– Pola sata sam sinoć plakala u autu ispred kuće. Ne znam gdje ću, hoću li se vratiti u starački dom, hoću li produžiti u karantenu u Duilovo, ili ću ući u svoj stan i time ugroziti cijelu svoju obitelj. Svih zaraziti koronavirusom jer ako je pola doma prebačeno u bolnicu u izolaciju, jesam li i ja zaražena? - utučeno kaže djelatnica splitskog Doma za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici 79 za Slobodnu Dalmaciju.
U prizemlju i na četiri kata doma smješteno je oko 350 osoba, uglavnom nepokretnih, a o njima se brine više od sto djelatnika. I svi su oni sad "ni na nebu ni na zemlji", nitko ih ne upućuje i ne zove na testiranje, ne znaju što će dalje, pa su svi sa zebnjom dočekali srijedu, još uvijek pod dojmom evakuacije štićenika.
Bez distance
– Nitko nas nije obavijestio trebamo li ostati u domu, a iz svega ispada kako smo sada svi zaraženi pa ni mjera podjele djelatnika na dva tima, jedan i dva, očito neće uroditi plodom, s obzirom na to da smo mi iz drugog tima počeli svoju smjenu u ponedjeljak. Pa ako se znalo da 16 štićenika ima temperaturu, zašto još u petak nisu zvali epidemiologe za provjeru imali li korone ili ne? Sad smo i mi došli raditi i bez obzira na to što smo na katovima izolirani, svi prolazimo hodnikom prema kuhinji, hodnikom prema praonici, ulazimo u lift – kaže nam naša sugovornica čiji su podaci poznati redakciji, te nam približava opasnu radnu situaciju u kojoj su se svi našli:
– Pa, kako će bilo tko od nas nahraniti starca s dva metra udaljenosti, promijeniti pelenu bakici, dati injekciju šećerašu, izmjeriti tlak visokotlakašu, okupati nepokretnu osobu? A nemamo nikakva zaštitna sredstva! Zaštitno odijelo možemo samo sanjati, vizir nikada nismo ni vidjele, a maske smo platnene same šivale. Bilo je malo onih kirurških maski, a ni dezinficijensa nije bilo napretek. Jedino smo imale dovoljno rukavica.
Mjere zabrane posjeta na gerijatrijskom odjelu, a zatim i apartmanskom, poštovane su, tek su štićenicima obitelji donosili lijekove i sve ostavljali na porti, a prije 16 dana uveden je rad u smjenama od 14 dana. Prvi tim je to odradio, drugi započeo svoju smjenu, da bi dva dana kasnije stigli – ljudi u skafanderima.
– Nikakve obavijesti da se išta događa u domu. Pa imali smo priliku vidjeti situaciju u Italiji! Zašto nitko na tom primjeru nije obavio s nama edukaciju kako se ponašati, uputiti nas, već su i nas stavili kao “topovsko meso” pred nevidljivi virus. Ugrozili su naše živote, a mi pomažemo starijima. I sada ćemo mi djelatnici biti krivi, a nismo dobili ni zaštitna odijela za rad. A tko je nulti pacijent, kako je virus ušao u dom? – puno pitanja na koje trenutno odgovora nema, nabraja djelatnica Doma za starije i nemoćne za Slobodnu Dalmaciju.
Važno pitanje
Odgovora trenutno nema, kao ni na upit zašto domska liječnica, koja se brine za štićenike i u domu na Zenti i ovom u Vukovarskoj, nije obavijestila nadležne kada su zaredali štićenici s visokom temperaturom.
Tek se neslužbeno doznaje kako je na kritičnom drugom katu bilo deset osoba s povišenom temperaturom, no i par štićenika na drugim katovima doma. Jer, bez obzira na mjere izolacije, protoka ljudi je bilo. Medicinske sestre su u nekim slučajevima morale ići od kata do kata kako bi dale terapiju.