REPORTAŽA

DIJELOVI SLAVONIJE PRED IZUMIRANJEM Neke bi se škole mogle zatvoriti jer imaju manje od pet učenika: 'Ako se zatvore, ugasit će se cijela sela...'

Ivan Perić / CROPIX

U posljednjih je pet godina na području Požeško-slavonske županije energetski obnovljeno 12 područnih škola, a obnova još jedne je u tijeku. Uloženo je osam milijuna kuna, ali odlazak djece iz učionica nije se zaustavio

Već na ulazu u zgradu dočekao nas je ugodan zvuk. Iz unutrašnjosti je, naime, do nas dopirao poznati zvuk, najpoznatiji s legendarnog Novogodišnjeg koncerta iz Beča. Radetzky marš razlijegao se zgradom Područne škole u Ruševu, mjestu u slavonskoj Općini Čaglin, smještenoj između obronaka Krndije i Dilj gore koja prema posljednjem popisu stanovništva u 31 naselju broji svega 2723 stanovnika. Danas ih je zasigurno i manje, iako već i ove brojke jasno pokazuju da je riječ o nerazvijenom kraju, ali i kraju iz kojeg su ljudi još ne daju baš tako lako otjerati. Čak i u onim selima gdje se broj žitelja iskazuje dvoznamenkastim, pa i jednoznamenkastim brojkama.

Ivan Perić / CROPIX
 

Područna škola u Ruševu djeluje pod Osnovnom školom Stjepana Radića u Čaglinu. I u njoj se susrećemo s jednoznamenkastom brojkom. U ovom slučaju šest, petero učenika i njihova učiteljica, koja im je neposredno prije našeg dolaska na satu likovnog pustila prekrasnu skladbu Johanna Straussa starijeg. Janica, Darija, Gabrijel, Mia, Emanuel i Monika uživaju u zvucima bečkog valcera dok bojama i kistom prelaze preko bijelog papira, a sve to nadgleda njihova mlada učiteljica Tena Pejakušić, koja je prije godinu dana diplomirala i odmah dobila priliku za posao. Doduše, ne u školskom odjeljenju za kakvo je studirala, ali ne žali se.

- Moram priznati da nas na fakultetu nisu pripremali za rad u kombiniranom odjelu, tako da je u početku bilo dosta zanimljivo suočiti se sa svim izazovima ovakvog načina rada. Doduše, tada su bila sam dva razreda, pa mi je to olakšalo, a sada već nije problem iako imam tri razreda – jednog prvašića, dvije učenice trećeg i dvoje učenika četvrtog razreda – kaže nam mlada učiteljica s kojom razgovaramo u svježe energetski obnovljenoj školskoj zgradi čija vanjština jasno ukazuje kako ju je u neka ranija vremena pohađalo znatno više učenika.

 

Hvalevrijedan pothvat

- Nekad je ovdje bilo i 80 učenika, a još prije 13 godina u ovoj su školi bila dva razredna odjela. Da, bila je to velika škola, jer je i Ruševo bilo drugo selo po veličini u ovom kraju. Danas je tako kako je, ali evo već se nekoliko godina vrtimo oko tog broja od petero učenika po školskoj godini – govori Slađana Švajda, ravnateljica čaglinske osnovne škole, jedne od brojnih u Požeško-slavonskoj županiji koje su proteklih godine doživjele procvat u smislu energetske obnove školskih zgrada.

Ivan Perić / CROPIX

Slađana Švajda

 

U posljednjih je pet godina, naime, na području ove županije energetski obnovljeno čak 12 zgrada područnih škola, a obnova još jedne je u tijeku. Ukupna vrijednost tih projekata je gotovo 8 milijuna kuna, od kojih je Požeško-slavonska županija sufinancirala manji dio, a veći je povučen iz fondova Europske unije, odnosno projekata Ministarstava graditeljstva te regionalnog razvoja i fondova EU, kao i Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

No, kada se pogleda broj učenika koji pohađaju te škole, a riječ je o njih ukupno 189, pri čemu je u osam škola taj broj jednoznamenkast - od pet do osam učenika, na neki način nameće se pitanje svrsishodnosti ovolikih ulaganja. No, s druge strane ipak je riječ o djeci, o našoj budućnosti, o želji da im se omogući normalno školovanje što je bliže roditeljskom domu i okruženju. Puno je, dakle, elemenata u igri i na vagi. Međutim, ako se pita ravnateljicu Švajda i učiteljice, onda ta vaga debelo preteže na stranu obnove.

- Zatvorite školu, ugasili ste selo – smatra ravnateljica i nastavlja.

- To je hvalevrijedan pothvat županije. Mišljenja sam da sva djeca u Hrvatskoj zaslužuju jednake uvjete školovanja, bilo ih petero u razredu ili 30. Nije u redu da higijenski uvjeti nisu jednaki u Ljeskovici, Ruševu, Djedinoj Rijeci i Čaglinu, kao i u Zagrebu, Osijeku... Ovo je sjajan projekt. Također, imamo veliku energetsku uštedu, imamo zgrade u kojima je djeci ljepše i sigurnije boraviti – ističe ravnateljica, koja ne želi o djeci govoriti kroz brojke.

- Nama je u Ruševu u prošloj školskoj godini bilo četvero djece i po tim nekim preporukama mogli smo zatvoriti ovu školu, ali su nam projekcije govorile da će ih ove školske godine opet biti petero, kao i sljedećih. I što smo trebali, ugasiti školu na jednu školsku godinu, pa je onda ponovno otvarati. To nema smisla, ali gašenje škola u ovim krajevima općenito nema smisla dok god postoje uvjetne zgrade u kojima ta djeca mogu ići na nastavu u svome selu – kazala je Švajda, koja ističe još jedan segment ovog problema.

- Mnogi ne znaju da svako dijete, po određenim propisima, ima određeni vremenski period nakon kojeg se iz škole mora vratiti svojoj kući. Da su sva naša djeca u Čaglinu, dakle kada bi se zatvorile sve područne škole, nama bi trebao minimalno još jedan autobus koji bi ih razvozio da bi u nekom realnom, zakonskom vremenu stigli kući. Kada se uzme u obzir potrošnja jednog autobusa i troškovi održavanja škole, mislim da je to neusporedivo. Po meni je bolje i isplativije djecu zadržavati u područnim školama – uvjerena je ravnateljica, čije mišljenje dijeli i učiteljica Marina Filipović, koja radi u PŠ Nova Ljeskovica s 11-ero učenika, koja je također obnovljena u sklopu istoga projekta.

Ivan Perić / CROPIX

Marina Filipović

 

- Ovdje sam već osam godina i ne bih se mijenjala ni za što drugo. Pogotovo sada kada nam je zgrada obnovljena. Nadam se da će škola još dugo ostati, jer dok ima škole, ima i sela. Organiziramo radionice za roditelje, priredbe, odlazimo održavati priredbe u susjedni nam Dom za starije i nemoćne osobe i stvarno je divna stvar što imamo školu, što možemo djecu ovdje učiti i što ona mogu pokazati to što su naučila i svojim roditeljima i ljudima u čijem okruženju odrastaju. Roditelji su prezadovoljni što mogu doći ovdje u svome selu vidjeti što djeca uče, što rade... Da nema škole, ne bi bilo ni tog druženja – naglašava učiteljica Filipović.

Djeca, pak, nesvjesna tematike o kojoj razgovaramo onako, sebi svojstveno, iskreno poručuju da je njima najljepše u njihovom selu.

- Ja sam treći razred i meni je u školi predivno – spremno pristaje na razgovor mala pričalica Janica Darija Brlekić, jedna od onih petero s početka teksta iz PŠ Ruševo. Pitamo je što to rade?

- Trenutno radimo apstrakt, što se vidi i po mojim rukama, jer je i na njima apstrakt – smije se simpatična djevojčica, a nas zanima i kakva je to glazba koju slušaju.

- Ne znam koja je skladba, ali glazba koju nam je učiteljica pustila služi nam kao inspiracija za ovaj crtež – spremno odgovara djevojčica koja se jednako služi i hrvatskim i engleskim jezikom, čak i bolje engleskim iako cijeli život živi u Ruševu.

- Ovdje mi se jako sviđa. I živjeti u Ruševu i ići ovdje u školu. Sve volim, mačke, mamu, tatu, sestru, cijeli razred, učiteljice Tenu, bake i djedove... Volim i sve predmete, teško mi je izdvojiti jedan – objašnjava nam, a mi je pitamo što radi kad je kod kuće.

- Igram se na kompjutoru, onda idem van probati odlediti led koji je zaledio moju kantu kojom zalijevam biljke, volim prirodu, svijeće, drveće... Igram se s mačkama, s prijateljima, uživam u selu – iskreno poručuje Janica Darija, a slične odgovore dobili smo i od druge djece. One, pak, u Novoj Ljeskovici zatekli smo u nešto drugačijem raspoloženju. Upravo su imali sat razrednika, ali su i oni nešto crtali.

- Pišem pismo Lani, mojoj prijateljici koja je otišla u Njemačku – kaže nam Matea Vukić, učenica 1. razreda. Lana je s njima sve do zimskih praznika dijelila školske klupe. Kao i njezin brat Leo. No, roditelji su našli posao u Njemačkoj, pa su i Lana i Leo odselili. To je ona druga strana ovakvih priča. Prijatelji im sada pišu pismo.

- Ona je moja susjeda i često smo se zajedno igrale, a sada mi nedostaje – iskrena je Matea, čiju iskrenost dijele i ostali učenici, Laura, Patrik, Dario, Marina...

- Lana i Leo nam svima nedostaju, kao i mi njima. Nekad se s njima čujemo, a sada im pišemo pismo da nas ne zaborave. Oni bi se vjerojatno voljeli vratiti – kazala je Laura Putak, a Patrik Brblić, zamjenik predsjednika, istaknuo kako on ne planira ići u Njemačku, “jer mi je u školi super, a kada sam kod kuće igram se s prijateljima, vozim bicikl, idem na pecanje...”. Kao ni Marina Vukić, Mateina starija sestra, koja već zna i što će biti kad naraste.

Ivan Perić / CROPIX
 

Stariji pomažu mlađima

- Bit ću učiteljica. I sada, kada završim sa svojim gradivom, pitam učiteljicu treba li pomoći mlađima – istaknula je Marina.

- To je jedna od prednosti kombiniranih razreda – uključuje se učiteljica Filipović.

- Stariji učenici pomažu mlađima, lijepo radimo, surađujemo, družimo se... Prije ovoga radila sam u čistom razredu, a najveća razlika je upravo u tome što ovdje mlađi učenici imaju priliku učiti od starijih učenika – istaknula je.

A, o tome koliko im je sada ljepše i ugodnije raditi, kaže, suvišno je pričati.

- Bila sam ovdje i dok je zgrada bila neobnovljena, a to se ne može usporediti s onime kako je danas. Ovo je neusporedivo bolje. Ja se sada brinem samo o odgoju i obrazovanju učenika i nemam nikakvih drugih problema. Dok je bila stara zgrada, morali smo razmišljati hoće li krov prokišnjavati kada padne kiša, hoće li nam voda ulaziti kroz prozore, podovi su bili loši, neravni, znali smo imati i mrave...

U obje škole griju se na drva. Ujutro im vatru nalože domar ili spremačica, a onda je učiteljice do kraja nastave održavaju. Nije im to, kažu, nimalo teško. Štoviše, čak je i zabavno. Ravnateljica ističe još neke prednosti obnovljenih zgrada.

- Konkretno, ova zgrada u Novoj Ljeskovici stara je više od 50 godina tako da je obnova bila definitivno potrebna. Nismo imali zadovoljavajuće prostorne, kao ni higijenske uvjete. S obzirom na to da je dio škole bio namijenjen kao stan za učitelje, koji su do prije 20-ak godina tu i stanovali, zbog potrebe prostora, srušili smo zidove i prenamijenili prostorije, tako da sada imamo jednu učionicu, kabinet za učiteljicu i jednu malu dvoranu za tjelesni, jer područne škole nemaju dvorane i sportske objekte.

To nam puno znači u zimskim mjesecima. No, radovi još nisu gotovi, jer će obje škole dobiti i vanjska asfaltirana igrališta s košem, golom i odbojkaškom mrežom. Nama to jako puno znači – pojašnjava ravnateljica škola koja ukupno broji 170 učenika, od kojih je u područnim školama Ruševo, Djedina Rijeka i Nova Ljeskovica 21.

 

Prednosti područnih škola

- Na žalost, imamo mi i 30-ak djece koja moraju putovati u matičnu školu u Čaglinu i u nižim razredima, jer nemaju drugoga izbora, budući da u njihovim selima nema područnih škola. Upravo na njihovom primjeru vidimo sve prednosti područnih škola. Na primjer, trenutno imamo dva učenika iz sela Dobrogošće koji žive još tri kilometra od zadnje asfaltirane ceste. Ta djeca moraju krenuti od kuće u 6.15 sati i vraćaju se doma u 14 sati. Je li to normalno za dijete koje pohađa 1. razred? Ja mislim da nije, ali na žalost, upravo je jedan iz Dobrogošća prvašić, no on nema drugog izbora nego putovati u Čaglin – istaknula je ravnateljica, s kojom se u potpunosti slaže i Dalibor Bardač, načelnik Općine Čaglin.

Ivan Perić / CROPIX

Dalibor Bardač

 

- Svaka investicija je dobra, pa tako i energetske obnove škola. Ako u selu zatvorite školu, to je poruka da se bježi od života, od te djece, njihovih roditelja i to treba spriječiti kako god se može. Osim toga, taj je novac namijenjen za energetsku obnovu škola i da ga nismo povukli mi, vjerojatno bi učinio netko drugi. Zato Županiji sve pohvale za ovo. Znam da neki prigovaraju što se to radi, da govore da bi se djecu moglo i voziti, ali to po meni nije zdravo razmišljanje. Potpuno se slažem s ovim projektima – kazao je Bardač i dodao.

- Te područne škole su bile u jako lošem stanju, a danas je u njima užitak biti. Konačno, i naša djeca zaslužuju komfor kakav imaju djeca u gradovima. Također, treba računati i vrijeme koje bi izgubili da moraju putovati iz svoga sela do matične škole udaljene nekoliko kilometara. To vrijeme mogu utrošiti za učenje, zabavu, igru, slobodne aktivnosti... Osim toga, što bismo s tim zgradama. One bi se s vremenom srušile, a kada se nešto obnovi to uljepšava i kompletnu sliku sela – rekao je načelnik, koji se ipak nada i boljoj demografskoj slici u budućnosti.

Iz Županije su, pak, poručili kako su ovim projektima riješili “toplinsku izolaciju vanjskih zidova, toplinsku izolaciju stropa prema negrijanom prostoru, toplinsku izolaciju poda, te zamjenu vanjske stolarije i krova. Nakon izvedbe navedenih radova ostvaruju se znatne uštede toplinske energije, a time također tako obnovljena zgrada škole automatski prelazi u viši energetski razred. Znači, provedbom projekta ostvari se trajna ušteda energije što će se manifestirati kroz financijske uštede koje će se moći usmjeriti većoj kvaliteti obrazovanja.

Poboljšanjem toplinske ovojnice zgrade smanjit će se ispuštanje CO2 čime će se značajno smanjuje zagađenje okoliša, a škola postaje ugodna, ekološki prihvatljiva i društveno odgovorna obrazovna ustanova. Predmetnom uštedom školama se nabavilo nekoliko pametnih ploča, nabavila se nova oprema za učenike, u vidu novih klupa, stolica i sl. opreme, a sve u cilju podizanja standarda kvalitete učenja svakoga pojedinoga djeteta, neovisno o mjestu djetetova stanovanja”.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo