Zašto policija odmah prilikom primopredaje novca nije uhitila poduzetnika Krešu Peteka ako su znali da tada, 11. studenoga, prošle godine, u prostorije famoznoga “Kluba” u Slovenskoj ulici, direktoru Janafa Draganu Kovačeviću nosi skoro 2 milijuna kuna mita? Pitanje je to koje je nedavno postavio predsjednik države Zoran Milanović. I zaista, takvo uhićenje “s prstima u pekmezu”, bilo bi i u dokaznom postupku pravo zakucavanje.
Petek bi bio uhićen jer je novac donio, a Kovačević jer ga je primio. Kraj. No, istina je, međutim, daleko od toga. Premda su tajno pratili Peteka i vidjeli ga da ulazi u banku, premda su znali da je prije toga naručivao svote novca koje je prebacivao na svoj račun, te pretpostavljali da od bankarice traži pripremu isplate velikog iznosa novca, premda su znali da se Petek ide naći s Kovačevićem - policajci i USKOK, koji je koordinirao akciju, nisu znali ništa više. Nisu znali da je to novac za navodno mito, nisu znali kome ga nosi, i pogotovo - nisu znali za što bi to mito trebalo biti.
Pozadina
Naime, kada se akcija finalizira i kada istražitelji, manje ili više uspješno, na papir stave sve optužbe i dokaze protiv uhićenika, čitatelj može pogrešno zaključiti da neki red i povezanost u svim tim dokazima egzistiraju otpočetka, da istražitelji od početka tajnoga nadzora jasno znaju što osumnjičenik radi, s kim to radi, te da im je jedino potrebno da ga uhvate u klopku u trenutku kada se neki kriminalni dogovor realizira. Ništa, međutim, nije dalje od istine.
Prosječni čitatelj, koji se o ovoj i sličnim akcijama informira iz medija, često propušta jedan čitav pozadinski svijet i život koji se iza takvih akcija odvija, te dobiva osjećaj da u takvim tajnim akcijama vlada red i determiniranost. Međutim posve krivo, riječ je o čistome kaosu. U trenutku kada se, izdavanjem sudskoga naloga za tajne dokazne radnje, nekoga počinje tajno nadzirati, istražitelji žive u košmarima osobnih života nadziranih osoba, nadajući se da će iz sati i sati nadziranih razgovora uspjeti naći onaj mali dio koji će biti dokaz za konkretne optužbe.
Istraživanje
Dakle, u stvarnosti tajni nadzor često postaje i izvor informacija o jednom novom kaznenom djelu, za koje se dotad uopće nije znalo. Tada se hitno od istražnoga suca traži novi nalog, u koji se stavlja nova hipoteza kako bi se osumnjičenika moglo snimati za posve novo djelo. Dakle, provođenje tajnih istražnih radnji puno je više improvizacija nego neki predvidljivi postupak kojemu se zna početak i kraj. Javnost za te posebne dokazne radnje zna samo kada se neki slučaj uspješno konkretizira, no zapravo ne zna da najveći broj tajnih nadzora zapravo završi neuspjehom, jer mjere ne urode plodom.
Kako neslužbeno doznajemo, optužbe za davanje mita direktoru Janafa uopće nije bilo ono što su istražitelji prvo počeli snimati, već su prve hipoteze bile vezane za jednu od tri druge točke optužbe. Ispada tako da je slučaj s Janafom, odnosno Kovačevićem, nastao tako da su janafovci zapravo upali u mjere pokrenute zbog potpuno drugoga slučaja. Upravo zbog toga, u trenutku dok tajno prate i snimaju Peteka kako diže novac i odlazi u “Klub”, istražitelji uopće ne znaju čemu tajno prisustvuju. Nosi li Petek možda novac u neku svoju tvrtku? Ide li se samo javiti Draganu Kovačeviću s kojim je možda prijatelj? Ide li na Martinje na večeru? Tada nisu znali ni promet po Petekovom računu u banci.