Ono što je krajem prošlog tjedna počelo kao nacionalna tragedija – najveća pljačka INA-e u povijesti, teška milijardu kuna – krajem ovog tjedna pretvorilo se u farsu, piše Slobodna Dalmacija.
Novinari koji su prošle subote u Remetincu iščekivali dolazak kriminalnih genija u lisicama, mešetara koji su digli milijune i kupili pola obale u nekretninama, ove su nedjelje na misi u Dubravi, ispred Crkve Gospe od zdravlja iščekivali hoće li se najbogatiji umirovljenički par – Rada i Dane, koji je na računu imao oko pola milijarde kuna – pojaviti na redovnoj nedjeljnoj misi i zauzeti svoja mjesta u prvom redu do oltara.
No, čitava je ova gužva oko plinske sapunice bila je nepotrebna, jer se ni Dane ni Rada nisu pojavili u crkvi za čiju su obnovu donirali pola milijuna kuna. Pojavio se tek župnik fra Lazar Perica da u prepunoj crkvi održi misu na kojoj novinarskim kamerama i mikrofonima nije bio dopušten ulaz. Ali su je mogli pratiti preko zvučnika, pa čuti kako je fra Lazar rekao svojim župljanima, od kojih je nekima bilo malo i nelagodno, zbog cijele atmosfere - da se ne boje. Jer, Isus Krist je jedini pravi sudac.
- On je onaj koji vidi nas, sve naše grijehe i svu našu slabost ljudsku, a usprkos tome on nas neizmjerno ljubi, želi nas u svom zagrljaju. I to svakog čovjeka, neovisno bio on svjestan Isusa ili ne, živio u vjeri ili nevjeri, živio s jednom ili dvadeset žena, kao bogataš ili siromah, teško bolestan i zdrav. Ako je to tako, zašto mi ljudi klonemo duhom kad dođu nevolje, kad dođu neprilike kao što se ovdje sad dogodila jedna neprilika u našoj župi, nelagoda, mnogi ljudi nisu sad s ugodom ušli u ovu našu crkvu, osjećaju neki strah, tjeskobu. Čemu? Ovdje je Isus Krist, svatko tko želi ući na ova vrata neka uđe, ja sam želio da ovdje danas bude dvije tisuće ljudi, kako su neki junaci i najavljivali. Pa, dođite na svetu misu, ja vas pozivam, pa ćemo na igralištu Šibenikovom imati misu, upoznajte Isusa Krista, susretni se s njim, reci mu da si svet i da nemaš grijeha, da si savršen. Ima li netko tko će tako nešto reći? Ako nema, onda skrušeni budimo, ponizimo se pred Gospodinom, izrazimo svoju poniznost, a onda očekujmo od Boga darove i milosti, njegovu ljubav. Ja se kajem za svoje grijehe, predlažem svakom da se pokaje za svoje..., kazao je fra Lazar, kojeg su u ispovjedi slijedili njegovi župljani. Kojima nije drag razlog zbog kojeg su došli u centar pozornosti, i zbog kojih im mediji šetaju po mjestu, što su nam izrijekom i kazali, ali svjesni su, vele, da se to ne da izbjeći.
- Ima za to milijardu razloga, osmjehuje se jedan. Drugima je, poput Ante Škugora, žao što je sve ovako glupo ispalo.
- Žao mu je i Dane, rođaka mu, nikad nije prije bio nepošten, bio je i dobar đak, veli, pomogao mu je uvijek, veli rođak Ante.
- Ma, je, bio je u crkvi redovno, ali to da je imao rezervirano mjesto u prvom redu, da nitko nije smio sjesti, to nema veze. To je evo, čujem i župnik demantirao. Pomagao je svećeniku, kupio je lemozinu, bio mu pri ruci, pa gdje će onda biti nego u prvom redu, blizu oltara. Neće sisti ozada, u zadnji red, veli mu rođak Ante.
- Isto ko i ove ženske što bi pivale, Kata, Jela, Zdenka, i njegova Rada, one su bili odmah iza, drugi red. A narod ko narod, sad dodaje i što je i što nije, znate već kako to ide. I sin im Damir je dolazio u crkvu, kada bi došao kod roditelja, iz Zagreba, na odmor, osobito liti, kući u Dubravu. Zadnji put je bio prije dva tjedna, i on i djeca mu, ne može ništa loše reći o njima rođak Ante koji je pred crkvu došao s jednom velikom crvenom ružom.
Za pokojnu suprugu, s kojom je proveo tolike godine u skladnom braku.
- A što ćeš, tako ti je to. Imao ili nemao, na koncu ti je sve crna zemlja. Ne triba nikom priko dva kvadrata, rekao je netko sa strane. Netko je spomenuo da Dane i Rada navodno i nisu u Dubravi, nego da su u Zagrebu, kod djece i unuka.
