“Politika iz ljudi najčešće izvlači ono najgore u njima, ali kod Mate Mikića bio je obrnuti slučaj. Na svim javnim poslovima na kojima je radio, on je iz sebe izvlačio sve najbolje, prvenstveno upravljačke sposobnosti, a zatim i tolerantnost u komunikaciji.
Jednostavno, o njemu nikada niste mogli čuti nešto ružno jer je smirivao i konfliktne situacije i vlastitom mirnoćom pozitivno utjecao na ljude oko sebe, najprije kao profesor, onda na položaju dekana i naposljetku kao gradonačelnik Zagreba”, jučer se nedavno preminulog zagrebačkog gradonačelnika Mate Mikića prisjetio Velimir Srića, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Samozatajni gradonačelnik Zagreba, posljednji iz razdoblja socijalizma, umro je u 82. godini. Iza sebe je imao veliku karijeru - diplomirao je, kasnije i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je radio od 1963., a između 1984. i 1986. obnašao je dužnost dekana. Bio je direktor Republičkog zavoda za planiranje i član Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske od 1974. do 1978. te predsjednik Skupštine Grada Zagreba 1982./1983. te od 1986. do 1990.
Ministar za znanost
Velimir Srića je Matu Mikića upoznao u 80-ima, kada je bio asistent, a intenzivno su surađivali niz godina. Posebno kada je 1986. Srića postao republički ministar za znanost, informatiku i tehnologiju, jer do 1990. vlada SR Hrvatske je četiri puta povećala izdvajanja za znanost, uvelike zahvaljujući Mikićevoj podršci, koju je davao kao zagrebački gradonačelnik. Tih su godina prošireni Ekonomski i Elektrotehnički fakultet (današnji FER), omogućena je gradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a u potrazi za najboljim rješenjima često se išlo i izvan granica Hrvatske. “U to je vrijeme Ekonomski fakultet u Mariboru bio najmoderniji u regiji i s Mikićem smo mu otišli u posjet jer smo željeli iskoristiti tamošnja rješenja, od izgleda zgrade do moderne knjižnice”, ispričao je Srića.
Razigrani grad
“Mikić je bio stvarno dobar čovjek. Usto i samozatajan čak i u vrijeme kada je obnašao visoke dužnosti, međutim, nije se volio isticati. Poslije 1990. vratio se na fakultet, ali relativno je brzo otišao u mirovinu, kaže Velimir Srića.
Mato Mikić bio je u dva navrata zagrebački gradonačelnik; prvi put tijekom jednogodišnjeg mandata 1982./1983., a potom u posljednjoj velikoj urbanističkoj fazi hrvatske metropole, između 1986. i 1990. Kada se uzme razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, bio je jedanaesti po redu među gradonačelnicima, kao i posljednji u socijalizmu. Svi koji su u 80-ima živjeli u Zagrebu, znaju kako je glavni grad SR Hrvatske doživio strahovito pozitivnu transformaciju te se u samo dvije-tri godine preobrazio iz dosadnog sivog grada u razigranu urbanu cjelinu. Pod Mikićevim vodstvom potpuno je obnovljen tadašnji Trg Republike, sagrađeni su Autobusni kolodvor, Cibonina dvorana, plivalište Mladost, revitalizirana je Šalata, a tu su još Muzej Mimara, Jarun te brojne ulice i trgovi. Zagreb je tada postao metropola, moderan i razigran srednjoeuropski grad.
- Zahvaljujući Univerzijadi u Zagrebu i okolici sagrađeno je 58 objekata, a u svemu je važnu ulogu imao Mato Mikić, kaže Vladimir Pezo, predsjednik Izvršnog odbora Univerzijade.
Mirko Novosel je sredinom osamdesetih intenzivno surađivao s Mikićem, a i kasnije su ostali bliski, pa kaže: “Mato Mikić je bio odličan čovjek, koji je kao predsjednik Skupštine Grada Zagreba zaslužan za puno toga dobrog u ovom gradu. Razumio je probleme i s njim je bilo lako surađivati.”
Dozvola Beograda
U stvarnosti, ideja o Univerzijadi ne bi bilo bez Novosela, međutim, odobrenje je trebalo stići iz Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu. Znajući političke odnose, Mirko Novosel je zatražio pomoć Stane Dolanca, nekad najbližeg Titova suradnika, i on je stvarno pomogao. Nakon toga je najveći dio posla odradila ekipa u kojoj su bili Josip Vrhovec, Mikić, Novosel, Vladimir Pezo i još neki suradnici. Uslijedili su ogromni projekti koji su potpuno promijenili izgled grada.
“Zagreb je postao drukčiji i ljepši, od Trga Republike do jarunskog jezera, a među najzaslužnijima bio je gradonačelnik Mikić. Nas dvojica smo i kasnije ostali u vrlo dobrim odnosima, a posljednji put bili smo zajedno kad su nas organizatori Sveučilišnih igara prije dvije godine zamolili da na otvorenju nosimo zastavu. Padala je kiša i lijepo smo pokisnuli”, prisjetio se Novosel.