Ministarstvo kulture u travnju je u javnu raspravu pustilo nacrt novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima čiju pripremu vodi državni tajnik Ivica Poljičak, doktor društvenih znanosti u znanstvenom polju sociologije, koji je tijekom prethodne političke karijere, među ostalim, bio zamjenik šibenskoga gradonačelnika, predsjednik šibenskoga Gradskog vijeća te šef gradske organizacije HDZ-a, te je autor nekoliko knjiga od kojih je posljednja “Povijesna jezgra Šibenika: između propadanja i revitalizacije” (2015.).
U razgovoru za Jutarnji državni tajnik objasnio je koje važne izmjene u odnosu na postojeći zakon iz 1997. donosi novi nacrt prijedloga Zakona o arhivskoj građi, za koji se procjenjuje da će biti najesen usvojen.
Nacrtom prijedloga novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima predviđeno je otvaranje javnih arhivskih materijala nastalih do 31. prosinca 1990. godine. Ima li iznimaka?
- Osigurati punu dostupnost arhivskoga gradiva i njegova korištenja jedan je od ključnih ciljeva novog zakona. U kontekstu suočavanja s prošlošću totalitarnog i komunističkog režima želimo postići punu dostupnost arhivskog gradiva iz tog razdoblja.
Međutim, u više ste navrata spominjali razliku između progonitelja i žrtve. Jeli to znači istu dostupnost za jedne i druge?
- Posebnom odredbom o dostupnosti gradiva koje je nastalo do 31. prosinca 1990. godine omogućit će se pristup cjelokupnom gradivu koje ima poseban značaj za jačanje svijesti o totalitarnom i komunističkom režimu. Kultura sjećanja na žrtve od iznimne je važnosti te je razumljivo da se ovakvim zakonskim rješenjem vodi računa o zaštiti žrtava režima.
Što to konkretno znači?
- Svi podaci o obavljanju službenih dužnosti i poslova, utjecaju i ulozi osoba koje su obnašale javne dužnosti te pripadnika i suradnika službi sigurnosti bivšeg totalitarnog, komunističkog i nedemokratskog režima beziznimno su dostupni. S druge strane, osobni podaci žrtava koje više nisu žive u potpunosti su dostupni, a za osobe koje su žive, a bile su žrtve progona sigurnosnih službi, za dostupnost njihovim osobnim podacima potrebna je njihova prethodna suglasnost.
Osobni podaci očito su od presudne važnosti, kako ih uopće definirati?
- Prema uredbi EU, riječ je o svim podacima kojima se može identificirati osoba. Očito se radi o prilično širokom poimanju osobnih podataka. Istodobno, na snazi su dva zakona, Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o zaštiti osobnih podataka. To napominjem jer nas to obvezuje kod donošenja Zakona o arhivskom gradivu i arhivima.
Za žrtve represivnog i obavještajnog aparata koje su umrle svi podaci su dostupni, a što je osobnim podacima živih?
- Osobni podaci živih osoba dostupni su uz njihovu suglasnost. Mogu biti dostupni i bez ove suglasnosti ako se sukladno zakonu utvrdi da javni interes, koji se postiže dostupnošću, preteže nad štetom koju bi iznošenje podataka u javnost moglo pričiniti osobi o čijim se podacima radi. Pri tome uvijek treba imati u vidu da podaci o nečijem postupanju u svojstvu službene osobe ili zaposlenika javnog tijela nisu zaštićeni osobni podaci.
Nacrt prijedloga zakona, kako tvrdite, razlikuje progonitelja i žrtvu bivšeg režima. Kod podataka o dužnosnicima bivšeg režima, pripadnicima Udbe, suradnicima represivnog i obavještajnog aparata, nema ograničenja zaštite podataka. Štiti li zakon privatnost njihovih obitelji?
- Njihove obitelji nisu bile pod nadzorom pa se samim tim ne očekuje da se u arhivskom gradivu nalaze i njihovi podaci. U pitanju je sadržan i odgovor. Podaci koji se odnose na progonitelja su dostupni bez ograničenja, a na podatke drugih osoba koje su žrtve ili nemaju nikakvih dodirnih točaka s obavljanjem službenih dužnosti i poslova bivšeg režima primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka.
Trebaju li osobni podaci javnih osoba, poput prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Ivice Račana, Mike Tripala ili Marka Veselice, biti dostupni suvremenicima nakon smrti osobe ili je primjerenije da se stavi određeno vremensko ograničenje?
- Novim zakonom predlažemo da osobni podaci budu dostupni neposredno nakon smrti osobe, uz iznimku posebno zaštićenih kategorija podataka, kao što su oni o zdravlju, koji će postati dostupni deset godina nakon smrti osobe. Samo ako su podaci klasificirani kao tajni potrebno je čekati 40 godina od nastanka dokumenta. Općeg roka nema i primjenjuju se odredbe koje propisuje Zakon o pravu na pristup informacijama. Osobno, vrlo rado bih pročitao cjelovite Tuđmanove ‘transkripte’, a ne selektivno, kao što se to svojedobno zlorabilo u političke svrhe.
Znači li to da ćemo stupanjem na snagu novog zakona moći pročitati spomenute “transkripte” ili povijest bolesti prvoga hrvatskog predsjednika? Ili detalje iz obiteljskog života Ivice Račana, privatnog života Gojka Šuška? Ili su takvi podaci klasificirani kod tajne službe? Kada su podaci klasificirani, koliko najviše desetljeća mogu biti pod zaštitom?
- Status klasificiranih podataka koji su nastali nakon 1990. uređen je Zakonom o tajnosti podataka iz 2007. godine. Oni nisu dostupni javnosti dok god su klasificirani. Naime, zakon obvezuje vlasnike klasificiranih podataka (to su stvaratelji te iste građe) da svakih nekoliko godina provjere postoje li još uvijek razlozi za zadržavanje tajnosti podataka i da ih deklasificiraju čim je to moguće. Međutim, problem nastaje ako se ovaj postupak ne provodi redovito, a to se u pravilu događa s dokumentacijom koja je nastala prije donošenja spomenutog zakona. Tada u arhiv dospije dokumentacija koja je formalno još uvijek klasificirana, a razlozi za tajnost su davno prestali. Zato smo u prijedlog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima ugradili odredbu kojom se rješava problem nepotrebne klasifikacije: ako vlasnik podataka nije provjerio i potvrdio postojanje razloga za zadržavanje tajnosti, smatra se da podatak prestaje biti tajna istekom roka od 40 godina. Što se tiče osobnih podataka osoba koje u pitanju navodite, koji bi se našli u javnom arhivskom gradivu, oni bi bili dostupni.
Što je s građom koja je nastala do 31. prosinca 1990. godine, a još nije predana u arhiv?
- Arhivi imaju ozbiljnih prostornih problema i potrebna su značajna ulaganja da bi se sve arhivsko gradivo moglo pohraniti u arhive. Zato smo novim zakonom predvidjeli izradu Nacionalnog plana razvoja arhivske djelatnosti. Sve što je odmah moguće predati da je nastalo do 1990. godine treba napraviti u sljedećih godinu dana. Za ostalu dokumentaciju, koju neće biti moguće odmah predati, treba je u što kraćem roku popisati i učiniti je dostupnom već kod samog stvaratelja dokumentacije. Vjerujem da će trajnom rješenju pridonijeti i digitalizacija tog gradiva.
Tko ili koja adresa, prema vašim saznanjima, nije predala građu, na primjer?
- Građe za predaju arhivima ima još kod velikog broja tijela i ustanova - od gradova, općina i tijela državne uprave do pravosudnih tijela i obrazovnih, zdravstvenih i drugih ustanova. Arhivi procjenjuju da takve građe ima više od 30.000 dužnih metara.
Hoćemo li od kuće moći pregledavati putem interneta arhivsko gradivo?
- Ono što je digitalizirano i dostupno. Za ostalo će trebati i dalje ići u arhiv. Nacionalnim planom razvoja arhivske djelatnosti planiramo izgradnju digitalnog arhiva. Pojednostavljeno rečeno, jedan dio bi se trebao odnositi na gradivo iz bliže ili dalje prošlosti koje bi kao digitalizirano bilo dostupno znanstvenicima i svima zainteresiranima. Drugi dio bi se odnosi na suvremeno arhivsko gradio koje je još potrebno za rad stvarateljima gradiva, ali i različitim korisnicima.
Proteklih je dana dosta medijskog prostora uzela inicijativa za zajednički jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca? Smatrate li to jezičnom ili političkom inicijativom?
- Hrvati imaju vrlo jasan stav o hrvatskom jeziku i jako međugeneracijsko sjećanje na borbu da se hrvatski jezik naziva hrvatskim. O tomu svjedoči i obilježavanje 50. obljetnice ‘Deklaracije o hrvatskom jeziku’ iz 1967. godine. Hrvatski je jezik hrvatskoga naroda, Hrvati ga zovu hrvatskim, standardiziran je i službeni jezik u Hrvatskoj i u Europarlamentu. Uzimajući u obzir cijeli kontekst, razvidno je da se radi o političkoj inicijativi, koja je vidljivo doživljena kao provokacija.
Krizom Agrokora dijelom su pogođeni i hrvatski nakladnici čiji se naslovi distribuiraju i prodaju u knjižarama Tiska. Jesu li se nakladnici obratili Ministarstvu kulture i imate li informacija koliko je teška njihova situacija?
- Ministarstvo kulture u stalnom je kontaktu s nakladnicima, pratimo situaciju vezano uz Tisak i ostale knjižare, odnosno distributere knjige u Republici Hrvatskoj. Situacija je teška, prodaja knjiga je u stalnom padu. Razmatramo mjere koje možemo poduzeti kroz programe potpore Ministarstva kulture, u suradnji s drugim resorima, ali i mogućnost financiranja distribucije iz europskih fondova.