Veličina je bitna
Jedna od lucidnijih opservacija koju sam čuo u kolopletu kontroverzi o novootvorenom Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, odnosila se na veličinu radova koja preteže u zbirci. Naime, lucidni kolega ili kolegica kojima sam, nažalost, zaboravio ime, primijetili su kako su radovi očito mišljeni za raspone šesterosobnog stana gornjogradske Kulmerove palače, pa se njihova skromna dimenzija našla u neočekivanom srazu s visinama koje pruža projekt Igora Franića. Tek sada i unatoč izložbenoj praksi otvorenoj singularnim ambijentalnim site specific instalacijama koje unatrag nekoliko godina prakticira Umjetnički paviljon, lokalno umjetničko stvaralaštvo našlo se pred trajnim izazovom prostora velikih dimenzija, a lokalne institucije pred vjerojatno puno težim produkcijskim zahtjevima koje će takvi projekti postaviti.
Da će dimenzijama najveći muzej u Hrvata uistinu usmjeravati stvaralački impuls prema sferama spektakularnog, ipak se više da naslutiti u njegovom vanjskom prostoru kojeg artikuliraju tri masivne umjetničke instalacije: odlično impostiran, ali u pregibu meandra donekle skriven dvostruki tobogan Carstena Höllera, zatim za sada neoznačen i neosvijetljen betonski kubus Miroslawa Bâke, ponešto izgubljen u pustoši prilaznog stubišta, te divovski displej kojim je problem ostakljenosti zapadne fasade lucidno zamijenjen produkcijom tehnički odgovarajuće trokanalne projekcije.
Je li time postavljena platforma za nadvladavanje latentnog hrvatskog zazora od velikog mjerila? Dok to u još uvijek aktualnom procesu osvajanja nacionalne samosvijesti može biti bitno, problem spektakularnog u globalnoj umjetničkoj produkciji na domaći je teren već uklizao po Höllerovim toboganima, jer, primijetit ćemo, autori instalacija ispred MSU strani su umjetnici, a projekcije su za sada tek adaptacija postojećih materijala.
Forma i sadržaj
Kao i uvijek, u umjetnosti se svi problemi vezuju za odnos forme i sadržaja, ostvarenu duhovnu vrijednost koja u slučaju spektakularnih instalacija treba proizaći iz jednako spektakularne financijske konstrukcije. Za ilustraciju potencijalnog problema može poslužiti moje iskustvo vožnje taksijem uz jedan od četiri približno trideset i pet metara visokih vodopada projekta “New York City Waterfalls” Olafura Eliassona, u produkciji Public Art Fund 2008. godine. U suradnji s vodećim institucijama poput primjerice Muzeja Whitney Fond većinu prikupljenih donacija ustaljeno ulaže u produkciju takozvanih “izrazito vidljivih” javnih skulptura. Na moj upit o tome što misli o vodopadima, taksist se bijesno okrenuo tumačeći kako se šest milijuna dolara (petnaest milijuna je službeni podatak naveden na Internetu), može i treba puno svrsishodnije potrošiti. Public Art Fund slične kritike marginalizira navodeći financijske pokazatelje o puno više milijuna koje su spektakularne instalacije generirale zbog povećanog turističkog prihoda, a uzimajući u obzir i potrošnju svih ugostiteljskih objekata oko kojih su vodopadi tijekom ljetnih mjeseci bili strateški raspoređeni. Sličnu bilancu iznosi i londonska Tate Modern koja je uslijed konfiguracije svoje najveće dvorane postala rodonačelnicom spektakularnih instalacija osmišljenih za unutrašnje prostore.
Stvoreno je područje mrtve trke u izjednačavanju financijskih parametara unosa i dobiti, koji se po tržišnoj konstanti pokazuju proporcionalno ovisni. Lako je primijetiti kako u ovoj jednadžbi element estetskog doživljaja kroz sublimno jedinstvo oblika i sadržaja biva zamijenjen efektom kojeg veličina umjetničkog djela, a isto tako i visina investicije, jednostavnim psihološkim mehanizmom proizvode kod promatrača.
Lokalni odgovor
Ukoliko se ugradi još jedan efektan moment, poput spiralnog spusta niz tobogan koji dodatno povlađuje urođenoj djetinjastosti ljudskog bića, užitak u komodificirajućem okruženju biva još veći, a s njime raste i šansa ponovnog posjeta i još jedne ulaznice.
Dilema se može svesti na pitanje je li dobar marketing dobra umjetnost ili obrnuto? Platforma i kontekst u Zagrebu su stvoreni, na hrvatskim umjetnicima i institucijama je da na globalno pitanje daju lokalni odgovor.
piše Branko Franceschi
Siva zona Zagreba
Sramota: Za velike pare dobili smo zgradu koja je trebala biti nacionalni ponos a, izgleda kao dom zdravlja
Novi Muzej suvremene umjetnosti je u stvari sreća u nesreći. Nesreća je očita do bola. Smješten je dijagonalno od odlične i dominantne arhitekture Avenue Malla, koji je od prvog dana postao pulsirajući centar Novog Zagreba i njegov velegradski landmark. Nasuprot pak MSU-a, prema Velesajmu, u punoj ljepoti kraljuje jedna od najelegantnijih zagrebačkih građevina uopće, modro-zeleno-siva zgrada Ine. A MSU, bljedunjav, nizak, s neuglednom plastikom na fasadama, na reprezentativnom križanju ne zrači energijom umjetnina koje izlaže. Djeluje malogradski siromašno. Eto, to je ta naša jadna kultura, pukljava i bez značaja. S metropolitanskim autoritetom i elegancijom Avenue Malla odnosno Mosta slobode koji se prvo fino uspinje i zatim spušta prema panorami Katedrale, Nebodera, Gornjeg Grada i Medvednice, ova institucija od nacionalnog značaja naprosto nestaje u usputnosti.
Stoljetni promašaj
Kao moderno, provokativno žarište kulture Hrvatske i Zagreba MSU je promašaj stoljetnih razmjera. Međutim, on je i vrlo sretan slučaj. Ogromni prekosavski Zagreb od arhitektonskih mutanata oko sportske arene na zapadu do Maršalke na istoku - a u dubinu do dugavskih i sigetskih zgradurina i avenija - dobili su nešto kao svoj mjesni kulturni centar. Dostupan, s polivalentnom dvoranom za filmove, kazališne predstave i projekcije, prostorima u kojima se u tišini može razgledati nešto drugo, s kafićem i stubama na kojima se ljeti može sjediti. Stotine tisuća ljudi već generacijama osuđenih na istih 54 kvadratna metra, male balkone (zbog skučenosti i muke odavno sklepane u “lođe”) dobili su svoj dom kulture: nešto malo veće i ambicioznije Narodno sveučilište Moša Pijade. Nakon halabuke i bezveznog šarenila cine-kompleksa Avenue Malla, tamo se može otići u svijet estetike i mirnoće.
Upravo takav kakav je, MSU otvara temu sivog Zagreba, bezličnog mora kuća od Podsuseda do Sesveta, od neviđeno poružnjenih Remeta do duboko iza aerodroma, gdje stoji jezivi masiv svih najgorih arhitektura, Velika Gorica. U svima njima za žitelje praktički nema ničeg osim povremenog niza - kiosk, pekarnica, frizer, kladionica, mala banka i jedan-dva kafića. Ponekad, kao u Malešnici ili pod Miroševcem, među zgradama nađe se umjetno projektirana tržnica, nekakav pseudo-centar gdje se ljudi nevoljko opskrbljuju, kao što inače nevoljko stoje na blagajnama billa, diona i konzuma. Tako već desetljećima izgleda stvarni Zagreb. Monotono more po kojem se ogromni autobusi guraju u rijekama automobila, gdje se ljudi iz stanova izgrađenih bez trunke ljubavi apatično drndaju prema potplaćenim radnim mjestima i natrag. Za sebe, siguran sam, još samo s gorkim smiješkom mogu reći da su Zagrepčani. Beli Zagreb-grad, “uži centar”, ostao je slika s razglednice i sjećanje iz mladosti. Do njega se vozi pola ili tričetvrt sata, tu je parkiranje tako skupo da su odlazak u kazalište ili šetnja Ilicom zahtjevan i besmisleni izlet od kojeg se odustaje unaprijed i ostaje pred televizorom.
O tom obezličenom, ali zapravo odavno pravom Zagrebu trebalo bi napraviti iskren putopis kao što je to učinio Francois Maspero nakon četrnaest dana “putovanja” beskonačnim pariškim četvrtima, betonskim gradovima s onu stranu bulevara koji okružuju blještavu metropolu i napisao svoj životni bestseler.
Obezličeni Zagreb
Zagreb nije bogat grad. U dogledno vrijeme neće dobiti ni metro, ni gradsku željeznicu, ni bilo što što njegovi žitelji zaslužuju. Ali, barem bi se od Dubrave do Jankomira moglo izgraditi još nekoliko ovakvih MSU-a da se u tim četvrtima može prodisati. Reska ljepota umjetnosti, zvuk dobrog orkestra, tišina čitaonice i civilizirana, ugodna kavana nije stvar nekakvih zamišljenih “elita”. Ona je kruh nasušni ljudi sa stajališta autobusa ZET-a osuđenih na kvartovski Konzum i pogled na asfaltirana dvorišta s deset parkirnih mjesta i betonskim roštiljem. Kolegama u MSU-u želim dobro more i puno snage. Ovaj drugi Zagreb, a zapravo u međuvremenu pravi, njihov je istinski izazov i budućnost. A to što smo osramoćeni jer smo za velike pare dobili zgradu koja je trebala biti nacionalni ponos a izgleda kao dom zdravlja, bože moj.
piše Nenad Popović