Prof. dr. sc. Ivica Lukšić, kojeg je ministar Beroš imenovao za koordinatora bolničkog liječenja oboljelih od COVID-19 bolesti za Grad Zagreb, Zagrebačku, Karlovačku, Sisačko-moslavačku, Bjelovarsko-bilogorsku, Varaždinsku, Međimursku i Koprivničko-križevačku županiju, najbolji je izbor sugovornika za procjenu pripravnosti bolničkog sustava za Zagreb i sjeverozapadnu Hrvatsku.
Ujedno on je imenovan i za upravljanje respiratorno-intenzivističkim centrom u KB Dubrava. Mjesto je to gdje će završavati oboljeli s najtežim simptomima. Koliki broj oboljelih mogu podnijeti kapaciteti za Zagreb i sjeverozapadnu Hrvatsku? Možemo li si priuštiti popuštanje epidemioloških mjera?
Jednu od najvećih čitanosti na uglednom portalu Financial Timesa postigla je priča o kriterijima britanskog National Health Servicea o kriterijima procjenjivanja koliko su oboljeli od COVID-19 kritično da bi ih se premjestilo u jedinicu intenzivne skrbi kako bi dobili maksimalnu njegu i spasili život. Postoje li slični kriteriji u Hrvatskoj za smještaj COVID-19 pacijenata u jedinice intenzivne skrbi s respiratorima? U slučaju da se zaraza raširi kako bi se radila selekcija pacijenata za primarni respiratorno-intenzivistički centar u Dubravi? Britanci su to riješili dodjeljivanjem bodova po medicinskim kriterijima. A mi?
U ovim vremenima COVID-19 pandemije svi smo naučili puno novoga i rekao bih da mi u Hrvatskoj imamo relativno stabilnu situaciju dobrim dijelom i zato što su u timu kojeg je okupio ministar zdravstva Vili Beroš ljudi koji se naučeni slušati jedni druge, ali i slobodno promišljati i odgovorno donositi odluke.
Na Vaše pitanje sigurno bi puno detaljnije odgovorio moj zamjenik u ovom koordinacijskom sustavu, doc. dr. sc. Marko Kutleša, infektolog, no mogu pouzdano reći da mi nemamo posebne kriterije za prijem u jedinice intenzivnog liječenja (JIL) COVID-19 bolesnika, već su kriteriji isti kao i prije pojave ove bolesti.
S obzirom na to kako je provedena organizacija zbrinjavanja COVID-19 bolesnika na nacionalnoj razini trebalo biti dovoljno kreveta da se u JIL mogu zbrinuti svi bolesnici kojima je ona potrebna.
Sustav formiranja i organiziranja Primarnih respiracijsko-intenzivističkih centara (PRIC) u četiri regionalna medicinska centra je osmišljen na početku pojave epidemije u našoj zemlji i pokazao se kao odlično rješenje.
Svjedoci smo što se događa u nekim razvijenijim i bogatijim europskim zemljama koje imaju značajno lošiju epidemiološku situaciju i u kojima se zdravstveni sustavi lome i urušavanu jer ako je epidemiološka situacija izvan kontrole nitko nema dovoljno kapaciteta za zbrinuti sve bolesnike od COVID-19 na adekvatan način.
Što se tiče grada Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske smještajni kapaciteti u JIL-u za COVID-19 bolesnike su predviđeni u Klinici za infektivne bolesti ''Dr. Fran Mihaljević'' i Primarnom respiracijsko-intenzivističkom centru u KB Dubrava u dovoljnom broju za sve COVID-19 bolesnike.
Koliko po vašoj procijeni ukupno oboljelih može podnijeti naš sustav jedinica intenzivne skrbi ako zadržimo sadašnji omjer teških s lakših i umjerenim slučajevima COVID-19 zaraze? Nije primjereno tako razmišljati, ali vrijedi postaviti i teoretsko pitanje koliko ukupno oboljelih Hrvatska može imati, a da nam ne ponestane respiratora?
Ja u ovom trenutku nemam točne podatke za cijelu našu zemlju jer se oni mijenjaju i oprema se kontinuirano nabavlja, ali za regiju u kojoj koordiniramo organizaciju bolničkog liječenja oboljelih od COVID-19 (grad Zagreb i sjeverozapadna Hrvatska) u ovom trenutku možemo prihvatiti 310 bolesnika koji bi zahtijevali potporu respiratora što bi trebalo biti više nego dovoljno i prema najmanje optimističnim projekcijama.
Čini se da Hrvatska ima adekvatan broj respiratora. Prati li brojnost i opremljenost medicinskih timova broj respiratora?
Odlukom ministra zdravstva Vili Beroša mobilizirani su svi medicinski djelatnici i zdravstveni sustav se iz dana u dan prilagođava, unaprjeđujući se na raznim razinama kako za liječenje COVID-19 bolesnika, ali ne zaboravljajući i sve druge bolesti i stanja zbog kojih naši sugrađani trebaju medicinsku skrb i pomoć.
Uvjeren sam da i u slučaju pogoršanja epidemiološke situacije imamo dovoljan broj medicinskih timova da zbrinemo sve bolesnike koji bi zahtijevali intenzivno liječenje.
Zdravstveni sustav u Republici Hrvatskoj trenutno funkcionira slikovito rečeno kao četiri velike bolnice u naša četiri regionalna centra, a ako bi to situacija zahtijevala funkcionirao bi i kao jedna bolnica u kojoj bi radili oni odjeli i timovi koji su najpotrebniji za očuvanje zdravlja ljudi i pružanje najbolje moguće zdravstvene skrbi.
Europska komisija predlaže da se na EU razini koordinira politika popuštanja epidemioloških mjera. Temeljni kriterij bio bi broj slobodnih jedinica intenzivne skrbi i zadržavanje broja novih slučajeva na niskoj razini. Kako to možemo tumačiti iz hrvatske perspektive? Je li Hrvatska u EU među spremnijima za popuštanje restrikcija?
Po mojem mišljenju poduzete mjere su dale dobre rezultate i ne treba ih se olako odreći. Ključno za ovako dobre rezultate je bilo pravovremeno donošenje odlučnih mjera i zato je epidemiološka situacija pod kontrolom.
Tu treba istaknuti i suradnju naših građana koji su pokazali odgovornost i razumijevanje za odluke koje je donosio Nacionalni stožer CZ, ministarstvo zdravstva i Vlada Republike Hrvatske.
Mislim da smo kao društvo pokazali da mi zaslužujemo i možemo bolje, da možemo i u izvanrednim okolnostima funkcionirati dobro i da kad ugroza prođe ćemo imati dovoljno snage i mudrosti urediti svoju zemlju na bolji način.
U ovim trenucima, naravno da treba promišljati i o drugim društvenim aspektima: nastava u školama i na fakultetima, ekonomski učinci pandemije, utjecaj izvanredne situacije na mentalno zdravlje, pogotovo djece, i tako redom, ali mislim da ćemo se svi vrlo lako složiti da je ispred svega zdravlje naših građana i dalje na prvom mjestu.
Sve se kasnije može nadoknaditi, ali izgubljen život ne možemo vratiti. Mislim da ćemo se morati naučiti živjeti u vrlo dinamičnim okolnostima koji će se zahtijevati od svih nas fleksibilno prilagođavanje trenutnim epidemiološkim pokazateljima koji su još daleko od opuštanja.
Što ako život uz COVID-19 postane 'novo normalno'? Može li Hrvatska povećati kapacitete intenzivne skrbi i modelirati mjere epidemiološke zaštite koje će biti fleksibilnije ali opet dovoljno preventivne?
Kada se situacija smiri i COVID-19 ili nestane ili bude sporadična bolest kapaciteti za intenzivno liječenje će ponovno biti dovoljni. Međutim, smatram da iz ove situacije svi imamo priliku puno toga naučiti, promijeniti i unaprijediti.
Bila bi velika šteta za naše društvo i zdravstveni sustav u cjelini da iz ovako velikih izazova i iskustva ne izađemo snažniji, odlučniji i spremniji na novu zdravstvenu politiku sa značajnim promjenama u funkcioniranju.
Na posljetku, dokaz da možemo bolje je i ova izvanredna situacija u kojoj smo unatoč pandemiji i zemljotresu uspjeli funkcionirati, prestrojiti se u trku, a ne u hodu, i uspostaviti sustav u kojem niti jedna bitna karika u lancu nije izostala.