ZAGREB - Na kraju dugog mračnog hodnika, duboko u utrobi mramornog arhitektonskog čuda, usred doline Fučkov jarek, gdje se, kažu mi, planina i grad gledaju oči u oči, u prozračnoj i dobro osvijetljenoj dvorani na etaži minus jedan, radno je mjesto Marijana Martinca.
On je osoba iz sjene, smiren i odmjeren čovjek koji dirigira mehaničkim orkestrom strojeva navođenih mikroprocesorima, čiji ciklus rada i temperaturu određuju složeni algoritmi.
U strogo kontroliranim uvjetima Martinčevi krematori, svakog dana, bez iznimke, pretvaraju ljudska tijela u 160 kilograma ugljičnog dioksida i 1750 grama pepela. Malo što od čovjeka ostane, jednom kad njih trojica završe s njim. Dovoljno tek da se do vrha napuni aluminijska urna od tri i pol litre.
Zagrebački Kreamatorij valjda je n...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....