Oni nemaju svoja vozila niti plovila, nemaju čak ni oznaku postrojbe ili vlastiti slogan. Ali, zato imaju nešto drugo - krvavu i mukotrpnu tromjesečnu obuku nakon koje su prije dva tjedna na glavu stavili plavu beretku i postali marinci, elitna postrojba Hrvatske vojske. Točnije, službeno je ime postrojbe Satnija mornaričko-desantnog pješaštva, a zapovjednik joj je satnik Branimir Todorić: “Da, mi smo hrvatski marinci. U budućnosti moramo raditi da budemo pravi. Znamo zašto smo tu. Da obavljamo tradicionalne vojne zadaće, ali i pomažemo stanovništvu i institucijama. Volio bih da se obučavamo za marince, za operacije potpore miru, i tome ćemo težiti. To nam je cilj i za to imamo potporu”.
satnik Branimir Todorić
Trenutno ih je 70, s prosjekom godina od 28. Iako je postrojba osnovana prije šest mjeseci, tek su se nedavno uselili u svoju vojarnu. U svim vojskama svijeta marinci su jedna od najelitnijih vojnih postrojbi. Tako ih se tretira i u Hrvatskoj vojsci.
- Satnija MDP-a po svojoj je spremnosti jača od gardijske brigade čija je zadaća provođenje napadne operacije u određenom prostoru koji su prethodno osigurali marinci. Primjerice, mi smo dosad svojim brodovima mogli doći do točke iskrcaja snaga s brodova na kopno, ali tehnički nismo imali sposobnost unutar HRM-a uspostaviti mostobran za provođenje pomorskih operacija. To je dosad radila kopnena vojska, ali nije uloga gardijskih brigada da osiguravaju mostobran s broda na kopno. To je naša zadaća - pojašnjava zapovjednik Flotile HRM-a, kapetan bojnog broda Darko Malečić.
Satnija je dio Hrvatske ratne mornarice, odnosno Flotile HRM-a. Satnik Todorić naglašava kako je to iznimno važno za njih jer se u Flotili nalaze sva vojna plovila HRM-a te je njima kao postrojbi lako doći do njih. Jedna od zadaća satnije je da u slučaju bilo kakvog upada neprijateljskih snaga na državni teritorij prvi izdrže napad. Prvi su u dodiru s neprijateljem i moraju biti spremni autonomno izdržati neprijateljski udar do 72 sata, do dolaska gardijskih brigada. Zapovjednik Malečić naglašava i da bi ova postrojba sigurno bila angažirana u slučaju većeg i organiziranijeg ilegalnog pokušaja ulaska migranata na teritorij Hrvatske. “Sigurno bismo u tom slučaju bili angažirani”, naglašava Malečić.
Pripreme za osnivanje postrojbe i uvođenje nove sposobnosti Hrvatske vojske - ili preciznije rečeno za vraćanje nekadašnje sposobnosti koja je ukinuta 2000. godine - krenule su početkom ove godine. Postrojba je osnovana u ožujku, kada je počela selekcija kandidata. Objavljen je interni oglas unutar Oružanih snaga, a interes je bio jako velik, ističe zapovjednik Malečić. Dočasnički i časnički kadar je došao iz gardijskih brigada, a vojnički iz redova kvalitetnih i iznimno motiviranih dragovoljnih ročnika. Ukupno su danas u satniji 32 vojnika koji su došli s dragovoljnog služenja vojnog roka. Glavni kriterij za ulazak u postrojbu bile su psihofizičke karakteristike kandidata i njihove motoričke sposobnosti.
- Tu nema pretilih i onih koji imaju zdravstvene probleme - naglašava Todorić koji se javio za mjesto zapovjednika.
Dotad je bio u kopnenoj vojsci i do prije tri mjeseca nije obukao mornaričku odoru. Danas ima 43 godine, a u Oružane snage je ušao 1. veljače 2002. godine. I tada se javio na oglas u novinama. Ušao je u 267. izvidničko-diverzantsku satniju.
- Možda zvuči banalno i otrcano, ali ja sam domoljub, volim svoju domovinu i volim služiti svom narodu. Osim toga, na odlazak u vojsku me ponukao i odlazak u mirovne misije.
Na kraju mu to nije uspjelo, ali “nakon svega što sam prošao u vojsci, tek sad smatram da sam postao pravi vojnik”. “Volim red, rad i stegu, to mi odgovara, a vojska me takvim izgradila”, pojašnjava satnik Todorić. Prije dolaska u MDP bio je u Gardijsko-mehaniziranoj brigadi u Kninu. Zajedno sa svojim vojnicima prošao je cjelokupnu temeljnu obuku za marinca.
Ozbiljni 19-godišnjaci
Vojnikinja Andrijana Višić iz Ljubitovice pokraj Trogira ima 19 godina, kao i njezin kolega Ivan Kraljević iz Ljubuškog, i oni su danas ponosni vlasnici plave beretke. Oboje su u sustavu tek šest mjeseci. Prijavili su se na dragovoljno služenje vojnog roka s namjerom da ostanu u Oružanim snagama. Oboje naglašavaju kako su se u vojsku javili zbog domoljublja. “Kao dijete sam gledala vojsku u Kninu na obljetnicama, i to mi je bio san.” Preozbiljni za 19-godišnjake, pojašnjavaju kako ih je na dragovoljnom služenju u Požegi najviše zanimalo pješaštvo, naoružanje, taktika. Nakon temeljne obuke u Požegi završili su na specijalističkoj obuci u Gašincima. Kraljević na pitanje što bi želio specijalizirati u MDP-u, odgovara - za izvidnika. Zašto? “Zato što izvidnik uvijek ide prvi.”
Kako je sjedište satnije u Pločama, njezini pripadnici u najvećem su broju upravo iz bliže ili šire okolice tog mjesta. Prva intencija bila je osnivanje voda MDP-a, no zbog velikog interesa krenulo se u osnivanje satnije, s ciljem da se do kraja 2019. godine popuni sa 158 pripadnika.
Prvih 69 pripadnika na tromjesečnu je temeljnu marinsku obuku krenulo u lipnju. Nisu ni sanjali što ih čeka.
Naime, marinci moraju biti osposobljeni za djelovanje, kako to vojnici vole reći, u sva tri medija: na kopnu, u moru i zraku. Na obuci je prvo na redu bilo more. “Kad smo došli u HRM, instruktori su nas testirali znamo li plivati. Oni su vidjeli da znamo, ali to naše znanje nije bilo dovoljno”, ističe satnik Todorić. “Ma, oni su se znali kupati, ali kad su obukli odoru, uzeli opremu i krenuli u vodu, shvatili su da je plivanje nešto sasvim drugo”, kroz smijeh kaže kapetan bojnog broda.
- Svi smo mislili da znamo plivati, a zapravo smo se znali održavati na moru - ipak priznaje Todorić. Samo osam kandidata je u satniju stiglo iz HRM-a, a svi ostali iz kopnene vojske i zapravo nisu imali vojničkog doticaja s morem. Todorić priznaje da su brzo morali naučiti savladati strahove prema moru i tehnike plivanja.
- Prvi tjedan krenuli smo s tehnikama plivanja u kupaćim gaćama. Drugi tjedan smo išli u odorama. Tad smo vidjeli da nas more pritišće dolje. Trebalo nam je puno vremena da naučimo plivati u odorama. Onda je došla viša razina: plivanje s opremom. Plivanje noću sa svom opremom, s australskom splavi, našim naoružanjem. Australska splav je šatorsko krilo u kojem je naša oprema i preko koje ide pelerina. Na vrhu se veže čvor i na sve to ide puška. I sa svim tim plivamo. Uđemo u more i plivamo prema obali. Kada dođemo na obalu, presvlačimo se u suhu opremu i idemo dalje - opisuje Todorić. “Tri mjeseca obuke bilo je jako gadno, a najteža su mi bila prva dva tjedna vodene faze kad smo plivali sa svom onom opremom, to je bila noćna mora. Bilo je trenutaka kad sam se pitala što ja tu radim”, priča vojnikinja Višić, jedna od sedam žena u satniji.
Ni vojnik Kraljević, koji je ocijenjen kao najbolji polaznik obuke, ne sjeća se rado vodene obuke. “Više puta plivali smo s opremom oko dva kilometra, jednu nautičku milju. More je bilo jako hladno. Tu opremu u moru se može trpjeti, ali kad izađeš, jako je teška. A kad još nakon plivanja izađeš na kopno i moraš nastaviti s odrađivanjem pješačke taktike...”
Priprema za marš
Osim plivanja, morali su naučiti i osnovne tehnike ronjenja do pet metara, upravljanje čamcima i kajacima, spašavanje na moru, a poslije je na red došlo prebacivanje s broda na brod. Uslijedila je obuka na kopnu. Helikopterski desanti vojnikinji Višić i vojniku Kraljeviću najdraža su uspomena s obuke. Tijekom obuke obučavani su za gađanje iz pištolja, puške VHS 2D, snajpera, puškostrojnice i ručnog bacača granata. Na dvotjednoj obuci gađanja ispalili su više od 30.000 metaka. Vojnikinja Višić bila je najbolja u gađanju iz pištolja HS 2000.
- Ni sama ne znam kako to da imam tako dobre rezultate iz gađanja pištoljem. Nikad prije nisam pucala. I instruktore je to začudilo. Oni su bili jako strpljivi s nama, objašnjavali su nam kako držati pištolj, kako mirno gađati. Bitno ih je bilo slušati, a ja sam ih slušala. I eto... A kako sam dobra u gađanju, htjela bih se specijalizirati za snajperista. To me baš jako zanima.
A na kraju ih je čekao završni ispit - commando marš. Trčanje osam kilometara pod punom opremom teškom oko 15 kilograma. “Svaki tjedan smo imali pripremu za marš. Svaki dan kilometar više sa svom tom opremom. Bilo je užasno vruće, žedan si, ne možeš se napiti, misliš ima li kraja. Kad sam to istrčali, bilo je... uh, ima kraja”, uz širok osmijeh priča vojnikinja Višić.
- Svaki dan smo dva-tri sata ujutro trčali i potom plivali dva sata u moru. I onda ručak, pa opet trčanje, pa commando trčanje s punom opremom. Obuka je bila konstantno od lipnja do kraja kolovoza, bez dana odmora. Bilo je iznimno vruće. Bili smo mokri od jutra do večeri - prisjeća se satnik Todorić. Obuka se provodila većinom na poligonima HRM-a u Lori, na otoku Žirju, u Divuljama se obavljao helikopterski desant. Iako je bilo trenutaka kada su mislili da ne mogu dalje, da je bolje odustati, na kraju su svi prošli.
- Bilo je strašno teško, ali bodrili smo jedni druge. One kojima je tog dana bilo teže, drugi su vukli naprijed. Nismo dali da itko odustane - pričaju vojnici. A obuka je teška, brutalna, zahtjevna jer marinci moraju znati sve. Gađanje iz pješačkog naoružanja, instinktivno gađanje, gađanje u kretanju, minsko zaprečavanje, protuminska sposobnost, amfibijske operacije, borilačke vještine, desantiranje, ukrcaj na brod, izviđanje, borbeno plivanje, sustavi veza,poznavanje temeljnih mornaričkih vještina, prekrcaj s broda na brod, izlazak s broda na kopno...
- Nakon tih 12 tjedana bili su kao novi. Nosili su dva konfekcijska broja manje - smiješka se zapovjednik Malečić koji je jako zadovoljan učinjenim. “Jesu li dosegli punu sposobnost? Na dobrom su putu. Prošli su temeljnu tromjesečnu obuku. A sada moramo vremenski definirati dostizanje pune operativne sposobnosti i u znanju i u opremanju. Cilj je da tijekom tri godine dostignemo punu operativnu sposobnost postrojbe.”
Iz kreveta na puškomet
A za što su obučeni, vidjeli smo u blizini Splita gdje su održali metodsku pokaznu vježbu prekrcaja snaga na moru, realizaciju mostobrana na kopnu radi napredovanja kopnenih snaga i osiguranje prostora za nove snage. U vježbi je sudjelovalo 34 pripadnika MDP-a te 26 pripadnika 3. mehanizirane bojne Pauci. Samo 45 minuta prije ukrcaja ustali su iz kreveta, a sad su pod punom spremom, naoružani puškama VHS 2 i puškostrojnicama, bili spremni za desant. Na desantni brod minopolagač Cetina ukrcali su se marinci i Pauci. U vojnom žargonu, riječ je o brodu “matici” koji druga strana uvijek želi napasti i potopiti jer u tom slučaju u potpunosti neutralizira opasnost. Stoga se taj brod uvijek u napadnim operacijama skriva što dalje od neprijateljskih snaga. Ako je potrebno, i tri do pet milja od mjesta desanta. Prekrcaj snaga je obavljen na otvorenome moru. Prema Cetini su jedan iza drugog krenula dva desantna jurišna čamca. Vojnici ih zovu “šlape”. Sa strane su bila i dva brza gumena čamca radi osiguranja. Kad se prvi jurišni čamac odvojio i krenuo prema DBM-u, izlazna rampa na Cetini se spuštala u more. Na tu rampu se trebala spojiti rampa s jurišnog čamca kako bi se na njega prebacili marinci. Preklapanje dviju rampi na moru i prelazak vojnika s jednog na drugi brod sigurnosno je vrlo zahtjevni dio operacije, pogotovo ako je more nemirno. U pravilu se to radi dok valovi ne prijeđu visinu od metar i pol.
Srećom, sada je more bilo mirnije te je 34 marinaca u 15 sekundi prešlo s jednog broda na drugi. Dva vojnika s puškostrojnicama penjali su se na obode broda. Oni posljednji s njega silaze jer im je zadatak prilikom desanta osiguravati vojnike koji su krenuli u akciju. Nakon što su marinci otplovili prema lokaciji desanta, Cetini se približio drugi jurišni čamac. Na njega su se ukrcali Pauci. Za to su vrijeme marinci izvršili desant. Iskrcali su se na kopno te osigurali prostor za dolazak kopnenih snaga. Kada su dobili signal da je mjesto desanta osigurano, na to je mjesto krenuo brod s Paucima koji se iskrcavaju i ulaze u dubinu teritorija. Ako prilikom desanta pogine prvi dočasnik voda ili satnije ili zapovjednik satnije MDP-a, zadaća je neuspješno odrađena. Naime, s obzirom na uloženo u njegovo obrazovanje i obuku, smatra se da je zapovjednik puno vredniji od uspješno izvedene zadaće. Stoga se prilikom provođenja operacije desanta oko zapovjednika postrojbe formira dvostruki prsten osiguranja.
Ja sam bio slomljen
Pripadnici satnije MDP-a nedavno su prebačeni u vojarnu u Pločama. Riječ je o vojarni srednje veličine, kojom dominira novouređena zgrada u kojoj su smješteni pripadnice i pripadnici satnije. Do prije tri mjeseca prostor vojarne bio je zapušten, a objekti neadekvatni za smještaj. U njoj su tijekom prošlih ljeta boravili pripadnici namjenski organiziranih snaga za gašenje požara. Za smještaj pripadnika satnije u potpunosti je renovirana jedna zgrada. Kada uđete u nju, još uvijek vas “udari” miris novog. “Još previše miriši na novo”, smije se kapetan bojnog broda Malečić. Dosad sam bio u brojnim vojnim objektima u kojima je standard života vojnika bio ispod svake razine dostojanstva. U Pločama je gušt ući u te prostore. Klimatizirane prozračne sobe veličine oko 30 kvadratnih metara. Pet kreveta koji nisu na kat. Svaki vojnik ima svoj veliki ormar. Radni stolovi, priključak za internet. Ako netko pita gdje je WC, nije vas sram uputiti ga tamo. Štoviše.
U podrumu zgrade je teretana. U krugu vojarne još traju radovi na nekoliko zgrada, od kojih je jedna budući restoran i kuhinja. Uređeni su sportski tereni. Ovih dana vojska se vratila u Ploče u sklopu “projekta” ministra obrane Damira Krstičevića, povratka vojske u gradove, ali i plana da vojnici svaki dan ne putuju satima autobusima kako bi došli do radnog mjesta. “To je bio jedan od značajnih motiva da se prijavim u ovu satniju. Dosad sam svaki dan autobusom putovao dva i pol sata do Knina i isto toliko natrag. Ja sam nakon toga bio slomljen”, pojašnjava satnik Todorić koji živi u Imotskom.
Pozicioniranje satnije MDP-a u Pločama ima i važnu stratešku dimenziju. Dosad je najjužnije mjesto gdje je bila smještena pješačka postrojba HV-a bio Knin, a od Knina do Dubrovnika i južnije na razdaljini od 357 kilometara u obalnom dijelu nije bilo pješačke postrojbe koja bi mogla brzo intervenirati na bilo koju vrstu ugrožavanja hrvatskog teritorija s kopna ili mora. Sada se to promijenilo pa je tako i Dubrovnik, od Ploča udaljen oko 70 kilometara zračne linije, pod vojnom zaštitom. Ministar Krstičević je nedavno apostrofirao i budući most Pelješac kao lokaciju koja će biti pod zaštitom hrvatskih marinaca.
U daljnjem razvoju satnije MDP-a ciljevi su popuna postrojbe do kraja sljedeće godine. Namjera da je se popuni vojnicima s dragovoljnog služenja vojnog roka. Također je cilj daljnje opremanje postrojbe kako bi bila operativna u roku od tri godine. U ovom trenutku satnija od naoružanja ima pušku VHS D2, puškostrojnicu TKT, puškostrojnicu M53, minobacače M60, ručne bacače granata i pištolje HS. “Sad nam slijedi daljnje opremanje. Imat ćemo gumene čamce, vozila za razmještaj. Cilj nam je opremiti satniju da bude i mornarička i desantna i pješačka”, naglašava satnik Todorić. Jedno od važnih sredstava je amfibijsko vozilo. U tom se kontekstu ispituje mogućnost korištenja oklopnih vozila Patria, onih koja imaju sposobnost plovljenja.
Satnija MDP-a danas je po stažu najmlađa postrojba Hrvatske vojske. U kojem će se smjeru razvijati i koje će sposobnosti razvijati, tek će se vidjeti. Kad spomenete marince, svima odmah na pamet padne Marinski korpus američke vojske. No, oni su svijet za sebe. Posebni rod unutar američke vojske koji u svom sastavu ima i mornaričke i pješačke i zračne snage. To nije cilj u Hrvatskoj. Svojevrsni uzori u opremanju, obuci i ustroju su europske zemlje. Prema dostupnim informacijama, u razvoju svojeg mornaričkog pješaštva Hrvatska je vojska kao uzor uzela britanske kraljevske marince koji su uvježbani i opremljeni kao elitno amfibijsko pješaštvo. U budućnosti se može očekivati intenzivnija i vidljivija suradnja dviju vojski na tom planu.
