Gotovo tri desetljeća, počevši od 1990., a naročito nakon ulaska u Europsku uniju, Hrvatska se suočava s depopulacijom odnosno padom broja stanovnika. Dok je 1990. brojala gotovo 4,8 milijuna stanovnika, broj stanovnika 2016. iznosio je 4,17 milijuna stanovnika (gubitak od gotovo 600 tisuća stanovnika).
Taj pad dijelom je uvjetovan negativnom stopom prirasta stanovništva (znatno veći broj umrlih nego novorođenih), a dijelom odljevom stanovništva u inozemstvo nakon ulaska u EU 2013. godine, kad je hrvatskim državljanima otvoren pristup tržištu rada većine država članica EU. Pored nekoliko desetaka tisuća državljana koji godišnje napuštaju Hrvatsku i odlaze u države Zapadne Europe, Hrvatska već godinama ima negativan priraštaj na godišnjoj razini od otprilike 10-15 tisuća stanovnika.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je 2007. bilo rođeno 41.910 djece, dok je iste godine umrlo 52.367 osoba (zabilježen “manjak” od 10.457 osoba). Identičan trend primjetan je i u razdoblju koje je slijedilo, s tim da je broj novorođenih iz godine i godinu sve manji, a prosječan broj umrlih ostaje otprilike konstantan.
Tako je 2016. godine rođeno ukupno 37.537 djece (uključujući i mrtvorođene), a umrle su 51.542 osobe (“manjak” od 14.005 osoba). U desetogodišnjem razdoblju 2007. - 2016., zato što je stopa smrtnost (mortaliteta) konstantno veća od stope rodnosti (nataliteta), ukupan broj stanovnika Hrvatske umanjen je za gotovo 110 tisuća osoba, što predstavlja izumiranje veličine grada Osijeka. Pridodamo li tome broj našijenaca koji su napustili državu i otišli u inozemstvo nadajući se boljoj budućnosti, broj “izgubljenih” stanovnika Hrvatske iznosi nekoliko stotina tisuća osoba i upozorava na svu dramatičnost trenutne demografske situacije u nas.
Štetne gospodarske posljedice do kojih dovodi smanjenje broja stanovnika
Primjetno je da do depopulacije (smanjenja broja stanovnika) u Hrvatskoj dolazi iz dva razloga: prvo, zbog negativnog priraštaja stanovništva; drugo, zbog pojačanog iseljavanja nakon ulaska u EU i otvaranja tržišta rada bogatijih, zapadnoeuropskih država. Takvo negativno kretanje broja stanovnika ima ujedno i brojne negativne posljedice za državu.
Primjerice, upitna je održivost (rasta) hrvatskog gospodarstva (prognozirano smanjenje rasta BDP-a u 2018.), mogućnost daljeg rasta državnog proračuna (smanjenje stanovnika očekivano vodi padu poreznih prihoda). Tome treba pribrojati i potrebu popunjavanja ispražnjenih radnih mjesta uvozom radnika iz inozemstva (kvota radnih dozvola za zapošljavanje stranaca 2018. znatno je povećana i iznosi 31.000), sumornu budućnost pojedinih gospodarskih grana (npr. građevine jer smanjenjem broja stanovnika pada i potreba za građevinskim objektima) i sl.
Izrazit problem s manjkom stanovništva tereti naš socijalni, napose mirovinski sustav. Za nesmetano funkcioniranje mirovinskog sustava poželjan je omjer četiri zaposlenika na jednog umirovljenika. U nas je taj omjer izrazito negativan te iznosi 1,17 zaposlenika na jednog umirovljenika, s daljom tendencijom pada. U optimalnim uvjetima doprinosi koje uplaćuju zaposlenici trebali bi u cijelosti pokrivati mirovine koje se isplaćuju umirovljenicima, što nije slučaj u Hrvatskoj.
U nas se godišnje na isplatu mirovina troši otprilike 36 milijardi kuna, od čega je polovina iznosa prikupljena od uplaćenih doprinosa zaposlenika, dok se druga polovina, tj. 18 milijardi kuna, isplaćuje iz državnog proračuna. Zna li se da je, primjerice, za 2018. godinu predviđen proračunski manjak od otprilike pet milijardi kuna, vidljivo je da u idealnim uvjetima broja zaposlenika i umirovljenika Hrvatska ne bi imala proračunskih problema.
Negativna demografska kretanja na razini EU
S problemom depopulacije susreću se i razvijene zapadne države, pa je tako na razini EU, koja trenutno, prema podacima Eurostata, broji 512 milijuna stanovnika, 2016. godine zabilježen negativan demografski rast, tj. ukupan broj novorođenih bio je manji od broja umrlih, što prognoze očekuju i u budućnosti. Prema istom izvoru, dok je osamnaest država ostvarilo rast stanovništva, deset država zabilježilo je pad stanovništva. Prosječan rast stanovništva EU 2016. iznosio je 3,0 na tisuću stanovnika. Dok su Luxemburg, Švedska, Malta, Irska i Austrija zabilježile najveći porast broja stanovnika s više od 9,0 na tisuću stanovnika (Luxemburg čak 19,8), dotle je najveći pad zabilježen u Litvi (-14,3 na tisuću stanovnika), Letoniji (-9,6) i Hrvatskoj (-8,7).
Navedeni podaci uključuju kako odnos novorođenih/umrlih, tako i broj useljenih pa otuda neke države (npr. Luxemburg) bilježe tako izraženi rast. Promatra li se glavna komponenta kretanja broja stanovnika, a to je broj novorođenih naspram broja umrlih, dobiva se jasnija slika populacijske nepogode usred koje se nalazimo. Naročito loš omjer zabilježen je Bugarskoj (-6,0 na tisuću stanovnika), Litvi (-3,7), Rumunjskoj (-3,5), Hrvatskoj i Letoniji (svaka -3,4) i Mađarskoj (-3,2). Eurostat upozorava kako Hrvatska, zajedno s Letonijom i Litvom, bilježi pad broja stanovništva, prije svega zbog negativnog salda kretanja stanovništva (iseljavanje), uz istodobno negativne vrijednosti prirodnog rasta stanovništva (izrazito mali broj novorođenih).
Na osnovi iznesenih podataka Eurostata, očito je da se Hrvatska sa svojim negativnim kretanjem broja stanovnika nalazi na samom začelju ljestvice stanovnika u EU, uz izrazito negativne prognoze za budućnost, što ukazuje i ponovno naglašava potrebu urgentnog promišljanja i postupanja mjerodavnih državnih struktura po tom pitanju i rješavanju toga problema.
Ima li mjesta svjetlijoj budućnosti?
Sve navedeno ukazuje na potrebu hitnog djelovanja države s ciljem zaustavljanja dalje depopulacije, prije svega, radi zaustavljanja daljeg pada i održanja postojećeg stanja stanovništva, a potom, preokretanja negativnih trendova i stvaranja uvjeta za održivi rast stanovništva. Iako se to u ovom trenutku čini nemogućim, praksa suvremenih država pokazuje da je to moguće postići. Tako je, primjerice, demograf Šterc u jednom od svojih javnih istupa iznio podatak kako je Irska 1960.-ih imala otprilike 2,6 milijuna stanovnika da bi, zahvaljujući osmišljenoj populacijskoj politici, 2016. brojala gotovo 4,8 milijuna stanovnika.
Preokretanje trenda i ostvarivanje rasta broja stanovnika moguće je na dva načina: prvo, osmišljavanjem i realizacijom kvalitetne useljeničke politike; drugo, osmišljavanjem i provedbom niza pronatalitetnih mjera, pa tako i uvođenjem pronatalitetnih poreznih mjera. Nažalost, u nas se dosta priča o demografskim problemima, ali mjerodavni dosad nisu osmislili odnosno javnosti predstavili osmišljen paket mjera s ciljem demografske revitalizacije Hrvatske, koji bi uključivao kako pronatalitetne mjere, ali isto tako i mjere poticanja useljavanja. U kontekstu pronalaženja odgovora na demografske probleme s kojima se Hrvatska susreće, koristim priliku ukazati na rješenja koja primjenjuju neke druge suvremene države i koja kao takva u stvarnosti daju izrazito pozitivne rezultate.
Izrael kao primjer države koja vodi kvalitetnu demografsku politiku
Pored nekoliko drugih država koje vode osmišljenu demografsku politiku što se odražava i brojem novorođenih dovoljnim za održivi rast stanovništva (npr. Francuska, Švedska), Izrael se nameće kao primjer države koja već desetljećima vodi promišljenu demografsku politiku, dobrim dijelom realiziranu i proaktivnom fiskalnom odnosno poreznom politikom koja favorizira useljavanje u Izrael. Zahvaljujući tome, Izrael koji je 1948. Imao nešto više od 800 tisuća stanovnika, danas broji 8,5 milijuna stanovnika. Rezultat je to promišljene useljeničke politike, ali i kvalitetno realizirane pronatalitetne politike.
Naime, stopom fertiliteta od 3,1 Izrael je postala država s najvećom stopom novorođenih u razvijenim državama (prosječna stopa u industrijskim državama iznosi 1,7), ali i mladim stanovništvo u cjelini (otprilike 25% stanovništva je mlađe od 15 godina). Stopa demografskog rasta procjenjuje se na 2% godišnje. Predviđanja izraelskog zavoda za statistiku barataju brojkom od 15 milijuna stanovnika u državi Izrael 2060. godine.
Kamen temeljac takvim pozitivnim demografskih kretanjima u državi Izrael predstavlja Zakon o useljavanju (Law of Return) iz 1950., na temelju čije je snage nekoliko milijuna Židova steklo pravo na izraelsko državljanstvo i uselilo se u Izrael. Kasnije je to pravo proširivano. Oni koji se primjenom tog zakona useljavaju u Izrael odmah stječu pravo na dobivanje izraelskog državljanstva. Slične zakone koje omogućavaju lakše useljavanje svojih sunarodnjaka imaju i neke druge (europske) države (npr. Mađarska, Portugal, Njemačka, Grčka).
Izraelski pronatalitetni porezni poučak
Pored spomenutog Zakona iz 1950., kasnijih godina Izrael poduzima čitav niz mjera koje za cilj imaju rast broja stanovništva. Posebno se ističu porezne mjere odnosno znatne porezne privilegije za useljenike koje su prethodno donesene, a potom značajno proširene od 2008., kao dio dalekosežne i opširne reforme kako bi se novim useljenicima, ali i izraelskim državljanima koji su se vratili nazad u državu, omogućilo desetogodišnje oslobođenje od plaćanja poreza.
Prema podacima izraelske porezne uprave, brojni su porezni poticaji koji vrijede za tri kategorije građana: a) nove imigrante, b) izraelske državljane koji su se vratili u Izrael nakon što su više od deset godina živjeli u inozemstvu i c) pojedince koji su se vratili u Izrael u razdoblju 2007. - 2009., ako su živjeli u inozemstvu najmanje pet godina. Za navedene kategorije građana, prema podacima izraelske porezne uprave, primjenjuju se brojna porezna oslobođenja, uglavnom desetogodišnja, na više poreznih područja.
Tako se, primjerice, unutar sustava poreza na dohodak, primjenjuje deset godina oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak ostvaren u inozemstvu, deset godina oslobođenja od obveze prijave dohotka stranog podrijetla koji je oslobođen oporezivanja, tri i pol godine prava na korištenje poreznih izuzeća (s mogućnošću proširenja). Isto tako, u okviru pasivnog dohotka predviđeno je deset godina poreznog oslobođenja za prihode od dividendi, kamata, zakupnine, autorskih i sličnih prava te za mirovine inozemnog podrijetla.
Na području kapitalne dobiti predviđeno je desetogodišnje oslobođenje na dohodak od otuđenja imovine koja se nalazi u inozemstvu. Treba spomenuti i desetogodišnje porezno oslobođenje za određene vrste dohotka od rada koje potječu iz inozemstva. Useljenicima je, radi prilagodbe na nove uvjete života, pružena opcija da se prvu godinu dana od useljenja deklariraju stranih poreznim obveznicima za potrebe oporezivanja.
Dodatno je za nove useljenike predviđen povećani osobni odbitak u odnosu na postojeće izraelske porezne obveznike (npr. izraelski porezni obveznici imaju dva kreditna boda na ime osobnog odbitka, a novim se useljenicima priznaju tri kreditna boda) u trajanju od tri i pol godine od useljenja. Moguće je vremensko produljenje takve porezne pogodnosti (npr. za trajanja vojne obveze ili studiranja na fakultetu). Pored toga, predviđene su dodatne porezne redukcije za roditelje s mladom djecom, majke u radnom odnosu, razvojačene vojnike i sl.
Isto tako, unutar sustava poreza na dobit predviđeno je deset godina oslobođenja od plaćanja poreza na poduzetničku dobit ostvarenu od imovine u inozemstvu. Povrh toga, poduzeća koja su osnovana u inozemstvu, a nalaze se u vlasništvu novih imigranata ili izraelskih državljana koji su se vratili u Izrael nakon desetogodišnjeg života u inozemstvu, za potrebe oporezivanje deset godina neće se smatrati izraelskim poreznim obveznicima niti će u tom razdoblju plaćati porez na dobit koja potječe iz inozemstva.