Tri mjeseca je prošlo. Gdje si bio, što si radio? Tri mjeseca nakon onih biblijskih poplava u Gunji 2014., država je počela s obnovom prvih kuća. Tri mjeseca nakon potresa na Banovini, država još uvijek postavlja kontejnerska naselja za stradalnike. Obnova, što je to?
U utorak, 29. prosinca 2020., u 12 sati i 19 minuta, Miloš Lončar je u Majskim Poljanama ostao bez kuće, štale i gospodarskog objekta. On i stara majka u invalidskim kolicima jedva su glavu živu izvukli. Točno tri mjeseca od katastrofe koja mu je potpuno uništila obiteljsku imovinu, zadesila ga je nova nesreća. Lopovi...
– Evo mi inspektori i policija došli – kaže. – Ma ukrali mi šumu.
Samo što ne plače
Šumu?!
– Ja, drvik. Tu, nekih tri-četiri kilometra od srušene kuće. Jučer sam saznao. Malo je to žešća mafija. Točno su znali da sam na poslu, otišli i posjekli. Hrastovina, prva klasa. Ona za furnir, najskuplja. Koliko? Bit će sigurno 30 kubika, brat-bratu, neće bit' manje od deset tisuća eura...
Miloš samo što ne plače. Bolesnu majku otpremio je bratu u Srbiju, a on se tu žilavi. Ne želi otići, htio bi vratiti život u normalu, ma što god to značilo. Opet radi kao vozač u drvnoj industriji i živi u kontejneru od 12 kvadrata, piše Slobodna Dalmacija.
– Sve moje su odnijeli. Došli bageri u onih prvih deset dana i sve počistili, kuću, štalu... Tako su počistili na pet-šest mjesta. Od tada, ni makac. Ništa se ne radi. Sad kažu da će mi krov na staroj kući popraviti. Hoće li, kad će li, vragu ga znaj. Kupio sam jednu drvenu, montažnu kuću, u to se uzdam... – govori Miloš.
Kako se živi u Majskim Poljanama?
– Jadno, nema uvjeta. Mladi otišli, stari ostali. Ima nas stotinjak. Svi nas zaboravili, ohladili se. Drugi su problemi došli. U euforiji su svi dolazili. Što da ti govorim, hvala što se interesiraš za nas, neka ljudi čuju kako nam je. Ali što ide dalje, to je gore...
Žrtve korupcije
U utorak, 29. prosinca, u 12 sati i 19 minuta, Tomislav Stanić u Strašniku ostao je bez obiteljske kuće. On, supruga, troje djece, brat i stara majka završili su na drvenim klupama pored ognjišta u vlažnoj, polusrušenoj garaži. Tada nas je pozvao kako bi nam iz prve ruke pokazao zašto se njegova kuća zapravo srušila. Ne od potresa, nego od korupcije u poslijeratnoj obnovi. Izgradili su mu kuću bez protupotresne zaštite, bez armiranobetonskih serklaža. Tomislavova priča potresla je Hrvatsku.
– Živi jesmo, zdravi nismo...
Da nije korona...?
– Nije korona, Bogu hvala, nego mi skočio šećer, preko 20. A svi moji se porazbolijevali. Živimo u kontejnerima već tri mjeseca, a ovdje je hladno bilo, minus 16, 17... Nitko zdrav nije...
Ipak se, kaže, nešto pomaklo. Poslije Uskrsa država će mu kuću srušiti jer su građevinski vještaci i statičari zaključili da se obnoviti ne može. Elaborat za rušenje je sam platio, kao i projekt za novu kuću, koja bi se trebala graditi na istom mjestu. Bit će malo veća od stare, a država pokriva trošak za 75 četvornih metara.
– To vam je formula po broju članova domaćinstva. Na nositelja ide 35 kvadrata plus deset za svakog člana domaćinstva. Nas je petero, troje djece, žena i ja. Tako smo dobili 75, ali s nama živi majka i brat, pa ćemo graditi veću kuću. Na dva kata, oko 110 kvadrata ukupno, a razliku ću ja platiti.
Što će s nama biti?
Odakle?
– Ako treba i kredit ću dignuti. Počeli smo raditi, i djeca i ja. Krenut ću sam, a država nek se uključi. Koliko, kada, ništa ne znam. Čeka se da Sabor usvoji zakon o obnovi, ako to ne bude išlo, sve ću sam graditi. Čekati više ne mogu – govori Tomislav, kojeg su nakon priče u Slobodnoj Dalmaciji o korupciji u obnovi zaskočili mediji iz cijele Hrvatske i regije, a među njima i istražitelji iz Državnog odvjetništva i USKOK-a.
– Bili su ovdje, sve su snimili, izmjerili, a ja sam im rekao sve kako je bilo. Tri su dana bili u selu, obišli su desetak kuća. Sve su nakon rata obnovljene i sve su nakon potresa dobile crvenu oznaku, za rušenje. Kad su odlazili, rekli su mi da će za dva-tri mjeseca javiti što su poduzeli. To je, evo, sad. Baš me zanima što će nam reći. Tko su bili projektanti, nadzorni inženjeri, a tko izvođači. I tko je što zabrljao...
U Strašniku je 18 kuća predviđeno za rušenje, a 90 posto ih je obnovljeno nakon rata. Istražitelji su obišli slične slučajeve u Sibiću, Graberju, Novom Selu Glinskom, Lekeniku, Gori, Glini, Majskim Poljanama, Sunji, Sisku, Petrinji...
– Ljudi su nezadovoljni. Nitko ne zna ništa što će s njima biti. Ti mobilni timovi za obnovu što o njima svaki dan govore bili su i kod nas, ali oni ne znaju ništa objasniti. Uzmu papire i osobne podatke, i to je sve, a što će biti, nitko ne zna. Ni kad će ni što će biti...
Od države, ističe Tomislav, dobio nije ništa. Dva kontejnera u kojima već tri mjeseca živi s obitelji dobio je privatno. Struju i vodu imaju, struju ne plaćaju do 1. travnja, a "crvene kuće" neće ni dalje. Vodu neće plaćati do šestog mjeseca.
– Malo se zaboravilo na nas. Prvih dana nisi mogao ući u selo od ljudi i pomoći, a sad... Ali drugo se nije moglo ni očekivati. A možda ni država brže ne može. Budemo vidjeli, živimo u nadi, borimo se...
Prvo dijete u 2021.
U noći s četvrtka na petak, s 31. prosinca na 1. siječnja, na svijet je došao Daris Safić, prvorođeno dijete u Hrvatskoj u 2021. godini. Mlada majka Nataša Lukić iz Petrinje rodila ga je u sisačkoj bolnici, u epicentru kataklizme.
– Joooj, to ste vi!? "Slobodna", iz Dalmacije! Joj, što mi vas je drago čuti... – raznježila se Milena Safić, Darisova baka i Natašina svekrva.
– A nisu oni više s nama. Sada žive u kontejnerskom naselju u Petrinji. Preselili se. Ne dolaze često, a telefon im nemam. Promijenili su broj. Idu oni kod Natašinih, tamo, u Capraške Poljane, kod Siska. Neka im je sa srećom – dirnuta baka priča za Slobodnu Dalmaciju.
– Sunce moje, tu sam gdje sam i bila. Čekamo da nam kuću obnove. Ne Dumbović (Darinko, gradonačelnik Petrinje, op.a.), od njega ništa nisam dobila, nego od gospođe Ivane.
Gradonačelnice Supetra, Ivane Marković?
– Jest, sunce moje. Joj, da znaš koja je to gospođa! Svako malo zove, pita kako smo, što nam treba... Ona nam rješava sve papire. Svaka joj čast, da nije nje, ne znam. Od države ništa dobila nisam – jasna je gospođa Milena.
– Hoće li nam gospođa Ivana graditi novu kuću ili obnoviti staru, ni to ne znam. Nitko to još ne zna. Kuća je dobila narančastu oznaku, ali nakon onog jakog potresa, novi su je dodatno rastresli. Sad je i ona postala "crvena". I druge kuće su dodatno stradale. Ja sam ti tu u kontejneru, imam sanitarni čvor, a što će biti, tko zna. Ako Zagreb još nisu počeli obnavljati, tko zna kad će nas...
Donacije dolaze, ali...
Kako izgleda život u Petrinji?
– Teško, jako teško. I bit će još teže. Ljudi samo što ne prose. Ja to nikad nisam radila, a mene sada hvataju za ruku. Na sreću, drži me zdravlje, ali nema se odakle graditi. Donacije dolaze, ali narod ih prima pa baca. A ja nisam to navikla, ne volim da se baca, ni hrana ni odjeća. Nekome to treba, pogotovo ovima na Baniji, na selu, gdje još žive pod najlonom. Znam ja što je to... A vama hvala što zovete, što mislite na nas. Mnogi su nas zaboravili...