi pacijenata u prosjeku trebala biti jedna sestra, Lukšić kaže da je trenutačno kod njih jedna sestra na četiri pacijenta intenzivne njege, a jedna na deset pacijenata na ostalim odjelima gdje oboljeli imaju srednje ili teže simptome, ali nisu na respiratoru. I to je minimum.
“Dovoljno je da jedna završi u samoizolaciji ili na bolovanju i nastaje problem. Pokrenuli smo programe edukacije u koje bi bile uključene mlađe medicinske sestre, one koje su upravo završile školu ili studiraju na Zdravstvenom veleučilištu”, napominje.
Kako smo mogli vidjeti, sestre koje rade na covid odjelu krvnički se narade. U dva zasebna covid objekta odvojena od bolnice, svaki na dva kata, u jednoj smjeni od 12 sati rade 32 sestre. Ljiljana Vuković, glavna sestra Klinike za anesteziju i intenzivnu KBC-a Dubrava, kaže da na svakom katu rade četiri sestre u rotaciji svaka četiri sata. Kao kontrolori leta. Znači, četiri sata rade, četiri sata se odmaraju, a za to vrijeme smjenu preuzimaju druge četiri. Ako se to može tako nazvati, kada četiri sata provedu u posebnom prostoru bolnice i čekaju da ih se pozove.
Ispred Odjela intenzivne mogli smo i sami vidjeti mučnu proceduru. Jedna je sestra izašla. Iscrpljena, tupa pogleda, ruku prekriženih u krilu. Otkucalo je 15 sati i smjena joj je gotova. Inače, rade one u etapama. U prvoj, od 7 do 11, daju se terapije, a u drugoj etapi, od 11 do 15 sati, njega pacijenta. Tada dolazi druga sestra, a onda se prva sestra vraća u treću etapu, od 15 do 19 sati, nakon četiri sata pauze. Jednom kada smjena završi, pravila sestri nalažu da u punoj opremi provede još najmanje 20 minuta ispred bolnice prije negoli je svuče sa sebe - kako bi se čestice koronavirusa na odjeći slegle. Nakon toga se svlači, a zaštitna odjeća se baca u žute kante i tretira kao infektivni otpad.
Procedura odijevanja nije ništa lakša. Traje barem 15 minuta. Sestra koja je upravo došla u smjenu na mjesto prve, stala je ispred ulaza. Tamo je napravljen tzv. punkt za odijevanje. Zapravo je to jedan stolac uz plinsku grijalicu gdje sestra na sebe mora pravilno navući svaki komad zaštitne odjeće: FFP 3 masku, kapu, vizir, zaštitne naočale, ogrtače ili kombinezone, gumene rukavice i kaljače za noge. Nakon toga ulazi u zračni tunel gdje čeka izmjenu zraka. Upalilo se zeleno svjetlo. Ona ulazi u prostor intenzivne. Odavde neće izaći sljedeća četiri sata, izuzev dočekivanja pacijenata.
“Za to vrijeme nema ni odlaska na WC, ni izlaska van. Jer, to znači da se morate skinuti, a tko se jednom skine, taj odmah napušta odjel”, priča Vuković. Naime, pravila moraju biti stroga. Na intenzivnoj njezi covid odjela imaju 15 kreveta i trenutačno 11 pacijenata na respiratoru u iznimno teškoj situaciji. Na svaka četiri takva pacijenta, kako nam kaže Vuković, mora biti barem jedna sestra. Izuzetno spretna, brza i educirana. Najteži slučajevi trebaju cjelodnevni nadzor. Na ostalim odjelima, s oboljelima koji imaju srednje teške simptome, u prosjeku dođe jedna sestra na desetak pacijenata.
Kako smo doznali, sestre se na covid odjelu ne smiju dugo zadržavati. Ostaju najviše dva tjedna, a onda odlaze na drugi odjel bolnice. To su mjere opreza. Nakon dva tjedna na drugom odjelu sestra se opet vraća na covid odjel. I tako se sve rotiraju. Uglavnom, kada se sve to zbroji, ukupno na raspolaganju samo covid odjel bolnice u Dubravi mora imati 128 medicinskih sestara mjesečno.
Vuković vjeruje da se jedno vrijeme mogu pokrivati i s manjim brojem sestara.
“Navikle su na prekovremene, a pritom se i četiri sata formalnog odmora u smjeni često svedu na to da se uskače nekome tko treba pomoć. Također, mobilizirane su i sestre ostalih bolnica, već prema potrebi”, objašnjava. Ipak, sada je plan da se na brzinu educiraju medicinske sestre, posebno mlade, tek iz medicinskih škola i s veleučilišta. No, smatra Vuković, to neće brzo polučiti uspjehom.
“Sestre za intenzivnu njegu moraju biti posebno educirane. One pomažu liječnicima u traheotomiji, intubaciji, hemodijalizi, stavljanju katetera. Osim toga, moraju poznavati sve aparate, respiratore, znakove na monitorima. Jedna nova sestra na intenzivnoj tek nakon dvije godine rada može biti donekle samostalna. Uz to, velika je to razina stresa i odmah se vidi tko to može podnijeti, a tko ne”, priča Vuković. Ona je medicinska sestra 32 godine, od toga 21 godinu na intenzivnoj. Uz posao je i magistrirala. Nije to nimalo lak posao, kaže Vuković, posebno za mlade sestre. Nije stvar samo u zahtjevnosti, nego i u tome što sestre na neki način moraju odustati od društvenog života.
“Teško je mladim curama oduzeti društveni život, ali, nažalost, svi slučajevi ulaska virusa u zdravstveni sustav dosad nisu bili unutar bolnice, nego su doneseni izvana. To je stvar odgovornosti, znate da možete takvim ponašanjem u samoizolaciju poslati 50 ljudi i time napraviti veliku štetu. Naše su cure dosad pokazale veliku razinu odgovornosti i zasad nismo imali niti jedan slučaj virusa”, zaključuje Vuković.