"Nas šestero spavalo je danima u autu. Srećom, auto ima sedam sjedala pa smo se nekako stisnuli. Sad imamo kamp-kućicu pa blizanke mogu biti u njoj", kaže nam Ljiljana Arbutina dok u rukama drži 9-godišnju kćer Nikolinu. "Uh, malo mi je teška. Znate, ima cerebralnu paralizu pa mi ju je teško dugo držati na rukama." Djelatnica mobilnog tima Crvenog križa Ena Javor Kučera poklanja joj lopticu i slatkiše. "Hvala. Niste trebali", sa smiješkom zahvaljuje Nikolina. Sestra blizanka Martina sramežljivo stoji pokraj njih.
S druge dvije starije kćeri suprug Zoran hoda oko kuće u kojoj obitelj Arbutina više ne može živjeti. "Upravo smo je počeli uređivati. Stavili smo novu PVC stolariju i krov. Srećom da je novi krov pa sve nije leglo. Ali, unutra je sve popucalo. Unutra ne možemo biti", kaže nam Zoran.
U Drenovcu Banskom smo, u jednom od brojnih sela između Petrinje i Gline u kojima je potres učinio svoje. Nema kuće koja nije oštećena. Za jedan je dio teško razaznati jesu li oštećene u ratu ili potresu. Teško je uopće opisati svu tu tugu, jad i neimaštinu koja vlada tim krajem u kojem žive pretežno stariji ljudi. Obitelj Arbutina jedna je od rijetkih s djecom. Stanovnike sela obilazimo s mobilnim timom Hrvatskog Crvenog križa, koji im svakodnevno donosi hranu, higijenske potrepštine, odjeću. Ali, ne samo oni. Konstantno pokraj nas prolaze civilna vozila s registracijama iz cijele Hrvatske, staju pokraj kuća, a vozači pitaju što treba.
Ljubici Mraković u selu Vlahović tako su ljudi iz Koprivnice stali, dali paket i usput joj složili drva ispod krova. Prvi je siječnja, ali dok ulazimo u dvorišta, nitko se ne sjeti domaćinima poželjeti sretnu novu godinu. Uz ovu tugu i jad nekako ti je neugodno to i spomenuti.
"Gdje je tu pravda?"
Dok pričamo s Ljiljanom Arbutinom, u dvorište dolaze momci iz Ogulina. "Dobar dan, donijeli smo vam generator i grijalice", objašnjava jedan od njih dok na zemlju spušta novi generator. U selima već danima nema struje i pitanje je kad će stići. "Tko ste vi", pitam ih. "Nije bitno. Napiši Auto klub Klek iz Ogulina", odgovara jedan od njih i iz džepa izvadi 400 kuna te ih uruči gospođi Ljiljani. "Moja kći ima 11 godina i rekla mi je da njezin džeparac dam onima kojima je potrebniji." Ostali Ogulinci već s domaćinom razgovaraju što bi mu mogli popraviti na kući, koji građevinski materijal dovesti.
"Napiši da zahvaljujemo svim običnim ljudima koji svaki dan stanu ispred naše kuće, vade iz auta stvari i daju nam. Ovdje nije bio niti jedan političar, samo mali čovjek zna prepoznati nesreću malog čovjeka i priskočiti u pomoć. Hvala im svima", poručuje Nikola Mraković u selu Vlahović. Njegov djed i baka sjede u dvoru:
"Mladiću, svašta sam ja proživjela. I u Jasenovcu sam bila, a sad pod stare dane opet nevolja."
"Imam ti ja 90 godina i mene neće uzet, a ona curica od 13 godina pogine. Pa, gdje je tu pravda? Nema je, sinko", govori djed Nikola i pojašnjava kako je drugi unuk već preko jednog generala dogovorio u Zadru kontejner, a dolazi i ekipa koja će im napraviti novu kuću. Srećom stara kuća im nije stradala previše pa zasad imaju gdje spavati.
Dva dvorišta dalje živi obitelj Slavnić. Ni oni u svoju kuću ne mogu. Dvije noći je njih četvero spavalo pod nadstrešnicom pokraj štale u kojoj su 24 krave. "Ajde, jučer su nam ljudi donijeli ceradu pa nam je sad toplije", kaže Nada Slavnić. Na ulazu u tu improviziranu spavaonicu gori peć. Struje nemaju i teško je uopće zamisliti da ta cerada imalo grije.
Djelatnici Crvenog križa vade iz kombija hranu, vodu...
"Ma, dajte nam samo sapun. Hranu dajte onima gore kojima je porušilo kuće", kaže im gospođa Nada. "A gdje je to", pita Borjan Dugandžija, jedan od članova mobilnog tima s kojim smo jučer cijeli dan prolazili kroz potresom pogođena sela. "U Luščanima, tamo je bio epicentar", odgovara Nada.
Bez grijanja, struje...
Luščani su veliko selo, oko deset kilometara udaljeno od Petrinje. Veliko selo s malo kuća i još manje ljudi. Tu smo ugledali najpotresnije posljedice potresa.
"Brat i ja smo deset minuta prije nego je udarilo bili u podrumu, popravljali bojler. Izašli van i ono je udarilo. Što da ti kažem, vidiš i sam", pokazuje mi ruševine svoje kuće Damjan Gvojić. A kuća potpuno urušena. "U podrumu su mi i dalje svi dokumenti, ključevi od auta. Malo je falilo da i ja ne ostanem ležati dolje", priča gospodin Gvojić brišući suze. Sva imovina nestala mu je u trenu - kuća, gospodarski objekti. Sve mu je sravnjeno sa zemljom. "To smo napravili 1978., a sad nemamo ništa", govori suznih očiju.
Kuća je sravnjena i njegovu susjedu Risti Jovevu. Sa suprugom Zorom ovamo se doselio prije deset godina. Pokraj starije, sada srušene, nova je manja kuća na kojoj pripadnici HGSS-a pomažu popraviti krov. "Ma i u njoj su zidovi popucali, slomljen je crijep. Ne znam jel' ćemo moći u njoj živjeti dalje." Njegovu suprugu najviše brine sudbina životinja. "Imamo 60 ovaca i janjadi. Kako bi oni preživjeli ako bi mi otišli?"
Od sela do sela slična priča. Svi čekaju procjenitelje, statičare, a poneki i struju. Nekima su dopremljene kamp-kućice, ali su bez grijanja pa su sad potrebne grijalice, madraci i kompleti posteljine. To je ono najpotrebnije. Krovove i ono što mogu stanovnici većinom sami popravljaju, a djelatnici Crvenog križa neumorno ih obilaze.