Kuća koja to više nije u Sibiću nadomak Petrinje radni je naslov doma 69-godišnje Đurđe Dražetić, umirovljenice koja da je tijekom razornog potresa bila u svojoj kući, danas ne bi bila živa.
Razoreni Sibić, u kojem je svoj punkt pronašao i Sabirni centar, od petka se namiruje sa Caritasovim stambenim modulima.
- Dobro došli u moj novi dom. Izvolite, malo kobasice, rakijice, kruha - kaže nam umirovljenica Đurđa kojoj kucamo na stambeni modul koji joj je u dvorište u subotu iskrcao Caritas u suradnji s tvrtkom Tehnix.
Trudi se ostati pozitivnog duha iako je ostala bez apsolutno svega što je stvarala sa pokojnim suprugom. Dok razgovaramo, zemlja se u Sibiću ne prestaje tresti. Posljednji u nizu potres toga dana imao je snagu od 3,5. Đurđa nas tješi da ne brinemo, da nam sad više nema što pasti na glavu, da smo sigurni u njezinom razrušenom dvorištu koje čuva desetak kokica i pas.
- Ne ponovio se onaj utorak. Ne ponovio se više nikad. Dan prije toga, kad je bio prvi potres, spavala sam u krevetu. Skočila sam pod štok. Nije dugo trajalo pa sam se uspjela smiriti. Obukla sam se i izašla van, i opet je zaljuljalo. Bilo je popucanih zidova, ali nije izgledalo prestrašno. Jutro poslije, onaj užasni utorak, krenula sam za Petrinju rješavati neke stvari. Planirala sam kuću počistiti kad se vratim. Dok sam u Gajevoj stajala na autobusnoj stanici i čekala bus za Glinu da mogu doma, počelo je tresti. Cigle i dimnjaci sa zgrada počeli su padati sa svih strana. Strahota koja se ne može opisati riječima. Presjeklo me, ali me strah nekako zaobišao te sam si rekla: 'Bože pomozi, što sad, kuda dalje' - prisjeća se za Jutarnji Đurđa Dražetić koja je nakon tog razornog potresa otišla kod unuka. Popodne je sa njim krenula prema kući u Sibić u kojoj živi sama.
- Mislila sam si: 'Moje kuće više nema', ali nisam mislila da je tolika jeza. Steglo me kad sam došla do onog što je bio moj dom. U tom svom zlu srećom nisam bila doma jer ne vjerujem da bih stigla van pobjeć'. Letjelo je na sve strane. Od tada se zemlja ne prestaje tresti. Bitno nam je da ne pada na glavu. Dan poslije dečki iz Torcide i mnogi drugi pomogli su mi iznijeti robu da ne ostanem baš bez svih uspomena. Evo, ovo je soba u kojoj sam spavala i do smrti bedinala supruga. Sada je ruševina - očiju prepunih suza govori nam dalje Đurđa čija se intima iz četiri zida doslovno vidi s ulice.
Kuću je, kaže, gradio njezin suprug. Tijekom rata je bila zapaljena, a na obnovu i ponovni ulazak čekali su punih osam godina, do 1999. godine.
- Nakon rata ona se godinama natapala kišom i trunula. Napravljena je na donji dio deka te krov. I tu smo konačno našli svoj mir ja i suprug. Obnovu nam je radila tvrtka Stridon. Bili su šlampavi i svakavki i nimalo brzi, ali mi smo bili zahvalni što imamo opet krov nad glavom i nismo cjepidlačili. Pitaju me zašto ne odem negdje na smještaj. Ali, ovo je moj dom, moja zemlja koja me hrani iako sada više nemam ništa pa ni vrta. U brzu obnovu kuće ne vjerujem, ali se nadam da ću ju doživjeti. Da Caritas dovozi ove nove kuće, rekli su mi u četvrtak i ona je već bila tu u petak. Prva noć u njoj dobro je prošla za razliku od kampice koja je bila derutna i prokišnjavala. Toplo mi je i zadovoljna sam. Imam sve. Inače, živim od svojih žuljeva, kokica i muževljeve penzije. Grijem se na grijalicu preko struje, a imam i klima uređaj preko kojeg se isto može grijati. Iskreno, strahujem za račun za struju. Prošli mjesec bio je 200 kuna jer imam i mlin, ali sad ne znam hoće li nam HEP olakšati u ovim teškim uvjetima kad se grijati mora - zaključuje umirovljenica Đurđa uvjeravajući nas da će se truditi ne klonuti duhom jer je Hrvatska pokazala veliko srce i jer su dobri ljudi oko nje.