Cijene rastu, a EU prima teži udarac od SAD-a i Kine. Zašto? Pravi problem nisu Trump, Putin i Iran

Jučerašnja reakcija američkog obvezničkog tržišta na objavu američkog predsjednika o mogućim pregovorima s Iranom bila je, blago rečeno, suzdržana. Tržište, koje se s razlogom smatra najracionalnijim i najinformiranijim segmentom globalnog financijskog sustava, nije reagiralo kao da doista vjeruje u brzu deeskalaciju globalnog geopolitičkog kaosa Donalda Trumpa, tj. nije im bilo dovoljno to što je de facto otkrio da je jako zabrinut. Prinosi na američke državne obveznice jedva su se pomaknuli, ostali su znatno iznad razina prije oružanog sukoba. Drugim riječima, kapital koji upravlja trilijunima dolara ostao je vrlo zabrinut, nije povjerovao predsjedniku da je geopolitički rizik trajno smanjen njegovom jednostranom objavom pregovora. Ako američka obveznička tržišta i dalje strepe za Sjedinjene Države, koliko bi zapravo trebale biti zabrinute političke elite koje vode Europsku uniju?

Naime, politički establishment Europe neprestano emitira samo vrlo zabrinute poruke, pri čemu izostaje ozbiljna javna rasprava o fundamentalnom problemu svih članica Unije, a to je pitanje kako je uopće došlo do toga da su cijene goriva otprilike dvostruko više nego u SAD-u, a električne energije trostruko u odnosu na NR Kinu, što nema veze s Iranom i Rusijom, nego s javnim politikama članica i, naravno, antitalentom Europske komisije za skrb o istinskim interesima Europljana.

Prizor s benzinske postaje (ilustracija)

Sasa Buric/Cropix

Jedno od geostrateških pitanja današnjice više nije hoće li doći do novog energetskog šoka — on je tu i neće „iseliti“ još neko vrijeme — nego kome će najteže pasti poskupljenja. Istina je prozaična i otužna za EU: Europska komisija zapravo se odnosi vrlo pasivno prema razlici u težini udara koje će osjetiti Europljani u odnosu na Amerikance ili Kineze, kao da smatra da su europski porezni obveznici stvoreni da nose osjetno veće terete nego ostali, kako bi politička nomenklatura EU mogla propovijedati lijepe političke ideologije.

Razlike u cijenama koje se otvaraju između velikih globalnih ekonomskih blokova nisu tek statističke, nego strateške. U Sjedinjenim Državama cijena benzina trenutačno se kreće oko 0,85 eura po litri, dok kućanstva električnu energiju plaćaju približno 0,15 do 0,18 eura po kilovatsatu. Kina, iako ovisna o uvozu, koristi instrumente državne kontrole kako bi amortizirala šokove: gorivo se drži oko 1,2 do 1,3 eura po litri, a cijena električne energije za kućanstva ostaje na razini od oko 0,07 do 0,10 eura po kilovatsatu. Dakle, i Kinezi i Amerikanci dobro znaju da su, recimo to seljački, Europljani kod svake krize više „u banani“. A šefica Komisije non-stop ponavlja, drugi mandat zaredom, da smo na potpuno ispravnom putu.

Plenković predstavio mjere pomoći, ovo su nove cijene goriva, subvencije za plin i struju ostaju do 1.10.

Europski podaci, ako se usporede s američkim i kineskim cijenama, djeluju kao da pripadaju nekom drugom ekonomskom svemiru — onom birokratsko-etatističkom. Prosječna cijena električne energije u Europskoj uniji iznosi oko 0,26 eura po kilovatsatu, s tendencijom rasta u uvjetima skupljeg plina. Njemačka, kao industrijsko srce kontinenta, već sada plaća oko 0,38 do 0,40 eura po kilovatsatu, dok se cijena benzina kreće oko 1,8 do gotovo 2 eura po litri. Španjolska je nešto povoljnija, ali i dalje daleko iznad razina koje vrijede u SAD-u ili Kini, pri čemu razliku dodatno ublažava državnim subvencijama.

Ako se te nominalne razlike prevedu u postotke, slika postaje još dramatičnija. Cijena benzina u Njemačkoj viša je od američke za približno 110 do 130 posto, dok je španjolska viša za oko 90 do 105 posto. Kina, unatoč državnoj kontroli, i dalje ima cijene goriva više od američkih za oko 40 do 55 posto, ali istodobno uspijeva zadržati znatno nižu cijenu električne energije. Upravo kod struje razlike postaju strateški ključne: prosječna cijena električne energije u EU viša je od američke za oko 60 do 75 posto, dok je u Njemačkoj čak 120 do 150 posto viša. U usporedbi s Kinom razlike su još radikalnije, jer je europska struja skuplja i do 160 do 250 posto, a njemačka i do 300 posto. Ursula von der Leyen, naravno, ništa ne govori o tome da nakon njezina dugog mandata Unija nema što pričati o energetskoj konkurentnosti, možda i elementarnoj sigurnosti.

Ursula von der Leyen

John Thys/Afp

Bilo kako bilo, možemo se mi svi skupa svaki dan znojiti kao radni konji koji izvlače drvo s nepristupačnih strmina, ali ovu razliku u cijenama ne možemo dugoročno amortizirati ni produktivnošću ni tehnološkim napretkom; ona nas nužno vodi u pad konkurentnosti, smanjenje investicija i daljnju deindustrijalizaciju, što je sve skupa preludij za novi val još razornijih europskih političkih populizama od ovih kojima svjedočimo barem 10–15 godina. Samo ako, recimo, pomislimo koliko su europski građani izloženi volatilnosti cijena plina, jasno je da jesmo u drami, ali su i dalje svi koji tvrde da postoji racionalniji pristup prema ruskim energentima ili podli agenti Putina ili pak naivne budale, dok je "Velika vizionarka" valjda nepogrešiva, spremna za još jedan mandat?

Strukturno visoke cijene energije u EU rezultat su prije svega masivnog fiskalnog i regulatornog opterećenja koje nema veze s tržišnom cijenom sirovine. U Njemačkoj su porezi, trošarine i razne naknade činili i do 55 posto konačnog računa za struju i prije krize — dakle, čak i uz jeftin ruski plin, europski potrošač plaćao je znatno više od Amerikanca ili Kineza. Na to se naslanjaju naknade za financiranje obnovljivih izvora, koje se prevaljuju izravno na račun, troškovi CO₂ kvota kroz EU ETS te enormni mrežni troškovi koje snosi krajnji korisnik. Paradoks je brutalan: EU je imala geopolitički privilegiran pristup jeftinom ruskom plinu, strukturno povoljnijem od američkog LNG-a koji zahtijeva skupu likvefakciju i transport, ali ga je vlastitim nametima i regulacijom uspjela pretvoriti u skupu energiju. Nakon 2022. nestala je i ta sirovinska prednost, no porezi i nameti ostali su netaknuti ili su rasli. Europski potrošač danas, dakle, plaća i skuplje gorivo i isti fiskalni aparat, a Ursula von der Leyen govori redom o uspjesima.

Aktualna razlika u cijenama energije nije samo ekonomski indikator, nego prvenstveno simptom političke patologije. Razlika u cijenama u osnovi pokazuje tko to globalno barem pokušava kontrolirati vlastitu sudbinu, a tko živi u ideološkim deluzijama, pa se nužno prilagođava tuđim odlukama.

U svijetu u kojem obvezničko tržište već sada upozorava na duboki skepticizam prema brzom rješenju krize između SAD-a i Irana, političko ignoriranje pukih cijena koje vidimo na benzinskim postajama može se pokazati kao pakleno skupa greška — skuplja od ovih astronomskih cijena. Visoke cijene goriva ne liječe se državnim subvencijama, tj. novcem poreznih obveznika, nego strukturnim mjerama, kao i preskakanjem ideoloških jaraka tamo gdje je to potrebno.

Dodajmo da jučerašnja reakcija američkog obvezničkog tržišta na objavu Trumpa zapravo jest neka vrsta prezrivog odbijanja da svi trče kao krdo bez promišljanja kad MAGA-predsjednik izvede neki od verbalnih PR-udara. Prinos na referentnu 10-godišnju američku državnu obveznicu spustio se tek marginalno, s razina oko 4,38–4,39 posto na približno 4,33–4,35 posto, dakle za svega 4 do 6 baznih bodova. Dvogodišnji prinosi također su pali minimalno, za nekoliko baznih bodova, dok su dugoročni prinosi ostali čvrsto iznad razina zabilježenih prije eskalacije sukoba. Inflacijska očekivanja, mjerena kroz 10-godišnje inflacijske swapove, skliznula su tek blago — s oko 2,5 na približno 2,4 posto.