Najčešća šifra koju dr. Abdullah Kaoudahhan posljednja dva tjedna upisuje na doznake za bolovanje je F 43. Šifra je to za stres. Dr. Kaoudahhan liječnik je obiteljske medicine u Domu zdravlja Glina, Sirijac je i, kaže, ponosan Hrvat. Puno je prilika bilo otići iz siromašne i besperspektivne Banije, ali nije ih iskoristio. I ne želi.
Prije trideset je godina došao ravno u rat. Studirati medicinu. Kad tada nije otišao, ništa ga neće otjerati. Jednako tako, nema te nepogode koja bi ga odvela s Banije. Karakter je on. Čak toliki da ga ni potres od 6,2 po Richteru nije otjerao iz ordinacije.
- Potres je bio u utorak, mi smo u srijedu tu radili. Stao sam u hodnik, između dva zida i samo čekao da zgrada potone. Isto kao u ožujku u Zagrebu. Tjedan dana kasnije, u utorak 5. prosinca, dobili smo žutu naljepnicu. Ravnatelj je rekao da moramo izaći. Iznenadio se kad je vidio da radim. Jedini sam ostao - smije se doktor. Vedrog je duha, šminkerski tip. Pedeset i neka mu je, šarmer je gotovo sasvim bijele kose. Izuzetno jednostavan. Stepenicama s prvog kata stomatolog spušta zubarski stolac. Bit će težak, nose ga četvorica. Seli se u sobu obiteljske kuće u susjedstvu.
- I on je Sirijac - šapće nam "naš" doktor Sirijac.
Živi u Zagrebu, svoje glinske pacijente ne bi zamijenio zagrebačkima.
- Moram otići promijeniti jedan kateter, bakica je tu blizu pala u domu, pa i nju moram pogledati, a u dva moram u zatvor - napamet zna raspored.
Dr. Abdullah Kaoudahhan liječnik je i glinskih zatvorenika. Dva puta tjedno već deset godina liječi zatvorenike. Najveća je to kaznionica u Hrvatskoj dok su najteži kriminalci smješteni u Lepoglavi. Blizu Ivanca, odakle je gospođa Kaoudahhan. Ona je "krivac" što je doktor danas Hrvat. U međuvremenu je dobio hrvatsko državljanstvo.
Ljubav sirijskog liječnika, prvo za Hrvatsku pa potom i za Baniju, je velika. Mogao je lijepo uzeti suprugu pod ruku pa s njom otići u Siriju. Tamo bi, u svakom slučaju, život tada bio lagodniji nego ovdje.
- Iz obitelji sam s devetero djece, ali dobrostojeće. Pokojni otac bio je vlasnik hotela u središtu Alepa, "Granada", i živjeli smo u rezidencijalnoj četvrti. Ipak, Hrvatska je u mom srcu pobijedila. I ostali smo ovdje - prisjeća se doktor svoje odluke zbog koje nikada nije požalio. Nije mu žao ni što je odbio ponuđeni posao u Americi.
Da se vratio, iz jednog bi rata otišao u drugi. Pa na kraju, kao i velika većina njegovih zemljaka, kolega studenata sa zagrebačke Šalate, ipak vjerojatno emigrirao. U Siriji se 2010. godine zaratilo. S jedne su strane bili vojnici Bašara al-Asada, s druge Sirijska oslobodilačka vojska. Bombardiranja iz zraka bila su učestala. To je godina kad je posljednji put bio doma. U međuvremenu se i obitelj raselila.
- Moja je obitelj bila u dijelu Alepa koji je držao Asad, pa nisu bili izloženi bombardiranju. Bili su tamo otac, tri brata i dvije sestre s obiteljima. U ratu su cijene već podivljale, nije se vidio kraj tome. Inflacija je ogromna. Cisterne s vodom i hrana bile su strašno skupe. Većina mojih je otišla za Njemačku. I to preko Hrvatske, kad je Njemačka otvorila granicu. Javio sam im to, spremili su se i u roku od 24 sata došli i prošli - kaže. Rat u Siriji naziva "besmislenim".
Polovina njegova grada je razrušena. Svojim je sunarodnjacima doktor pomagao u izbjegličkim kampovima.
Obiteljski je hotel već godinama zatvoren, ne žele ga prodati u bescjenje. Svi su se snašli u novim životima, pa si mogu dopustiti čekanje da vide što će s nemalom očevinom.
Iz Hrvatske i dalje ne želi.
- Baš mi je ovo lijepa zemlja i zahvalan sam što sam dobio državljanstvo - čudno je slušati liječnika dok to govori u svojoj ordinaciji naherenih zidova. Dok s jednog brda i zaseoka odlazi na drugo, u još veću pustoš i jad.
Banija je jadna da jadnija biti ne može. Bila je i prije ove strahote, ali malo je njih znalo za to. Rijetko je tko, osim ljudi odavde, znao da sela nemaju struje, vode ni asfalta. A oni to nisu uokolo govorili, bilo ih je, bit će, sram.
Kad dr. Kaoudahhan kaže da je Hrvatska za njega bila i ostala obećana zemlja, ne znate šali li se s vama.
Danas je njegova ordinacija u kontejneru iza Doma zdravlja, s čijeg bi prozora, da je drugačije okrenut, gledao ravno u prozor svoje potresom uništene ambulante. Vidio bi plakate za akupunkturu na zidu, do njega suvenir u obliku djelića plavog mora kojim pluta barka bijelog jedra. Od sestrinske bi sobe skretao pogled. Zidovi koji vise, kroz koje se vidi željezna armatura, nisu lijep prizor.
Ali doktor ipak svaki dan barem jedanput uđe u zgradu, koja izvana, onako "sunčano" žuta s novom fasadom, izgleda neokrnjena, pa pomisli kako je - sretan. Na zgradi u kojoj živi u središtu Zagreba zelena je naljepnica.
Živ je i zdrav, i on i njegova obitelj. Gotovo svi su njegovi pacijenti, izuzev jednog nesretnika, preživjeli razorni potres.
- Imam 2004 pacijenta - zrači ponosom. Pažljivo ponavlja taj broj, kao da ni sam u njega ne vjeruje.
- Zamislite, 2004 duša izabralo me za svojega liječnika. A krenuo sam od nule. Došao sam iz Petrinje, nisu me poznavali, stranac sam. To što se ja osjećam Hrvatom, njima ništa ne znači.
Kad se 29. prosinca u 12.19:23 zemlja prestala tresti, liječniku telefon nije prestajao zvoniti. I danas neprestano zvoni. Na njegov je mobitel spojen telefon iz ordinacije. Ne smeta mu to. I ne pada mu na pamet da se službeni broj prespoji na medicinsku sestru.
Zvao je taj dan, uoči stare godine, i stariji brat, Abdulhamid. Onaj što je ostao u Siriji i liječi životinje. Razumije mlađeg brata.
Tvrdoglavost je braći zajednička osobina. Pa kako mlađi brat Kaoudahhan nikad nije, pa ni danas ne želi pobjeći od napaćenog naroda, i senior nije za rata otišao iz Sirije. Iako cijela obitelj jest. I svoja je dva sina, da ih ne bi unovačili, poslao iz zemlje.
Voli Siriju jednako kao mlađi brat Hrvatsku i Baniju.
- Volim Glinu, volim Banovinu. Radio sam i u Petrinji. Ljudi su jako dobri, sjajni. Jednostavni, ali sirotinja. Skromni. Imam više od 2000 pacijenata, pa valjda sam i ja njima drag. Dosta je ljudi sad otišlo, ali mislim da je to privremeno - govori liječnik. Za svakog svog pacijenta zna gdje je. Zvao je, raspitao se. Nije on na Baniji samo liječnik. Za svoje je pacijente često i socijalni radnik, pa nagovara stare samce da idu u dom, ali ne žele od kuće. "Da spavaju u štali, ostali bi", cijeni doktor njihovu odanost grudi zemlje koju vole. Ljudi koji žive u inozemstvu ostavili su doktoru ključeve svojih kuća da smjesti u njih nevoljnike koji nemaju kamo.
- Neće. Neki dan sam otišao u kućnu posjetu u Brestik, dvadeset kilometara odavde, prema Dvoru. Pustoš, najbliži je susjed udaljen nekoliko stotina metara. Baka i djed u osamdesetima, u temperaturi. Testirao sam ih, pozitivni su. Da, tražio sam i dobio brze antigenske testove. Zašto da ljude maltretiram i šaljem u ovo vrijeme nekud na testiranje. Nije to Zagreb da je bolnica na svakom ćošku. Do prve je 37 kilometara.
Sve što mogu napravim sam. Da ljude ne šaljem uokolo. Uglavnom, baka i djed u bolnicu ne žele, dobrog su općeg stanja. Odnio sam im terapiju i stalno smo na vezi. Njihove stare drvene kuće, iznenadilo me, ostale su cijele. Baš ništa im nije. Gdje su se zarazili? Stalno netko dolazi s dobrom namjerom, nešto donosi. Epidemiološke mjere se ne poštuju - siguran je doktor da će nakon potresa prohujati Banijom i covid-19.
A taman je zatvaranje urodilo plodom. Broj novih slučajeva znatno je pao i padao.
- U posljednjih nekoliko dana šest je mojih pacijenata pozitivno. Svih su godišta. Jedna covid-pozitivna djevojka stara je 25 godina, volontirala je u Crvenom križu. Tu je gospođa oko pedesete, gospodin od šezdeset... - nabraja.
Za većinu svojih pacijenata ne brine da će razviti teške simptome.
- Ljudi koji žive na selu čvrsti su. Rade cijeloga života, teško rade i cijeloga su života tako radili. Žene i muškarci. Razvili su dobar imunitet - cijeni težake njihov doktor. I divi im se.
Dok mi razgovaramo, sestra sve vrijeme razgovara na telefon. Okreće broj za brojem i dogovara cijepljenja za petak u 9.30 ujutro. Na popisu je 70 ljudi s kroničnim bolestima. Ima i onih koji se ne žele cijepiti.
Dr. Abdullah Kaoudahhan ima na raspolaganju i stan u Glini. Zna on tu prespavati kad je loše vrijeme ili se zadrži u ordinaciji. Na Baniji ne bi prestao raditi: "Ne bih ja dao svoju ambulantu za cijeli Zagreb", a iz Zagreba se ne bi selio. Vjeruje da će ravnatelj Matijašec, "jako sposoban čovjek", uspjeti riješiti obnovu Doma zdravlja. Da će biti donatora. Hrvatski ga je narod, kaže, oduševio.
- Želim da Dom zdravlja što prije osposobimo. Hrvatska je moja domovina, a kad je domovina srušena, mora se pomoći - kaže glinski liječnik.
Dr. Kaoudahhan voli se družiti, voli kino i kazalište. U susjedstvu mu je "Luda kuća".
- I supruga i ja više volimo humor nego klasiku - kaže.
Njegovi ga pacijenti poštuju, ali nema tu strahopoštovanja.
- Ja volim s njima razgovarati. Kod starijih ljudi je 50 posto oporavka razgovor. Prošao sam psihološke edukacije i znam koliki utjecaj ima razgovor na psihičko zdravlje - kaže.
Sedativi su danas u njegovoj ambulanti najtraženiji lijekovi. Inače ih nerado prepisuje, ali zna da u strahu nema druge, brže pomoći.
- Ljudi koji nikad nisu trošili sedative danas ih traže. Stalno se tresu. Napeti su, u strahu. Ljudi su u strahu i zbog djece, ne usude se ostaviti ih same. Pa otvaram bolovanja zbog stresa. Što ću? Pišem F 43.