Energetska unija, zimski paket mjera, Ina, HEP, LNG... to su samo neke od aktualnijih energetskih tema koje smo, uoči konferencije “Hrvatska na vratima Energetske unije”, koju 30. siječnja organizira Jutarnji list u suradnji s PwC-om, u zagrebačkom hotelu Esplanade, pretresli s Dejanom Ljuštinom. U toj konzultantskoj kući on je partner u partnerstvu PwC-a srednje i istočne Europe, zadužen za telekomunikacije, medije i tehnologije, energetske kompanije u jugoistočnoj Europi te sveukupni strateški i operativni konzalting u Hrvatskoj i Sloveniji. Jedna od važnijih tema o kojoj će biti riječi na konferenciji jest i kraj koncepta nacionalnog interesa. Stoga nam je Ljuština, između ostalog, pojasnio kako bi se to moglo odraziti na Hrvatsku i njezine tvrtke te kakvi izazovi zajedničke europske strategije stoje pred nama.
Kako komentirate razvoj hrvatske energetike u 2017. i gdje vidite najveće izazove za sektor i njegove kreatore u 2018. godini?
- Jasno je da postoji tržišna percepcija da mnogo hrvatskih energetskih projekata i nužnih reformi kasni. No, smatram da je situacija ipak malo bolja nego prethodnih godina. U području nafte i plina uskoro ćemo imati nove Zakone o tržištu plina koji će dovesti do potpune liberalizacije tržišta u godinama pred nama, novi Zakon o ugljikovodicima trebao bi olakšati ulaganja u upstream sektor Hrvatske, raspisan je natječaj za savjetnika u potencijalnom preuzimanju dionica Ine, projektu LNG terminala na otoku Krku odobrena su sredstva financiranja iz Instrumenta za povezivanje Europe (CEF). To su zasigurno pozitivni pomaci. S druge strane, i dalje nije pronađeno konačno rješenje za obnovljive izvore energije te je produljena obveza opskrbljivača električnom energijom da po reguliranoj cijeni otkupljuju energiju proizvedenu iz tih izvora, što zasigurno negativno utječe na poslovnu klimu opskrbljivača. Dodatno, cijeli sektor znatno zaostaje u tehnološkom smislu, a posebno u korištenju i implementaciji novih naprednih digitalnih tehnologija, poput korištenja, primjerice, blockchain tehnologije.
Možemo li očekivati jače pomake u ovoj godini? Spomenuli ste neke pomake, ali realno, u prošloj se godini malo toga značajnog događalo. Sektor stoji organizacijski i dalje zapušten, a Hrvatska se samo stjecajem okolnosti bolje uklopila u postugljičnu energetiku od europskih predvodnika.
- Spremnost Vlade da nastavi s naporima oko usvajanja nove energetske strategije bit će ključna za pomake u hrvatskom energetskom sektoru, koji trenutno nema jasan i strukturiran smjer razvoja. Važeća strategija je zastarjela i potrebno ju je uskladiti s trenutnim trendovima u sektoru i novim smjernicama EU. Kvalitetna strategija razvoja postavila bi strateške ciljeve Hrvatske, i to ne samo u pogledu pojedinih projekata nego bi morala definirati i postaviti okvire za ubrzavanje realizacije samih projekata, ali i nužno podići razinu investicija i konkurentnosti sektora. Također, direktive EU postavljaju jasne ciljeve državama članicama tako da je za ostvarenje tih ciljeva poznavanje točnog puta ključno. Na primjer, Hrvatska uistinu ima trenutno komparativno visoku razinu obnovljivih izvora energije u potrošnji, međutim, u godinama koje slijede trebat će se postići još više.
Gdje vidite mogućnosti, ali i probleme, u kontekstu Energetske unije - jednog od ambicioznijih energetskih projekata - u kojoj energetsku politiku više ne bi smjeli kreirati partikularni interesi država članica, koji često nisu vođeni ekonomskom logikom?
- Smatram da je cilj Energetske unije ispravan jer će pomoći u eliminaciji neefikasnosti koje trenutno postoje, pritom čemu prije svega mislim na tržišne implementacijske neefikasnosti. Ako je ispravno implementirana, može dovesti do uzajamnog jačanja cjelokupnog energetskog sustava Unije, koji će biti spremniji za nove tehnologije i tržišne izazove. Kao primjer, naveo bih LNG terminal na Krku. Terminal u prvom koraku ima izdatke za Hrvatsku te će pridonijeti diverzifikaciji izvora opskrbe plinom iako terminal ima i ulogu opskrbe regionalnog tržišta. Realizacija projekta je i jednim dijelom usporena zbog neefikasnih sustava suradnje i upravljanja potrebnim postupkom. Jednostavno, članice EU dio su većeg sustava i ispravno je upravljati na način da se optimizira potencijal sustava. Naravno, Hrvatska se mora nametnuti da bude dugoročno ključan dio tog sustava, a ne samo sporedna postaja, tamo gdje je moguće. A da bi se to napravilo učinkovito, razvojne mogućnosti i projekti koje Hrvatska budi moraju biti usuglašeni s ciljevima EU jer projekti koji nisu usklađeni s ciljevima EU imaju znatno manje šanse za uspjeh.
Što je najizazovnije u primjeni tzv. zimskog paketa mjera kojim se ‘nameću’ ambiciozne energetske uštede, liderstvo na području obnovljivih izvora energije, pravedni odnos prema potrošačima...?
- Sama širina mjera je najizazovnija. Zimski paket ima za cilj definiranje novog tržišnog modela EU, definiranje mjera koje imaju za cilj bolje usuglašavanje i integraciju niskougljičnih ciljeva EU te mjere usmjerene na definiranje novog sustava upravljanja Energetskom unijom. Efekt primjene Zimskog paketa trebao bi dovesti do veće konkurencije u sektoru, veće uključenosti kupaca, bolje integracije tržišta te općenito fokus na teme i projekte koji imaju smisla s ekonomske strane. S druge strane, postoji percepcija da su nacionalni pristupi definiranju energetskih politika za EU u cjelini manje ekonomski povoljni. Sigurno nam predstoji dug postupak pregovora s članicama i implementacijom paketa.
Kako će to utjecati na domaći energetski sektor i odraziti se na poslovanje kompanija? HEP-a, Ine...?
- Domaći energetski sektor nema izbora, promjene su neizbježne. Bojim se da bez agilnijeg djelovanja ukupnog sektora i prilagodbe energetskih kompanija novim izazovima postoji realna mogućnost za daljnjim zaostajanjem za konkurencijom.
Teško je ocijeniti spremnost Ine za nadolazeće izazove. Iz javnosti je poznatno da Ina razmatra opcije u kontekstu niskougljičnih rješenja, no temelj poslovanja je i dalje gotovo potpuno ovisan o klasičnim modelima poslovanja naftnih kompanija te Ini tek predstoje značajna ulaganja u nove tehnologije i poslovne modele. HEP je u protekom razdoblju započeo s inicijativama poslovne transformacije u svim segmentima lanca vrijednosti, odnosno operativnih kompanija. Međutim, činjenica je da se europsko energetsko tržište i prateća tehnologija i dalje puno brže mijenja od dinamike implementacije promjena koje su se odvijale u HEP-u te u jugoistočnoj Europi vidimo državne i privatne elektroenergetske kompanije s boljim poslovnim praksama. Uz veliki fokus na promjenu korporativne kulture, glavni prioriteti HEP-a za iduće razdoblje su ulaganje u ključne tehnologije i IT, nastavak orijentacije prema korisniku i regionalnim tržištima te konsolidacija internih procesa i organizacije, odnosno povećanje efikasnosti.
Činjenica je da naše tvrtke čekaju brojni izazovi. Naftne kompanije investitori tjeraju da napuste ‘business as usual’, grade se petrokemijski kompleksi da bi se olakšala energetska tranzicija i spriječio šok sustava, čak i zemlje koje žive na nafti i njihove kompanije, poput Saudijske Arabije, prihvaćaju promjene u okruženju i spremne su diverzificirati svoje portfelje. Kako vidite ulogu naftnih kompanija u niskougljičnome svijetu?
- Međunarodne naftne kompanije najvećim su dijelom krenule u prilagodbu strategija novim tržišnim uvjetima. BP, Shell, Statoil, Total i drugi započeli su ili nastavljaju s ulaganjima u biogoriva, vjetar, solare, baterije. Tako je Shell nedavno uložio u privatnu prijevoznu kompaniju tehnologiju uberovskog tipa u Europi. U tom kontekstu raste i uloga digitalizacije poslovanja da bi se zadržao fokus na racionalizaciji troškova i poboljšanja učinkovitosti.
U toj prilagodbi Rusija, primjerice, međunarodnim tržištima energije nudi izvoz prirodnog plina, kao najmanje štetnog fosilnog izvora energije i svojevrsnog prijelaznog energenta. Znamo da se plin propagira kao prijelazni energent, ali i da mu potrošnja pada. Kako vi vidite budući energetski miks te općenito razvoj plinskog i naftnog tržišta?
- Na globalnoj razini, potražnja za energijom rast će više od 25 posto do 2040. godine na temelju naših internih procjena. Iako će nafta i dalje biti glavni energent, predvođen ekspanzijom transporta i petrokemijskog sektora, raste uloga plina, nuklearne energije i, naravno, obnovljivih izvora energije, s time da će prirodni plin imati udio od oko 27 posto u globalnom proizvodnom miksu. Naravno, procjene su nezahvalne i ako tehnološki napreci omoguće veću ulogu baterija i električnih vozila, to bi se moglo promijeniti.
Vratimo se još malo na Inu. Opće je poznato da Ina traga za novim partnerom već neko vrijeme i da se trenutačno bira financijski konzultant koji će voditi proces. Prema vašim iskustvima, kako danas izgledaju M&A prilike u industriji? I kako rast cijena nafte utječe na to?
- Rast cijena nafte ima dvojak utjecaj. On je znak boljeg poslovnog okruženja sektora, prije svega za upstream, no i downstream sektor se kreće kroz fazu povoljnijih marži. Jednako tako, s rastom cijena nafte rastu i valuacije naftnih kompanija. S jedne strane, smanjuju se rizici ulaganja u sektor, ali su cijene više. Konkretno, prema našim internim podacima, broj transakcija u sektoru nafte i plina kroz cijeli su lanac vrijednosti narasle krajem 2016. i početkom 2017., ali se od tada smanjuju. Smatram da interesenata za Inu ima, no bit će potrebno ispravno ocijeniti njezinu financijsku, operativnu i ključno tržišnu poziciju. Vlada traži strateškog partnera za Inu, što znači da mora postojati jasna slika pozicije Ine u kontekstu industrije i, naravno, njezina razvoja. Kako bi privukli najboljeg strateškog partnera, savjetnici moraju predstaviti razvojne smjernice i strateške ciljeve Ine i hrvatske Vlade potencijalnim investitorima na način koji će rezultirati velikim interesom, ali i najboljim dugoročnim rješenjem za dioničare. U kontekstu novih tržišnih okolnosti, bit će važno ocijeniti je li Ina spremna za repozicioniranje strategije prema novim tržišnim izazovima.
Kako inače konzultantska struka postavlja mjerila za odabir strateškog partnera? Kako definirati ispravnog partnera?
- Postoji nekoliko ključnih elemenata koji se moraju posložiti. Prije svega, strateški partneri moraju imati komplementarne strategije. Ključno je da partneri zajedno ciljaju povećanje prihoda, profitabilnosti i efikasnosti. Jedino se ispravnim strateškim partnerstvom može osigurati da obje kompanije ubrzaju pristup novim tržištima i resursima. Naravno, ispravno postavljeno partnerstvo umanjuje rizike za obje strane. Također, ne možemo zanemariti sektorski učinak, pogotovo s obzirom na to da je Ina vodeći pokretač sektora i jedna od ključnih karika hrvatske ekonomije. Naime, u slučajevima kada je država dioničar, dobro postavljeno strateško partnerstvo moralo bi poticati razvoj i konkurentnost sektora, a time i inovaciju, čime se smanjuju rizici dugoročnog razvoja države i stvaraju novi lanci vrijednosti i prihodi. To u konačnici potiče zaposlenost, osposobljava radnu snagu s potrebnim vještinama itd. Nužno je temeljito i stručno pristupiti ocjeni takvog potencijalnog partnerstva, u protivnom nastaju dugoročno neodržive suradnje koje ne stvaraju dodatne vrijednosti za partnere.
U kontekstu svih nadolazećih trendova, promjena tržišta i strategija, kako vi gledate na prenamijenu sisačke rafinerije, pojačane aktivnosti Vlade oko LNG-a i mogućnost donošenja lex LNG?
- Pitanje sisačke rafinerije je kompleksno i bilo bi neozbiljno komentirati ga bez uvida u konkretne pokazatelje poslovanja same rafinerije. Generalno, Europski downstream sektor posluje bolje u odnosu na razine otprije pet godina, no strukturalni izazov Europe je prekapacitiranost rafinerijske prerade. Stoga, konsolidacija i dalje predstoji sektoru. Ali iskustveno znamo da modernizirane rafinerije prilagođene svom ‘opskrbnom zaleđu’ mogu poslovati pozitivno. LNG terminal na Krku napreduje i svaka pomoć Vlade koja može dovesti do uklanjanja administrativnih zapreka može samo pomoći projektu i poslati ispravne signale investitorima.