Danas, ako nekome hoćeš reći da je kopile, trebaš dvaput razmisliti. Prije nego što jezik uopće ustane iz hladovine zahtijeva se kliničko mapiranje - podliježe li subjekt koji je kopile kriteriju institucionalne, seksualne, rodne ili etničke neutralnosti. U slučaju da je odgovor negativan, jezična operacija je sljedeća - umjesto da mu kažemo da je kopile, mi mu kažemo: “Ti si nahoče”, ili, po meni preciznije, “Ti si dijete samohrane majke”.
Da je Duhaček iole pametniji mogao je uštedjeti čitavih 200 maraka kazne za ekskurziju u Leipzig, gdje je i pošao kad ga je na “Tuđmanu” presrela policijska nahočad. Da je, dakle, umjesto akronima A.C.A.B., odnosno “Svi policajci su kopilad”, u spornom tvitu natipkao “Svi policajci su djeca samohranih majki”, nikome ništa i mirna Bosna. Ali Duhaček je, takav kakav je, nervozan, sav unezvijeren zbog neke policijske legitimacije u fast food kantini, načisto izgubio kompas i pokušao sa slobodom govora. Jedan paušalan pogled na onlajn komentare o njegovu uhićenju i čitavu hrpetinu digitalnih beskućnika koja se, iz koje već selendre, naslađivala time da vlastoručno potpisuje i svoj budući dosje, dovoljan je da shvatite u kojoj je mjeri Duhaček mašio fudbal. A kao da nije znao.
Premda paralele nisu u cijelosti poravnate, dovoljno je bilo osjetiti puls nacije u “slučaju bećarac”. Taj put je, s druge strane ideološkog klatna civilne slobode “brainstormala” i “teambuildala” progresivna ljevica kojoj Duhaček i sam pripada. Siroti bećarac je opaljen sa 2000 kuna po džepu jer je policajki sugerirao da “spusti gaće” umjesto da “rashladi noge”. Moralna obaveza jezičnog komesarijata da sudjeluje u raspravi o “gologuzoj” policajki tada se legitimirala mišlju da je riječ o osobnoj uvredi, iako nigdje nisam čuo argument zašto se to nije rješavalo privatnom tužbom, umjesto što je uspaljenog bekriju sankcionirala država po Zakonu o ravnopravnosti spolova.
Pazi sad jednu od izjava iz ljevičarskog tabora: “Sloboda govora može, ali ako time nitko neće biti pogođen”. Tristo godina revolucionarne misli okrenulo se u neoznačenom grobu.
Povijesna antiteza
Ovo što, dakle, proživljavamo može se shvatiti kao povijesna antiteza slobodi govora - najslobodnije se govorilo kad smo imali najmanje prava na riječ. Postepeno zamire javna, spokojna, sočna uvreda. A stoljećima se “častilo” do te mjere da su se pojedinci poništavali zbog ideja. Sada je najbitnija moralistička poza, to jest bespoštedna konkurencija u kojoj se bećari, policajci, novinari i ostali talog laktari za što čišći moralni status u odnosu na javnost. Radi se, drugim riječima, o epidemiji isprika i mačevanju kurcem. Samo je, u ovom slučaju, kurac zamijenjen inertnijim, korektnijim sinonimom - “reproduktivna alatka”. Jezik je, dakle, negdje više, negdje manje, sveden na funkciju glume.
Ima onih koji frivoliraju fenomenom političke korektnosti i dokidanja slobode govora tvrdeći da su upozorenja o opasnosti pretjerana. Kako nešto može biti inkvizicija što se uz giljotinu i trulo voće ne provodi na javnom trgu? Tim gore. Jer ovo ne čine ni država, ni vlada, ni stranka, ni Crkva, već prije raspršeni fragmenti onoga što zovemo civilnim društvom. Jezik nije ničije privatno vlasništvo, stoga je Duhačeku ovdje u dobroj vjeri savjetovano da državni represivni aparat ubuduće samoinicijativno preimenuje u policijsku nahočad.
Ključna riječ - samoinicijativno.
Ili ako se, recimo, odluči za “plave svinje” neka radije koristi termin “plavi najinteligentniji dvopapkari” kao formu autocenzure u kojoj je naglasak jezika izgrađen na vanjskoj dimenziji, kao znak-riječ, a ne na hegelijanskom značenju iz konteksta. Zašto? Jer čekiću sve izgleda kao čavao. Politička korektnost i autocenzura, kao sredstvo društvene transformacije, ljude prije ili poslije pretvore u komesare, u čekić, u dogmatske, tužne i neurotične likove koji svugdje vide agresiju, sukobe i nezadovoljstvo prema vlastitom kolektivu. Suština valjda svake sociološke teorije na svijetu jest je li čovjek biće nahođeno otporom ili prilagođavanjem. U slučaju da je po vašem senzibilitetu ovo prvo, onda je apsolutna sloboda govora jedino rješenje za ovu kugu koja denaturira jezik, osiromašuje bećarce, kritičko mišljenje, a ljude pretvara u neurotične tirane i stvara probleme suživota tamo gdje ih nema. Takva je sloboda govora neizbježno i neminovno povezana s prekršajem, nekad i sa svjesnom namjerom da razludi treću stranu. Pokriva, između ostalog, i loš ukus, propovijedanje sumanutih ideja, impotentne tvitove i policijsku pornografiju. Ruganje je vrsta vrlo dobro definiranog izraza i njena se suština ne može redefinirati na manje uvredljiv način koji, recimo, ne bi vrijeđao čast policijske nahočadi. Može li itko shvatiti da je čast živi organizam? Da je koncepcija časti subjektivne naravi, da potječe od dobrovoljne razmjene informacija između policije i tviteraša ili policajke i bećarca?
“Čast policije”
Kako bi u Duhačekovom “A.C.A.B. slučaju” uopće mogao postojati tako glupast termin kao “čast policije” ako nema slobode da se ona izazove? Uostalom, i po zdravoj je pameti ispoljavanje karnevalske vulgarnosti prema svim strukturama moći oduvijek služilo kao ventil svima nama jadnicima koje ta moć natkriljuje.
Bilo da se radi o krezubim ustašama ili konceptualnim umjetnicima, sloboda govora koja nije apsolutna stvara korumpirani jezik koji stvara korumpirani dijalog. I iz toga najčešće tabue koji se ne mogu razbiti bez odgovarajuće društvene kazne. Takav koncept na najodurniji način vuče vlastitu težinu nauštrb svih onih koji još slobodno misle. A valjda nisu svi samo preprodavači običaja. Uostalom, zar nije i tako banalno nedjelotvorno? Ova ovdje preformulacija policijske kopiladi u nahočad nije ništa drugo nego pokušaj trećerazrednog novinara da maskira nekompetenciju tako što će problem nazvati drugim imenom? Da suočen s poteškoćama u rješavanju problema naprosto promijeni riječ, zamjeni pravu promjenu s jezičnom? Može li djetinjastije i gluplje?
Iskušenje da se na taj način “hendlaju” život, politika i seks proizlazi iz infantilnog razmišljanja da će monstrum nestati ako naprosto zatvorimo oči. Da će fašizam nestati ako zabranimo “Za dom spremni” ili da se govna u Jadranu ne vide iz svemira ako o tome ne spravljamo terce. Prema ovom impotentnom tumačenju života, komunikacija bi trebala biti društveno pa i zakonski ograničena isključivo emotivnim stajalištem našeg sugovornika, bez obzira na to je li ono što je preneseno istinito ili lažno. Ima li u toj histeriji igdje mjesta za bazičnu toleranciju? Hiljade svakodnevnih životnih oblika poput oblačenja, dijalekta, stvaranja umjetnosti, uvredljivi su, između ostaloga, i za najheterogenije skupine ljudi koje ih ne dijele, što bi pod emocionalnom logikom značilo da ih treba cenzurirati. Nema pritom nikakvog spora. Štetne, kancerogene ideje poželjno je demontirati, ali ono što prije svega mora biti najbitnije je pravo ljudi da ih javno brane. Najčešće radimo suprotno, štitimo privilegiju sebe i svojih bećara da guzimo samo ono što nam se dopada. E ne meže.