U četvrtak će u Sarajevu biti predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, dokument koji je, kako se moglo i očekivati, uzbudio duhove, i već, i prije no što je službeno objavljen, podijelo javnost na pro et contra skupine.
Deklaraciju je do sada potpisalo više do 200 ljudi od jezika - lingvista i pisaca, ali i aktivista, umjetnika raznih profila. U sastavljanju teksta sudjelovalo je tridesetak eksperata različitih profila iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
“Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik - odgovor je potvrdan.
Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa - odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama - kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi... Korištenje četiri naziva za standardne varijante - bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski - ne znači da su to i četiri različita jezika”, stoji u Deklaraciji u kojom se među ostalim poziva na “hitno ukidanje svih oblika segregacije i diskriminacije u obrazovnim ustanovama, zaustavljanje umjetnog razdvajanja jezika, prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti i liberalizacija jezičnih praksi.”
Neprirodno stanje
Igor Štiks, jedan od potpisnika, objašnjava: “Nije cilj Deklaracije da pozove na stvaranje jedinstvenog jezika, već upravo suprotno, Deklaracija kaže da je riječ je o policentričnom jeziku čije bogatstvo prožimanja treba pustiti da se slobodno razvija. Deklaracija ustaje protiv nacionalističkih manipulacija jezikom i ideje da se jezici nužno moraju razdvajati kako bi se učvrstili odvojeni nacionalni identiteti, da se narod i jezik moraju podudarati, smatra da je to nepotrebno i da je bogatstvo sva četiri jezika u činjenici da dijele zajedničku lingvističku osnovu.”
Upitana da prokomentira Deklaraciju, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek rekla je da nije pobliže upoznata s njom ta da joj nije jasno u kojem smjeru ide ta inicijativa. “Nedavno smo proslavili veliku obljetnicu Deklaracije o hrvatskom jeziku pa pretpostavljam da je ovo politička inicijativa koja se i na to željela referirati. U svakom slučaju, kao što znamo kroz povijest, Hrvati su govorili i pisali na hrvatskom jeziku, a hrvatski književnici su oduvijek govorili da pišu na hrvatskom jeziku kada je hrvatski jezik postao službeni. Pitanje zajedničkog jezika je politički konstrukt koji je došao s jednom državom ‘45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio. On se nazivao hrvatsko-srpskim jezikom, ali svi smo mi u školi učili hrvatski i pisali smo na hrvatskom. Nije mi jasno koji bi cilj bio danas pokretati takvu inicijativu.”
Deklaracija je, objašnjava jedan od njezinih inicijatora, beogradski pisac Vladimir Arsenijević, nastala kao rezultat serije regionalnih konferencija koje su se održavale pod nazivom “Jezici i nacionalizmi”, a “pokrenute su s osjećajem da se nalazimo u neprirodnom stanju u regiji gdje identitetske politike dominiraju nad lingvističkom znanošću”.
Udruga Krokodil, koju vodi Arsenijević, projekt iz kojeg se izrodila Deklaracija pokrenula je u suradnji s partnerima, splitskom Udrugom Kurs, PEN Centrom iz Sarajeva te podgoričkim Centrom za građansko obrazovanje. Arsenijević komentira: “Krajnji cilj ne samo deklaracije, već i šire inicijative, jest da se smanji i zaustavi šteta koju neprestano proizvode nacionalističke identitetske politike u regiji. To je možda najvidljivije u obrazovanju u BiH,u tom projektu ‘dvije škole pod jednim krovom’, zapravo projektu proizvodnje budućih neprijatelja.”
Bečki dogovor
Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić, upitan za mišljenje, odgovara: “Čini mi se da je dosta nezaslužene bure podigla ova cijela akcija. Vrlo bombastično najavljena uz potpise brojnih novinara i umjetnika iz područja književnosti, filma i kazališta “s ovih prostora” sama je Deklaracija svojevrstan odgovor na sasvim primjereno obilježavanje 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika na čijem je tragu, kako neki od pokretača ističu, premda to nije točno. Meni se čini da je Deklaracija o zajedničkom jeziku na tragu Bečkoga književnoga dogovora koji je potpisan prije 167 godina upravo 28. ožujka 1850. godine jer i jedan i drugi dokument polaze od iste pretpostavke: Hrvati i ostali narodi govore zajedničkim jezikom.
Promašena akcija?
U Deklaraciji o zajedničkom jeziku svi govore tim zajedničkim jezikom, ali on nema imena premda bi se svakom korisniku ostavila mogućnost da svatko svoj jezik imenuje kako želi. Kao da to sad nije slučaj. Na posljednjem popisu stanovništva 2011. svaki se građanin RH mogao izjasniti kojim jezikom govori pa je tako 95,60 % njih za svoj materinski jezik odabralo hrvatski, a više od 10.000 državljana RH odabralo je naziv hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski. No isto je tako pravo svake države da se prema službenome nazivu svojega jezika odredi u svojim temeljnim dokumentima, poput Ustava, i da ga nazove onako kako misli da je u skladu s voljom većine svojih građana. Zaključno, mislim da je riječ o potpuno promašenoj akciji koja ni na koji način ne može utjecati na činjenicu da je u Republici Hrvatskoj službeni jezik hrvatski te da je hrvatski jezik službeni jezik Europske unije."
