Jubilejski pokret Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” započeo je prije (gotovo) punih 40 godina, “Jubilarnim proglasom katoličkih biskupa hrvatskog jezičnog područja” usvojenim na jesenskom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu od 7. do 9. (10.) listopada 1975., a prvi put javno objavljenim na naslovnici Glasa Koncila od 26. listopada 1975.
Prve dvije etape ili prva dva vrhunca toga pokreta, onaj u Solinu 1975.-1976. pred 100.000 vjernika na završnom misnom slavlju održanom u nedjelju 12. rujna 1976., i onaj u Biskupiji kod Knina 17. rujna 1978. pred 40.000 okupljenih hrvatskih katolika, oživjela su u hrvatskome vjerničkom puku sjećanja na ranosrednjovjekovne vladare kraljicu Jelenu i kralja Zvonimira, a nakon njih je, već 1979., došao na red i novi, treći po redu vrhunac - koji se odnosio na kneza Branimira. Ali nije ovdje bila riječ samo o Branimiru kao još jednome hrvatskom narodnom vladaru iz ranoga srednjeg vijeka nego i nečemu puno važnijem, a to je glasovita razmjena pisama između njega i tadašnjega pape Ivana VIII., u kojoj je Sveti Otac 7. lipnja 879. priznao Branimiru principatum terrenum ili “zemaljsku vlast” nad cijelom Hrvatskom, što je u ondašnjoj terminologiji, ali, isto tako, i političkoj praksi značilo da je Hrvatska priznata kao suverena i neovisna država.
Papino priznanje
- Jer - kako mi je to protumačio naš ugledni crkveni povjesničar dr. Franjo Šanjek - ako papa priznaje Hrvatsku kao suverenu i neovisnu državu, onda će je i svi drugi takvom priznati. Tada nije bilo drugog svjetskog autoriteta takvoga ranga osim pape.
Tijekom čitavoga jubilejskog pokreta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975.-1984.) vladalo je nepisano pravilo: svaki jubilej o kojemu je riječ obilježit će se i proslaviti na onome mjestu gdje se neki konkretan događaj iz ranoga srednjeg vijeka, na koji se taj jubilej referira, i dogodio. Tako se tisućgodišnji jubilej vezan za kraljicu Jelenu slavio na Gospinu otoku u Solinu - točno iznad ruševina prve poznate Gospine crkve u Hrvata, u kojoj je Jelena 975. bila pokopana. Devetstogodišnji pak jubilej vezan za kralja Zvonimira slavio se u Biskupiji kod Knina, točno na onome mjestu gdje je nekada davno bila srednjovjekovna Zvonimirova bazilika posvećena sv. Mariji u čijim je ruševinama potkraj 19. stoljeća pronađen najstariji Bogorodičin lik u hrvatskoj umjetnosti (poznat i kao Pralik Gospe Velikoga Zavjeta, što ga je Živko Kustić 1975. predložio za središnji simbol cjelokupnoga jubilejskog pokreta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”).
Dilema: sjever ili jug
Znači, ako ćemo sada, 1979., slaviti kneza Branimira i njegovu razmjenu pisama s papom Ivanom VIII., zahvaljujući kojoj je hrvatska država po prvi put otkako postoji bila međunarodno priznata (po onodobnim kriterijima, naravno), onda je red da se taj jubilej održi u samome gradu Ninu, koji je tada (879.) bio glavni grad Hrvata, u kojemu je hrvatski knez Branimir imao svoju rezidenciju, u kojemu se nalazilo i sjedište tadašnje hrvatske Crkve (jurisdikcija Ninske biskupije, na čelu s biskupom Teodozijem, obuhvaćala je cijelu Hrvatsku osim dalmatinskih primorskih gradova), te u koji su, na kraju krajeva, po povjesničaru Ferdi Šišiću negdje potkraj lipnja 879., i stigla, Branimiru ravno u ruke, sva ona tri pisma pape Ivana VIII. u kojima je on priznao kneza Branimira za vladara hrvatske države.
Ali - dio vodstva Katoličke crkve u Hrvata imao je u tom trenutku neke sasvim drukčije ideje i planove; točnije rečeno, imao ih je prvi biskup Crkve u Hrvata Franjo Kuharić. U njegovoj viziji - tada, na prijelazu iz 1978. u 1979. - jubilejsko slavlje koje je dolazilo na red 1979., neposredno nakon Solina i Biskupije kod Knina, nije se trebalo održati u Ninu nego u najpopularnijemu hrvatskom svetištu Mariji Bistrici, što su ga hrvatski biskupi još u prosincu 1971. (neposredno nakon vrlo uspješno organiziranoga VI. Mariološkog i XIII. Marijanskog kongresa) bili proglasili nacionalnim hrvatskim prošteništem.
Dakle, ne na hrvatskome jugu, tj. u okolici Zadra, nego na hrvatskome sjeveru, u neposrednoj okolici glavnoga grada svih Hrvata, Zagreba.
I da je bilo po Kuharićevome, Nina ne bi ni bilo: ne bi, dakle, bilo one veličanstvene, monumentalne proslave Branimirove godine koja je održana 2. rujna 1979., na ninskome proplanku Grgur, pred oko 200.000 ljudi - što je, usput rečeno, bio dvostruko veći posjet nego na završnom misnom slavlju Hrvatske marijanske godine 12. rujna 1976. u Solinu. I što se danas smatra jednom od najblistavijih, pa umnogome i ključnih epizoda iz novije hrvatske povijesti.
O tome se danas ništa ne govori, to je u Crkvi u Hrvata ili posve zaboravljeno ili se namjerno čuva kao velika tajna. Međutim, imamo o tome, još uvijek, živih i neposrednih svjedoka. Najvažniji među njima - a on je ujedno i bio daleko najzaslužniji za veliki preokret, nakon kojega je Kuharić odustao od svojega prvobitnog nauma - jest poznati i vrlo vrijedni zadarski crkveni povjesničar dr. Eduard Peričić, kojega sam, u listopadu 2014., posjetio u Svećeničkom domu na Trgu sv. Stošije u Zadru (tada je upravo bio dovršio svoju najnoviju i najopsežniju knjigu “Hrvatski narod”).
Na moje pitanje zašto je nadbiskup Kuharić 1978. na 1979. “navijao” za Mariju Bistricu, a ne za Nin, kao za treće poprište ili treći vrhunac jubilejskoga projekta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” - iako je i više nego jasno da se upravo u Ninu (jednako kao i u Rimu) zbio događaj koji danas tumačimo kao prvo međunarodno priznanje hrvatske države - Peričić mi je odgovorio:
Domoljubni razlozi
- Gledajte, da ne bude pogrešno protumačeno: Kuharić nije imao ništa protiv Nina kao Nina, nego je smatrao kako je jubilej “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” od općenacionalnoga značaja, pa da se, nakon Solina i Biskupije kod Knina, prva iduća velika jubilejska proslava mora održati u glavnome vjerskom, kulturnom i državnom središtu Hrvata. A to znači - u Zagrebu, odnosno u Mariji Bistrici. Kuharić je, drugim riječima, ponajprije imao na umu domoljubne razloge - i pritom je želio uzdići Zagreb na razinu za koju je smatrao da je Zagreb i zaslužuje. Odnosno, koju bi Zagreb kao glavni grad Hrvata svakako trebao imati.
To je Peričićevo tumačenje, po mojoj procjeni, sasvim točno i vjerodostojno. I iz nekih sam drugih izvora čuo da je zagrebački nadbiskup Kuharić žarko želio da se središnja proslava jubilejskoga ciklusa “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” održi, uvjetno rečeno, na njegovu “domaćem” terenu, kako zbog toga što je, od prosinca 1971., Marija Bistrica u Crkvi u Hrvata i formalno imala status hrvatskoga nacionalnoga svetišta, tako i zbog činjenice da je Kuharić sebe smatrao nasljednikom kardinala Stepinca, a upravo je Stepinac bio taj koji je za svojega “mandata” u Zagrebačkoj nadbiskupiji najviše radio na tome da svetište u Mariji Bistrici bude otprilike ono što je danas Lourdes u Francuskoj, ili ono što je Loreto u Italiji.
Međutim, smatram da ovdje ne bi trebalo zanemariti ni tadašnje vrlo naglašene regionalne podjele, pa i animozitete, između tzv. sjevera i tzv. juga unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, kojima je ritam - ako možemo tako reći - davao splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić, koji je bio poprilično ljubomoran na Zagreb, odnosno na sve ono što je nadbiskup Kuharić u Zagrebu imao, a on, nadbiskup Franić u svom Splitu nije. Pritom je glavnina Franićeve ljubomore bila usredotočena na tada vrlo jak i agilan izdavački centar Kršćanska sadašnjost, koji je oko sebe okupio i takve vrhunske teologe i intelektualce ( Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića itd.) o kakvima Franić u svojoj splitskoj izdavačkoj kući Crkva u svijetu nije mogao ni sanjati.
Često se pitam: nije li Zagrepčanima, pa prema tome i Kuhariću, Dalmatinaca (u Crkvi) već pomalo bilo “preko glave” pa su stoga jedva čekali priliku da se jedan veliki (po mogućnosti onaj najveći i najvažniji) jubilejski događaj organizira upravo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, tj. što bliže Zagrebu?
Uostalom, i sam je Eduard Peričić, po svom temeljnom pristupu, regionalist (ili, recimo to tako, lokalpatriot), uz napomenu da, kako mi je protumačio, njegov zadarski regionalizam ili lokalpatriotizam nije nastao toliko u opreci spram Zagreba, kao glavnoga grada Hrvatske, koliko u opreci spram Splita, kao središta Splitsko-makarske nadbiskupije i metropolije. Pritom mi je posebno naglasio:
- Može se reći da se ideja o Branimirovoj godini, kao trećem po redu vrhuncu jubilejskoga ciklusa Katoličke crkve u Hrvatskoj “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”, rodila u mojoj glavi, i to iz jedne, rekao bih, pobožne zavisti: ako Split ima nešto veliko, onda veliko mora imati i Zadar! Inače ja nemam ništa protiv Splita. Ali gledajte: Split je imao kraljicu Jelenu - a ona je, po podacima kojima raspolažemo, po svom podrijetlu bila - Zadranka. Smatra se da potječe iz porodice Madijevaca, koja je bila jedna od najmoćnijih patricijskih obitelji u Zadru.
Velike akcije lobiranja
I upravo je iz takvih svojih regionalističkih ili lokalpatriotskih pobuda, čvrsto riješen da Zadarska nadbiskupija (i grad Nin koji se nalazi na njezinu teritoriju), a ne netko drugi ili treći, budu poprište crkvene proslave 1100. obljetnice razmjene pisama između kneza Branimira i pape Ivana VIII., Eduard Peričić poduzeo tri velike lobističke akcije zahvaljujući kojima je Marija Bistrica, kao mjesto održavanja jedne jubilejske manifestacije, morala biti prolongirana za čak nekoliko godina kasnije (NEK u Mariji Bistrici se, kao što znamo, održao tek u rujnu 1984.), dok je Branimirova godina proslavljena, budimo iskreni - kako jedino i dolikuje - u Zadru i Ninu, 1. i 2. rujna 1979.
Prva je Peričićeva intervencija bila kod tadašnjega zadarskoga nadbiskupa Marijana Oblaka, koji je tu stvar, oko domaćinstva Branimirove godine, dalje “gurao” na zasjedanjima BKJ u jesen 1978. i u proljeće 1979.
Pismo Svetom Ocu
Pod brojem 2, Peričić je za zadarsku, odnosno ninsku ideju senzibilizirao i glavnog urednika Glasa Koncila Živka Kustića, koji ju je od siječnja 1979. pa nadalje i sam revnosno propagirao na stranicama toga lista. U GK-u od 4. veljače 1979., Kustić je, štoviše, s Peričićem napravio i intervju te mu, na određen način, prepustio da on dalje vodi igru.
A treće i najvažnije, Peričić je, negdje u veljači 1979., napisao pismo samome papi Ivanu Pavlu II. (koji je samo nekoliko mjeseci ranije, u listopadu 1978., bio izabran za Sv. Oca), u kojemu je i njega, lukavo i promišljeno “zaigravši” na njegove emocije, odnosno na njegovo “bijelohrvatsko” podrijetlo, također - u određenom smislu - upregnuo u lobiranje za proslavu Branimirove godine u Ninu. Posrednik u toj, trećoj akciji bio je tadašnji pomoćni varšavski biskup Zbiegniew Józef Kraszewski, s kojim se Peričić tih dana bio susreo u Zadru.
U razgovoru sa mnom, mons. Peričić se prisjetio svih rečenica iz tog svog kratkog pisma papi Wojtyli, koje su, otprilike, glasile ovako: “Sveti Oče, siguran sam da Vam je poznato da su Hrvati došli iz Vaše domovine, a naše pradomovine Krakovske vojvodine. U prilogu Vam šaljem povijesne karte, iz udžbenika za osnovnu školu, srednju školu i sveučilište - pa da ono što imaju naši učenici i studenti u svojim torbama, vi imate na svom stolu!”
Odgovor Eduardu Peričiću iz Državnoga tajništva u Vatikanu bio je datiran 28. ožujka 1979., a u njemu je, kako mi je Peričić prepričao, pisalo: “Papa je primio Vaše pismo s priloženim kartama, i udijelio Vam svoj blagoslov.”
I upravo je tih dana (i tjedana) kada je Eduard Peričić poduzimao te svoje akcije došlo do velikog i, u Zadru i Ninu, toliko željenog preokreta. U petak 16. veljače 1979. papa Ivan Pavao II. je primio u privatnu audijenciju petoricu hrvatskih biskupa, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, na kojoj je bilo dogovoreno da će on, Sveti Otac, svesrdno podržati hrvatsku proslavu 1100. obljetnice pisma pape Ivana VIII. hrvatskom vladaru Branimiru, i to, dapače, na sličan način na koji je to, u ranom srednjem vijeku, učinio i sam papa Ivan VIII. na blagdan Spasova ili Uzašašća Gospodinova, 21. svibnja 879. - dakle jednom posebnom misom za Hrvate nad grobom sv. Petra u Rimu. Tom je prigodom pala ujedno i odluka o velikom hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rim, početkom svibnja 1979.
A samo dva mjeseca kasnije, na proljetnom zasjedanju BKJ, održanom u Zagrebu 23. i 24. travnja 1979., definitivno je pala i ona najvažnija odluka - da će se središnja domovinska proslava Branimirove godine održati, početkom rujna 1979., u Ninu.
Sveteov kiseli osmijeh
Kako je zagrebački nadbiskup Kuharić bio ujedno i predsjednik BKJ, to je - valja naglasiti - bila ujedno i njegova odluka. Onoga trenutka kad je shvatio važnost Nina, Kuharić je prigrlio proslavu Branimirove godine u Ninu kao da je to otpočetka bila njegova osobna ideja.
Kad sam E. Peričića upitao “što bi bilo kad bi bilo”, tj. što bi se dogodilo da on nije poduzeo te svoje tri velike i, očigledno, prijelomne inicijative, odgovorio mi je: - Da nisam napravio to što sam napravio, Branimirova bi godina imala jedno regionalno značenje, tj. bila bi obilježena jedino na području Zadarske nadbiskupije. Ovako - to je bila prva strogo vjerska i strogo nacionalna proslava u Katoličkoj crkvi u Hrvata - ali i jedno i drugo u isti mah! To je bila prva proslava u Hrvatskoj s izrazito nacionalnim obilježjem. I to sam, nakon slavlja u Ninu, i rekao tadašnjem ambasadoru SFRJ pri Svetoj Stolici Zdenku Sveteu, na što se on kiselo nasmijao...