Kad je jednog vrućeg kolovoškog dana 1894. godine, bez kape na glavi i ikakvog plana, tiho prešao granicu i nestao iz Austro-Ugarske Monarhije Antun Gustav Matoš počeo je stvarati mit o sebi i postajati ono što je danas - temeljni kamen hrvatske moderne, buntovni esteta i putnik s perom čije će riječi ostati urezane u povijest hrvatske književnosti i Hrvatske. Bio je dezerter, bjegunac i jedan od najvećih pjesnika koje je domovina dala.
Na današnji dan, kada je rođen u Tovarniku, mjestu na samoj granici sa Srbijom, prije točno 152 godine, sjećamo se ne samo pjesnika i prozaika, već osobe koja je hrvatsku književnost izvela iz provincije i uvela u Europu. Matoš je bio više od pisca - bio je fenomen, kontradikcija, čovjek koji nije znao živjeti po tuđim pravilima, ali ni šutjeti na nepravdu kojom je bio okružen.
Zagreb mu je bio premalen
Od ranog djetinjstva odrastao je u Zagrebu, kamo se obitelj doselila kada je imao dvije godine. Iako nije briljirao u školi, pao je sedmi razred gimnazije, njegove prve ljubavi bile su glazba i francuska književnost. Slušao je Chopina, svirao violončelo, a život i rad u Parizu bili su mu najveći snovi.
Već kao mladić shvatio je da su sloboda i neprilagođenost njegove životne odrednice. Kad je nakon neslavnog pokušaja studija veterine u Beču pozvan na služenje vojnog roka, Matoš nije dvojio, odlučio je pobjeći. Prvo u Beograd, gdje je neko vrijeme pisao i preživljavao svirajući violončelo, a potom i u Pariz gdje će uslijediti njegov najplodniji i najvažniji izgnanički period.
Pariz ga je oblikovao, Beograd prehranio, Zagreb oživio
U Parizu je Matoš napokon susreo ono što je tražio: književni modernizam, slobodu misli, Baudelairea, Mallarméa i dekadenciju. No nije uvijek bilo lako. Zapravo, nikada mu tamo nije bilo lako. Pisao je reportaže, eseje, kratke proze i sve više njegovao ono što će kasnije postati temelj hrvatskog modernizma. Iz egzila je slao rukopise hrvatskim časopisima, a 1899. objavio je prvu zbirku novela ‘Iverje‘. Kritika je bila iznenađena. U njima nije bilo patetike ni folklora, nego jasna europska forma, psihološka dubina i stilska elegancija.
Njegovi su tekstovi bili i ogledalo vremena i oštrica prema provincijalizmu. Matoš je bio prvi koji se usudio estetske principe podignuti iznad domoljubnog utilitarizma, ali mu nikad nije nedostajalo ljubavi prema domovini. Njegovo domoljublje nije bilo glasno, ali je bilo duboko.
Povratak kao ikona
1908. godine pomilovan je i vraća se u Zagreb. Vratio se s reputacijom, iskustvom, ali bez stalnog prihoda i s bolešću koja će ga na kraju stajati života.
Ipak, u tih nekoliko godina do smrti, Matoš je bio najživlji. Objavio je eseje (‘Ogledi‘, ‘Vidici i putovi‘), zbirku pripovijedaka (‘Umorne priče‘), pisao za sve veće novine i pokrenuo niz polemika.
Njegovo pero bilo je oštro i nepristrano, napadao je svakoga za koga je mislio da ugrožava estetiku, slobodu duha ili nacionalni interes.
U politici se zalagao za hrvatsku autonomiju unutar Monarhije, bio je blizak pravašima, ali nikada do kraja dosljedan politički vojnik. Više mu je stalo do misli, stila i umjetnosti nego do stranačkih granica.
Poezija iz tišine
Matoševa poezija, danas nezaobilazna u svakoj antologiji hrvatske lirike, za života nije bila u prvom planu. Objavljivao je stihove po časopisima, no zbirka ‘Pjesme‘ tiskana je tek posthumno, 1923. godine. Danas, pjesme poput ‘Notturno‘, ‘Utjeha kose‘, ‘Jesenje veče‘ i ‘1909.‘ doživljavaju se kao vrhunski dometi simbolizma i impresionizma u hrvatskom pjesništvu.
Matoš nije pisao mnogo, ali svaka mu je riječ bila važna. Redigirao je do iscrpljenosti, odbacivao desetke verzija, živio za savršeni stih.
Njegova poezija odražavala je njegov unutarnji nemir i tugu čovjeka koji je previše volio domovinu da bi joj ikad do kraja pripadao.
Bio je sve ono što tadašnje društvo nije znalo kamo smjestiti. Ironičan, duhovit, izravan, samodostatan i često siromašan. Nosio je visoke ovratnike, družio se s umjetnicima, ali nije pripadao nikome.
Govorio je francuski, čitao u izvorniku, ali uvijek mislio hrvatski. Bio je građanin svijeta srastao s hrvatskom zemljom i narodom.
Umro je mlad, u 41. godini, 17. ožujka 1914., od raka grla, nakon teške borbe. Pokopan je na Mirogoju, ali Matoš nikada nije zakopan u svijesti hrvatskog naroda. Njegov spomenik i danas bdije nad Zagrebom s Gornjeg grada, s pogledom punim cinizma, tuge i nježnosti.
Nasljeđe koje traje
Matoš nije samo ušao u povijest, on ju je oblikovao. Uveo je hrvatsku književnost u modernu, prekinuo s romantičarskim frazama, uzdignuo esej kao žanr, pokazao da domoljublje može biti estetski čin. Napisao je malo, ali značajno. Njegova proza bila je kratka, poezija nježna, ali precizna.
Iako su ga suvremenici često smatrali nepristupačnim ili čak neugodnim, danas je Matoš nezaobilazan. Njegovo ime nose ulice, škole, književne nagrade. I više od stoljeća nakon njegove smrti, svaki srednjoškolac uči njegove stihove, a svaki čitatelj iznova otkriva koliko je bio potreban kniževnosti, Hrvatskoj, koliko je bio ispred svog vremena. Jer Matoš je bio čovjek kojeg povijest nije mogla zaboraviti - on ju je natjerao da se mijenja.
Komentari
0