Malo je reći da je operacija Oluja najvažnija i najveća bitka Domovinskog rata: osim što je njome oslobođen ogroman dio okupiranog hrvatskog teritorija, akcija je demonstrirala veliku moć Hrvatske vojske i do današnjeg dana ima gotovo mitski status.
Koliko je impresivno izvedena možda najplastičnije govori podatak da se danas proučava na američkim vojnim akademijama. Brojčani odnos snaga bio je oko tri prema jedan u korist HV-a, a u teškom naoružanju bio je izjednačen ili, u nekim slučajevima, u korist srpskih snaga. Kako je već pisao povjesničar Davor Marijan, za napadni dio operacije HV je angažirao pet gardijskih brigada, gardijski zdrug, samostalnu gardijsku bojnu, 23 domobranske pukovnije, 15 pričuvnih i dvije ročne brigade, tri brigade PZO-a, četiri središnjice za elektronsko djelovanje, dio topničko-raketne brigade, dio protuoklopne topničko-raketne brigade, dio inženjerijske brigade, pukovniju veze, cijeli HRZ i PZO, dio HRM-a (za prijevoz postrojbi) i 3100 pripadnika Specijalnih postrojbi MUP-a RH. Sudjelovalo je ukupno 127.000 vojnika. Pobunjeni Srbi, odnosno Srpska vojska Krajine (SVK), suprotstavili su se s planom Gvozd koji je sastavljen u veljači 1995. Plan je uključivao angažman Vojske Jugoslavije (VJ) i Vojske Republike Srpske (VRS). Smatralo se da HV nema snage za napad na cjelokupno područje tzv. Republike Srpske Krajine i da planira napade po dijelovima, na rubove Krajine, sjevernu Dalmaciju i zapadnu Slavoniju.
Oluja je počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske, zajedno s policijskim specijalcima, krenuo u napad od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu, na frontu od 630 kilometara. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo napalo je neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić), a istodobno se topovima i raketama tuklo po prednjoj crti i dubini srpskih snaga.
Snage Zbornog područja Bjelovar 4. kolovoza prešle su Savu i probile se dva kilometra prema Hrvatskoj Dubici, koja je i oslobođena ujutro 5. kolovoza, a onda su krenule do Hrvatske Kostajnice i oslobodile je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar osiguralo granicu i ostvarilo cilj. Prvi je dan Oluje za HV bio najkrvaviji jer je život izgubio 121 vojnik. Snage ZP-a Zagreb su 6. kolovoza oslobodile Petrinju i okolicu, a u Banovinu je ušao i dio snaga ZP-a Karlovac, koje su već riješile pravac Ogulin - Slunj. Premda je na zahtjev UNCRO-a Hrvatska vojska 7. kolovoza bila prekinula paljbu na potezu od Vojnića do Dvora na Uni jer su srpske snage 21. kordunskog korpusa najavile da će predati oružje i otići, a nisu to učinile, general Petar Stipetić je naredio nastavak napada. Tijekom dana tako je oslobođeno područje između Gline, Petrinje i Dvora na Uni. Dvadeset prvi kordunski korpus predao se 8. kolovoza, pa je u sektoru Banovina HV osigurao cijelu granicu do kraja 10. kolovoza 1995. To je ujedno bila jedna od najčišćih predaja u ratu jer je u 19 sati u Viduševcu srpski zapovjednik Čedo Bulat hrvatskom generalu Stipetiću podnio prijavak pred strojem, čestitao na pobjedi, ponudio predati svoje osobno naoružanje (koje mu je Stipetić vratio) i predao korpus.
Nakon što je oslobodila Plitvice, 1. gardijska brigada se 6. kolovoza kod sela Tržička Raštela spojila sa 5. korpusom Armije BiH i potom krenula na sjever te ušla u Slunj sa snagama ZP-a Karlovac. Dan kasnije oslobođeni su Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić.
Snage Zbornog područja Gospić odbacile su 15. korpus SVK i već na prvi dan osvojile Dabar i veći dio važnog prijevoja Ljubova. Potom su 5. kolovoza hrvatske snage oslobodile Ljubovo i okolicu, Ličku Jasenicu, Saborsko, novi Lički Osik i Ostrovicu, prekinule cestu Plitvička Jezera - Slunj i opkolile Vrhovine, a specijalci policije zauzeli su čvor Gračac. Hrvatske su snage 7. kolovoza oslobodile Donji Lapac i došle do granice, pa je i ZP Gospić oslobodio cijeli svoj zadani prostor. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i okolicu.
Operacija Zbornog podrulja Split nije se zvala Oluja, nego Kozjak 95, a imala je četiri operativne skupine: Zadar, Šibenik, Sinj i Sjever. Napad je išao u tri pravca: Bosansko Grahovo - Knin (4. i 7. gardijska brigada), Jasenice - Miškovci te Uniški Doci - Uništa - Kijevo. Bilo je određeno i osam pomoćnih pravaca. Dan uoči operacije, 3. kolovoza, napravljena je diverzija: snage Hrvatskog vijeća obrane napale su Srbe na pravcu Glamoč - Vitorog.
Na dan 4. kolovoza probijena je crta obrane Kninskog korpusa SVK i ostvaren proboj od četiri kilometra. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su Tulove grede i Mali Alan. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK.
S izuzetkom Benkovačke brigade, snage 7. i 15. korpusa SVK povlačile su se u rasulu prema Banjoj Luci. Postrojbe specijalne policije iskoristile su položaje na Velebitu zauzete još 1993. godine i brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu, pa dalje u Bosnu.
S položaja kod Grahova hrvatske su snage 4. kolovoza snažno počele tući po Kninu, s oko 2000 projektila u samo nekoliko sati. Ujutro 5. kolovoza oko 9.30 sati 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade ušla u napušteni Knin, što je i na simboličkoj razini označilo krah takozvane Srpske Krajine. Ubrzo su oslobođeni i Vrlika, Drniš i Benkovac.
Na glavnim pravcima napada djelovalo je i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, koje je davalo potporu, izviđalo, izvlačilo ranjenike... Zrakoplovstvo je imalo 17 borbenih zrakoplova, tri transportna zrakoplova, pet borbenih helikoptera, devet transportnih helikoptera, jedan zrakoplov za elektroničko izviđanje i jedan helikopter za elektroničko-termovizijsko izviđanje. Uspješno su gađani planirani objekti, kao što su centri veze i zapovjedna mjesta, a HRZ je izveo 67 borbenih letova i uništio 26 objekata. Tijekom operacije oštećeno je 11 zrakoplova MiG 21, ali bez gubitaka. U Operaciji Oluja oslobođeno je 10.400 četvornih kilometara ili nešto više od 18 posto hrvatskog teritorija. Gubici su iznosili 1314 ljudi, od čega 196 poginulih, 1100 ranjenih, tri zarobljena i 15 nestalih.
