One koji su politički prihvatljivi poslovanje u ovoj regiji ne zanima, a one koje regija zanima, politika ne želi. To je najkraće sumirana situacija s kojom će se hrvatska Vlada suočiti u potrazi za novim strateškim partnerom za Inu. Kao i proteklih godina, najveći interes za hrvatsku nacionalnu naftnu kompaniju pokazat će ruske tvrtke, čiji je angažman politički osjetljiv, naročito nakon što je SAD pojačao sankcije ruskoj naftnoj industriji. S druge strane, zapadne kompanije ovaj dio Europe ne vide kao područje rasta u doglednoj budućnosti pa, logično, ni racionalnost investiranja ovdje. To Vladi ostavlja vrlo sužen izbor. Usprkos političkim okolnostima, s obzirom na loša iskustva s MOL-om, Vladin prioritet u tom procesu mora biti taj da Ini nađe ozbiljnog sektorskog partnera, koji joj nije regionalni konkurent i koji joj može osigurati pristup sirovini, jeftinijem kapitalu ili novim tržištima, odnosno kojemu Ina može poslužiti kao baza za regionalno širenje. Hoće li uspjeti, vidjet ćemo...
1. OMV
Austrijska kompanija izgubila je od MOL-a utrku za ulazak u Inu 2003. Sada bi bili mogući kvalitetan partner, naročito s obzirom na moguće sinergije s Ininim biznisom, ali i činjenicu da su se prije nekoliko godina povukli s maloprodajnih tržišta zemalja južnije od Srbije. Nedavno su prodali svoje operacije u Turskoj pa novca za ulaganje u Inu imaju, no pitanje je bi li MOL blagonaklono gledao na jačanje svoga glavnog regionalnog konkurenta. Također je pitanje uklapa li se veća investicija u ovoj regiji u planiranu poslovnu strategiju OMV-a.
PLUS: Stabilna kompanija koja poznaje regiju i ima znatne stručne resurse
MINUS: Posljednjih godina sve su manje zainteresirani za poslovanje u Jugoistočnoj Europi
-------------------------------
2. PKN Orlen
Najveća naftna “downstream” kompanija Srednje Europe već je prije nekoliko godina vodila razgovore s MOL-om o potencijalnom preuzimanju udjela u Ini, no tada ih je ohladio vrtoglav iznos koji su tražili Mađari. Takav brak bio bi i u skladu s novim “jadransko-baltičkim” političkim inicijativama, ali ostaje pitanje perspektive Ine u suradnji s PKN-om. Kompanija je investicijski jako orijentirana na tržište Srednje Europe kroz ulaganje u češki Unipetrol, a i ne raspolaže svojim sirovinama - ovisna je o ruskoj nafti.
PLUS: Politički prihvatljiv partner, kojemu bi Ina mogla biti poluga za izlazak na mediteransko tržište
MINUS: Nedostatak vlastite sirovinske baze, nedostatak znanja u “upstream” sektoru
-------------------------------
3. Gazprom
Ruski plinski div navodno je MOL-ov preferirani interesent za prodaju udjela u Ini. Kompanija za to ima i novca, a vjerojatno i interesa, s obzirom na to da je već prisutna u Srbiji gdje je vlasnik Naftne industrije Srbije. Ulazak u Inu utoliko bi za Gazprom bio logično širenje poslovanja na Zapad, no pitanje je perspektive Ine u takvom partnerstvu. Posebno se to odnosi na rafinerijski dio poslovanja, s obzirom na to da su Rusi posljednjih godina izvršili značajna ulaganja u modernizaciju i povećanje kapaciteta rafinerije u Pančevu. Činjenica da je riječ o tvrtki u 100-postotnom vlasništvu ruske države također vuče ozbiljne političke konzekvence.
PLUS: Financijski moćan partner koji može donijeti sinergijske koristi
MINUS: Inin regionalni konkurent u “downstreamu”, geopolitički problem
-------------------------------
4. Rosnjeft
Najveća javno listana naftna kompanija na svijetu već se godinama u kuloarima spominje kao interesent za Inu. Ina bi Rosnjeftu mogla biti baza za jače poslovanje u regiji, naročito u sinergiji s novom modernom tvrtkinom rafinerijom u crnomorskom Tuapseu, ali i za niz istražnih projekata u koje Rusi ulažu na istočnom Mediteranu. Iako 49 posto udjela u tvrtki drže zapadne kompanije i Katar, glavna prepreka ovom partnerstvu vjerojatno bi bile političke napetosti između Rusije i Zapada. S druge strane, s obzirom na jaku poziciju Rosnjefta (i Rusije) na Bliskom istoku, ovo partnerstvo moglo bi biti najizgledniji put za povratak Ine na svoja napuštena polja u Siriji.
PLUS: Jak partner s novcem i sirovinama, kojemu bi Ina bila regionalni hub; izvjestan povratak sirijskih ležišta
MINUS: Politički problemi zbog napetosti između Rusije i Zapada
-------------------------------
5. Lukoil
Najveća privatna ruska naftna kompanija u političkom bi smislu bila najpoželjniji partner među tamošnjim kompanijama. Lukoil je za Inu bio zainteresiran još u prvom krugu privatizacije 2003., a u Hrvatskoj su prisutni već gotovo deset godina sa srednje velikim maloprodajnim lancem. S ovim partnerstvom Ina bi posredno ponovno dobila pristup svojoj oduzetoj imovini u Srbiji koju je Lukoil kupio još prošlog desetljeća, no pitanje je imaju li Rusi i danas interes za ovu transakciju. Tvrtka posljednjih godina provodi strategiju postupnog povlačenja iz regije, a lani su najavili i mogućnost kompletne prodaje rafinerijskih kapaciteta u Europi radi fokusiranja na “upstream” projekte u Rusiji i na Bliskom istoku.
PLUS: Politički najprihvatljiviji partner iz Rusije, sinergija s Lukoilovom imovinom u Srbiji
MINUS: Sve manji poslovni interes u regiji
-------------------------------
6. KKCG
Češki medijski i naftni tajkun Karel Komárek prije godinu i pol se pojavio kao navodno ozbiljan interesent za preuzimanje Inina udjela od MOL-a. Njegov holding bavi se istraživanjem i proizvodnjom nafte te skladištenjem i trgovinom prirodnim plinom, kao jedan od većih Gazpromovih partnera u Srednjoj Europi. Komárekov inicijalni interes za Inu Vlada je odbacila zbog čudne predložene financijske konstrukcije u kojoj bi Ina otkupila vlasništvo nad MND-om - Komárekovom “upstream” naftnom divizijom. Uz to, postojale su sumnje da nastupa u prikrivenoj suradnji s MOL-om. Čak i ako se ti problemi stave na stranu, teško je prepoznati koristi koje bi ovo partnerstvo donijelo Ini, osim same činjenice da bi tako MOL izašao iz kompanije.
PLUS: Privatna kompanija s potvrđenim interesom za Inu
MINUS: Suštinski inferioran partner koji je zapravo financijski ulagač
-------------------------------
7. Klesch Group
Kompanija industrijalca Garyja Klescha jedina je anglo-američka tvrtka koja je posljednjih godina pokazala interes za ulaganje u Inu. Zapošljava 4500 ljudi na više od 40 lokacija u svijetu. Kako je Klesch investitor specijaliziran za stvaranje vrijednosti restrukturiranjem kompanija kojima se nije efikasno upravljalo, jasan je njegov interes za moguće ulaganje u Inu, no pitanje je koliko je takav profil investitora prihvatljiv Vladi. Ima veliko iskustvo u “turnaround” investiranju, no i povijest kontroverznih poslovnih poteza te optužbi za isisavanje financijskih sredstava iz posrnulih tvrtki. Teško je vjerovati da bi ga sindikati prihvatili kao strateškog partnera.
PLUS: Transparentan privatni ulagač s iskustvom u restrukturiranju
MINUS: Nije dugoročan investitor iz sektora, loš imidž među sindikatima
-------------------------------
8. Socar
Azerbajdžanska državna naftna kompanija posljednjih je godina sve aktivnija na tržištu istočnog Mediterana. Kompanija ulaže 5,5 milijardi dolara u gradnju velike rafinerije u gradiću Aliağa na turskoj obali Egejskog mora, prošle je godine bila na korak od preuzimanja grčkog državnog operatora plinovodnog sustava DEFSA, a osim trading poslova u regiji sve ozbiljnije razvija i maloprodajnu mrežu u Rumunjskoj. Utoliko bi Ina mogla biti zanimljiva kao poluga za daljnji iskorak Azerbajdžanaca prema Zapadu, a njezine rafinerije idealno pozicionirane da budu infrastruktura za stvaranje dodane vrijednosti azerske nafte. Socar bi u političkom smislu vjerojatno bio prihvatljiviji od Rusa, iako ostaje pitanje političkog utjecaja na poslovanje kompanije.
PLUS: Veliki proizvođač nafte s interesom za širenje u regiji
MINUS: Malo iskustva u Jugoistočnoj Europi, jak utjecaj politike na poslovanje
-------------------------------
9. Kineske kompanije
Vječno zazivani “deus ex machina” svih poslovnih problema u regiji mogao bi se pojaviti i u potrazi za novim partnerom u Ini, ali ne baš posve bez osnova. Tek prije nekoliko dana rumunjski regulator dao je dozvolu kineskoj tvrtki China Energy Company Limited za preuzimanje 51 posto udjela u Rompetrolu, tvrtki koja je vlasnik najveće rumunjske rafinerije i razgranate maloprodajne mreže u Rumunjskoj, Bugarskoj, Moldaviji i Gruziji. Kinezi novca imaju i sve ozbiljnije gledaju ove prostore. Problem je što su tradicionalno neskloni sudjelovanju na javnim natječajima, što će u slučaju Ine možda i biti potrebno. Osim toga, njihov “track-record” u sličnim ulaganjima u Europskoj uniji još je nepostojeći pa je teško vjerovati da bi se hrvatska Vlada odlučila s Inom krenuti u priču s toliko nepoznanica.
PLUS: Financijski moćni i zainteresirani za investicije
MINUS: Slabe reference i nikakvo iskustvo poslovanja u Europi