ASISTENTICE U NASTAVI

FOTO: One su asistentice u nastavi i s puno ljubavi i truda pomažu djevojčicama s posebnim potrebama: 'Zašto to radimo? Stvar je vrlo jednostavna...'

    AUTOR:
    • Matija Boltižar,
    • Iva Grubiša

  • OBJAVLJENO:
  • 15.09.2019. u 22:58

Boris Kovacev / CROPIX

Tereza Glasnović i njezina asistentica u nastavi Ana-Marija Lovaković (lijevo); Mia Zuanović i njezina asistentica u nastavi Bojana Marjanović (desno)

 

Mali dječak sjedi na stepenicama ispred Osnovne škole Bogoslava Šuleka u Slavonskom Brodu i plače. Očekivao je s uzbuđenjem prvi dan škole, veselio se upoznati učiteljicu i u razredu pronaći nove prijatelje.

Sve se to u ponedjeljak 9. rujna malenom Filipu nije dogodilo. Ostao je uplakan pred školom jer nije dobio pomoćnika u nastavi.

Ta tužna slika koja je na prvi dan škole obišla cijelu Hrvatsku ponovno je u fokus javnosti stavila pomoćnike u nastavi i njihovu neprocjenjivu ulogu u obrazovanju djece s posebnim potrebama. Nedjeljni je zato proveo dan s Bojanom i Ana-Marijom, ženama bez kojih malena Mia, djevojčica sa sindromom Down, i Tereza, djevojčica u kolicima oboljela od tumora na mozgu, ne bi mogle sa svojim vršnjacima dijeliti školske klupe. Želja nam je bila približiti kako izgleda jedan njihov dan i kolika je njihova odgovornost, ali i utjecaj na sreću djece. I sve to za 2000 kuna naknade mjesečno.

 

Svaki radni dan u 7.45 sati Bojana Marjanović stoji na ulazu u Osnovnu školu Eugena Kumičića u Velikoj Gorici i dočekuje Miju, učenicu 4.c razreda, djevojčicu sa sindromom Down, kojoj je Bojana pomoćnica u nastavi. Mia je, doduše, kao prava novopečena četvrtašica, prilično samostalna. U školu dolazi i ulazi sama, ponosno i samouvjereno skida tenisice i iz ormarića vadi obuću za školu pa ulazi u razred i metodom stroge preciznosti pomno na rub klupe vadi knjige i bilježnice za prvi predmet tog dana. Vrlo brzo privikava se na nova lica koja su se ovog četvrtka pojavila u razredu. Pozira spremno fotografu, hvali se plakatom koji su dvije učenice za nju izradile lani, a meni pokazuje gdje moram sjediti i kako se pravilno piše u školsku bilježnicu. Reda, ipak, mora biti.

Bojana je njezina sigurna zona. Sjedeći s njom u klupi, pomaže joj da ostane usredotočena i koncentrirana, pri pisanju i čitanju te je potiče da sudjeluje aktivno u nastavi kao i preostalih 23 djece u razredu.

S Mijom, koja školu pohađa prema prilagođenom programu, radi od početka 1. razreda, a napredak koji je ta djevojčica s njom ostvarila u četiri godine vidi i ističe svatko tko ih poznaje. Bilo je dana u prvom razredu, prisjeća se, kad bi Mia izjurila iz razreda, legla na klupicu u garderobi, pokrila se jaknom po glavi i odbijala vratiti se. Danas na to gledaju sa smiješkom jer su ti dani uglavnom iza njih zahvaljujući trudu, radu i strpljenju ne samo Mijinih roditelja i Bojane, nego i školske defektologinje Milice Kolumbić Di Giorgio te učiteljice Nevenke Tomec. Ipak, govore nam, s Mijom i dalje treba kontinuirano raditi, a bez pomoćnika, ona redovnu nastavu ne bi mogla pratiti, baš kao što ni ostala djeca u njezinu razredu vjerojatno ne bi mogla raditi neometano.

- S Mijom netko mora biti stalno. Da nema Bojane, ja bih morala tijekom cijelog sata sjediti pokraj nje i paziti na svaki svoj i njezin potez, a u razredu imam 24 učenika i svatko od njih je poseban i svakome se moram posvetiti. Bojana čini veliku razliku - govori nam tako učiteljica Tomec dok se priprema za prvi sat tog dana, hrvatski jezik.  Na rasporedu je bilo čitanje pjesme “Želim znati”, a kad ju je učiteljica prozvala, Mia je pročitala dvije kitice naglas. Zatim me krišom zadovoljno pogledala, a ja joj kolegijalno kimnula uz palac gore. Bio je to, rekla mi je na odmoru Bojana, prilično produktivan dan na nastavi. Ipak, Mia je bila uzbuđena što smo s njom proveli dan u školi pa joj pisanje tog dana nije išlo najbolje. Takvih dana ima i bit će ih, ali Bojana koja s Mijom radi već četvrtu godinu zna kako diše djevojčica. Kad je loš dan za pisanje, zna da stvar može spasiti bojenje, pa joj učiteljica i defektologinja prilagode zadatke, a Bojana joj pomogne da zadrži koncentraciju i na njoj primjereniji način svlada gradivo.

Velika Gorica, 120919.
Ucenica cetvrtog razreda Osnovne skole Eugena Kumicica Mia Zuanovic koja ima downov sindrom i njezina asistentica u nastavi Bojana Marjanovic, fotografirane za temu o asistentima u nastavi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Mia Zuanović i njezina asistentica u nastavi Bojana Marjanović

 

- Gledajte, kratko i jasno: mi ne bismo mogli funkcionirati da nema pomoćnika u nastavi. Mia je dobro adaptirana, s njom se i prije puno radilo, ali da nije bilo Bojane, ona uz sav trud i volju učiteljice ne bi ovako funkcionirala - kaže školska defektologinja koja pod svojim okom ima još 77 učenika s teškoćama u razvoju koji pohađaju tu školu i koja je, zahvaljujući glasnom lobiranju za prava pomoćnika u nastavi, među njih 15 koji trenutačno rade s djecom u toj školi zaradila nadimak “mama”.

- Zakonski okvir mora se postaviti tako da pomoćnici u nastavi budu prepoznati kao samostalno zanimanje. Tada bismo i mi mogli na njih računati tijekom cijelog školovanja djeteta, a ne kao sada da svi strahujemo, ne samo hoće li se tom asistentu produljiti radni odnos, nego i hoće li taj asistent ubrzo otići jer će pronaći bolje plaćen i siguran posao - ističe Di Giorgio.

Pomoćnici u nastavi u pravilu zarađuju oko 2000 kuna mjesečno. Bojana je svoju prvu godinu asistiranja provela na ugovoru o djelu bez radnog odnosa te je za rad s prvašićem u spektru autizma primala 1500 kuna za mjesec. Sada radi uz ugovor o radu pa je situacija nešto bolja, ali ipak, nakon što im je bez obrazloženja prošle školske godine ukinuta naknada za prijevoz, a satnica smanjena s ionako malih 25, na 24 kune, sad zarađuje oko 2300 kuna mjesečno.

Iznos plaće razlikuje se ovisno o tome u kojem je razredu dijete koje prate i koliko je sati nastave. Grubom računicom ispada da bi asistent koji pomaže učeniku u 7. ili 8. razredu tijekom 30 sati nastave tjedno, u mjesec dana mogao zaraditi nešto manje od 2900 kuna. Pitanje poput onog “što ti to u životu treba” gotovo da se nameće samo. Zarada, očito, nije motiv zbog kojeg netko odlučuje radni dan provoditi u školi uz djecu s teškoćama u razvoju. Pa što je onda?

- To što smatram da svako dijete ima jednaka prava. Ako smo odlučili uključiti ih u redovne škole, što je plan inkluzivnog obrazovanja, onda zaslužuju ista prava kao i svako drugo dijete, a da bi ih zaista imali, treba im osigurati asistente. Oni uz nas funkcioniraju i to je praksa dokazala - kaže Bojana.

Velika Gorica, 120919.
Ucenica cetvrtog razreda Osnovne skole Eugena Kumicica Mia Zuanovic koja ima downov sindrom i njezina asistentica u nastavi Bojana Marjanovic, fotografirane za temu o asistentima u nastavi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Mia Zuanović i njezina asistentica u nastavi Bojana Marjanović

 

Iako danas jasno i glasno poručuje “ja sam tu, ja ne odustajem, ostajem i borim se za prava nas i djece”, prije samo šest godina živjela je drukčijim životom. Nakon završene srednje ekonomske škole zaposlila se kao špediterka u tvrtki In Time i provela ondje 16 godina. Odgovarao joj je stabilan uredski posao s obzirom na troje male djece kod kuće, prisjeća se.

- Znaš kako to ide, plaća je tu, nije baš neka, ali dolazi - ubacuje. Međutim, 2013. godine, nakon ulaska u Europsku uniju, njezin se sektor poprilično i naglo promijenio, a ona ostala bez posla. Iako šok, poklopilo se da joj je dobro došlo biti kod kuće jer su baš negdje u tom razdoblju u školi otkrili da njezin sin ima teškoća s koncentracijom, čitanjem i pisanjem. Odgovaralo joj stoga da mu se može dodatno posvetiti.

- Kako ova naša država funkcionira, mi smo logopeda za njega čekali godinu i dva mjeseca. I onda sam ja, jer sam bila doma, počela raditi s njim. Na kraju su nas, kad smo došli do logopeda, pitali zašto smo došli jer smo u međuvremenu puno vježbali - prisjeća se.  S vremenom je ipak krenula tražiti posao, no nije bilo lako. Nakon, kako kaže, milijun poslanih molbi i prijava, poznanica ju je pitala bi li htjela doći u Osnovnu školu “Mladost” u Utrinama i iskušati se kao asistentica.

- I ja si mislim, idem! Radila sam puno sa sinom i mislila sam si, pa zakaj ne bi’ nekome pomogla? - govori Bojana pa odmah dodaje da posao nije bio ni izbliza onakvim kakvim ga je zamišljala. Dobila je dječaka u spektru autizma u 1. razredu, a kako se s time nikad dotad nije susrela, nije se dobro snašla.

- Iskreno, u toj prvoj godini sam se izgubila. Shvatila sam da bez edukacije, uz sav moj trud i volju, ne mogu ništa.

Velika Gorica, 120919.
Ucenica cetvrtog razreda Osnovne skole Eugena Kumicica Mia Zuanovic koja ima downov sindrom i njezina asistentica u nastavi Bojana Marjanovic, fotografirane za temu o asistentima u nastavi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Mia Zuanović i njezina asistentica u nastavi Bojana Marjanović

 

I tako je u trenutku kad je zarađivala 1500 kuna mjesečno, odlučila uložiti 5000 u edukaciju za zvanje pomoćnika u nastavi te tijekom nekoliko mjeseci odslušala više od 200 sati predavanja. U to je vrijeme, 2015. godine interes za posao asistenta bio velik, ali kako je bila jedna od rijetkih koji su upisali edukaciju, osigurala si je radno mjesto u okviru projekta “Svako dijete ima pravo na obrazovanje” koji se sufinancira iz fondova Europske unije. Otada radi s Mijom, koju je brzo počela doživljavati kao četvrto dijete, kaže.

- Da, ona je moja. Ne bih ju sad mogla samo ostaviti - odgovara, a Danijela Zuanović, Mijina mama, jednostavno uzvraća.

- Gledajte, Bojana je kao peti član naše obitelji. Ona dolazi na Mijine rođendane, a Mia je redovit gost na rođendanima Bojanine djece - govori mi. To što su u tako dobrom odnosu još je jedan razlog zašto Mia dobro napreduje u školi.

- Bez suradnje roditelja, asistenta i škole nema šanse - govore Bojana i Danijela u isti tren.  Mia je danas sretna djevojčica, odlično integrirana u svoju okolinu, no pitanje je koliko bi to mogla biti da nije bilo iskrenog truda i dugotrajnog rada svih, od njezine obitelji, preko učiteljice i stručne službe škole do Bojane - žene koja svaki dan beskrajno strpljivo s Mijom pohađa 4. razred osnovne škole.

 

Tereza Glasnović ima 14 godina i ide u 8.b razred Osnovne škole Marije Jurić Zagorke u Zagrebu. Terezi su liječnici prije dvije godine otkrili tumor na mozgu i onda je krenula njena duga i teška borba sa zloćudnom bolešću. Imala je ukupno devet operacija, od kojih je zadnja bila najteža i poslije nje je ostala u komi. U tom nepomičnom stanju su joj atrofirali mišići i oštećen joj je neurološki sustav. Kada se napokon probudila, nije mogla normalno hodati niti pričati.

No, ona se nije predala i poslije pet mjeseci terapija ponovno je vratila svoj život. Jedan od koraka na povratku starom, normalnom životu bila je i škola. Zbog bolesti je propustila šesti razred pa se u školske klupe vratila tek 1. listopada 2018. godine. Roditelji su joj objasnili da će s njom u školi biti i jedna žena, koja će joj u svemu pomagati. O njoj nije znala gotovo ništa, samo da ju je preporučila njena fizioterapeutkinja. I da će joj biti pomoćnica u nastavi.

- Noć prije molila sam Boga da mi samo pošalje nekoga dobrog. I on mi je poslao anđela - kaže danas Tereza.

Zagreb, 120919.
Tereza Glasnovic, ucenica Osnovne skole Marije Juric Zagorke i njezina asistentica u nastavi Ana Marija Lovakovic, fotografirane za temu o asistentima u nastavi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Tereza Glasnović i njezina asistentica u nastavi Ana-Marija Lovaković

 

Taj anđeo zove se Ana-Marija Lovaković. Ona je 39-godišnja majka dvoje djece i radna terapeutkinja koja već 14 godina radi s djecom s teškoćama u razvoju.

Tereza i Ana-Marija će uskoro obilježiti prvu godišnjicu prvog susreta. U tih godinu dana mlada učenica je osmislila još nekoliko sinonima za svoju asistenticu. Ponekad za nju kaže da je manekenka ili prijateljica, što uvijek Ana-Mariji izmami sramežljiv osmijeh. Nama je, pak, rekla da je ona nešto najbolje što joj se dogodilo. Ove posljednje riječi su izazvale posebnu toplinu oko Ana-Marijina srca jer upravo je ona, uz Terezine roditelje i obitelj, najviše pratila njezin oporavak od curice koja jedva ustaje iz kolica do djevojčice koja uz svoju pomoćnicu hrabro hoda školskim hodnicima.

Kako izgleda njihov poseban odnos, imali smo priliku vidjeti ovaj tjedan kada smo jedan dan proveli s njima u školi. Bio je to za njih jedan sasvim običan dan, dok je za nas bio mali prozor u život pomoćnika u nastavi i djeteta koje bez njega ne može.

Njihovo druženje počelo je u 12 sati kada su Katarina i Drago Glasnović dovezli svoju kćer u školu. Na parkiralištu je već čekala Ana-Marija i pomogla im izvaditi kolica te torbu iz auta. Tereza je sjela u kolica, stavila torbu u svoje krilo i njih dvije su krenule u nove školske pobjede. Prije početka prvog sata imamo još malo vremena da saznamo kako je Ana-Marija uopće postala Terezina pomoćnica.

- Bilo je to zapravo posve slučajno - kaže Ana-Marija i uvodi nas u priču.

Ana-Marija je nakon završenog studija radne terapije radila u Caritasu s djecom koja imaju teškoće u razvoju. U toj ustanovi je provela 12 godina, no onda se našla bez posla i tako je od prijateljice saznala da jedna djevojčica treba pomoćnika u nastavi. To je bilo samo tjedan prije Terezina povratka u školu pa se brzo prijavila i dan prije početka nastave upoznala je Terezu. Inspirirala ju je energija te malene djevojčice koja unatoč svemu ima pozitivan pogled na svijet. Kako je Tereza reagirala, to već znamo.

Odlazimo još malo dalje, u Ana-Marijin život prije Tereze. Kako nam je ispričala, još u srednjoj školi je znala da želi raditi s ljudima koji imaju teškoće. Tijekom studija je shvatila da prvenstveno želi pomagati djeci, pa je tako počeo i njen rad u Caritasu. Radila je s raznom djecom, u dobi od jedne pa do 18 godina, od kojih su mnogi imali i nekoliko dijagnoza.

Zagreb, 120919.
Tereza Glasnovic, ucenica Osnovne skole Marije Juric Zagorke i njezina asistentica u nastavi Ana Marija Lovakovic, fotografirane za temu o asistentima u nastavi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Tereza Glasnović i njezina asistentica u nastavi Ana-Marija Lovaković

 

- To su bila djeca bez roditelja koja su imala jako težak život. Svakome od njih sam pomagala, kako u fizičkom tako i u mentalnom oporavku. Bilo je u poslu i teških trenutaka, no nikada nisam pomislila na promjenu zanimanja. Volim ovo što radim. Zato sam i postala radna terapeutkinja - kaže Ana-Marija. Ispričala nam je i priču o tinejdžerici koja nije mogla samostalno jesti. Četiri godine je Ana-Marija s njom svakodnevno radila da je nauči najosnovniju radnju - da primi žlicu i primakne ju ustima. Mnogi bi odustali, no ona nije. I ta djevojka danas može samostalno jesti.

- Ispunjujuće je vidjeti kada netko uspije. Taj isti osjećaj imam i s Terezom kada gledam kako ona napreduje - kaže Ana-Marija.

A, složni su svi, puno je napredovala. Kao što smo spomenuli, Tereza je prošla čak devet operacija, komu i teški višemjesečni oporavak u Krapinskim toplicama. No, uspjela je sve to, kako i sama kaže, pobijediti. I nema namjeru sada odustati.

Zvono je označilo početak prvog sata. Dječja vika kao da je dosegnula svoj vrhunac u tih nekoliko sekundi prije nego što svi uđu u učionice i sjednu u tišinu učiteljeva pogleda. Dječaci se na hodniku udaraju u ramena i tako testiraju svoju snagu. Djevojčice stoje kraj prozora i uz snažne gestikulacije pokazuju jedne drugima nešto na mobitelu. I u tom kaosu hoda Tereza, držeći se za svoju pomoćnicu. Većinu vremena provodi u kolicima jer se brzo umori ako dugo stoji, no Ana-Marija je potiče da što više hoda i pokaže staroj bolesti da više ne upravlja njenim životom. U školi su još tri učenika s teškoćama, tako da Ana-Marija nije jedina asistentica u nastavi. No, na školskom hodniku se priča da je Ana-Marija najbolja.

- Ponekad me pitaju želim li se mijenjati za pomoćnicu, no ne dam ja moju Ana-Mariju - kaže Tereza i izmami još jedan osmijeh na Ana-Marijinu licu. Stižemo u učionicu za fiziku gdje 8.b ima prvi sat. Tereza i Ana-Marija smjestile su se za središnji stol za kojim su već dvije djevojčice. Ana-Marija pomaže Terezi da raspakira stvari i pripremi sve za početak sata.

U isto vrijeme profesorica Natalija Kirčenkova pozdravlja učenike i najavljuje da će danas učiti o struji i strujnom krugu. Otvara se rasprava o tome čemu služi električna energija i što bi se dogodilo kada bi jedan grad ostao bez nje. Odgovori dolaze sa svih strana, a u raspravu se nekoliko puta uključio i Terezin sramežljivi glas.

Ana-Marija, pak, zapisuje. Kako nam je prije rekla, Tereza ne može brzo pisati pa onda ona zapisuje umjesto nje. Uostalom, kaže, tako je više koncentrirana na nastavu dok profesorica objašnjava kako se sastavlja i funkcionira strujni krug.

Zagreb, 120919.
Tereza Glasnovic, ucenica Osnovne skole Marije Juric Zagorke i njezina asistentica u nastavi Ana Marija Lovakovic, fotografirane za temu o asistentima u nastavi.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Tereza Glasnović i njezina asistentica u nastavi Ana-Marija Lovaković

 

Poslije rasprave slijedi praktični dio. Svaka grupa dobiva svoju kutiju s kabelima, žaruljom, prekidačem i baterijom. Zadatak je jednostavan: žarulja mora zasvijetliti. Svaka grupa, pogotovo muška, željna je slave koja dolazi s uzvikom “Prvi!” No, naše dvije glavne protagonistice su u svom svijetu, neometane vikom s obližnjih stolova. Ana-Marija čita upute i dodaje dijelove Terezi koja pažljivo spaja dio po dio slagalice. Bilo je tu krivih odluka i zabrinutih pogleda da neće uspjeti, no sve je nestalo s osmijehom koji se pojavio na Terezinu licu kada je žarulja zasjala.

Podigla je ruke u zrak i ponosno rekla: “Uspjeli smo”. Ovaj za mnoge neprimjetni trenutak pravi je pokazatelj zašto postoje pomoćnici u nastavi. Za mnoge učenike je sastavljanje strujnog kruga jednostavan zadatak, no djeci s teškoćama u razvoju jedna takva vježba može predstavljati veliki problem. Naime, zbog posljedica tumora Tereza ima problema s pamćenjem tako da je njoj puno teže prisjetiti se svih detalja koje je profesorica rekla. Zato je s njom Ana-Marija, njena pomoćnica, koja je učinila sve u svojoj moći da ta žarulja zasja. A s njom i Terezin osmijeh.

No, ovo je bio samo jedan trenutak koji smo vidjeli, a njihov dan se sastoji od niza momenata kojih su samo one svjesne. Tijekom užine Ana-Marija pomaže Terezi narezati ili oguliti hranu. Pomaže joj tijekom obavljanja nužde, pomaže joj zavezati tenisicu, a ide s njom i na školske izlete gdje s drugim prijateljicama priča o modi i dečkima. Uz sve to, ona je potiče da se druži s vršnjakinjama kako ne bi osjetila onaj osjećaj isključenosti od društva. Svi ti detalji čine posao asistenta u nastavi, osobe koja za plaću od 2000 do 3000 kuna radi posao koji jednom djetetu mijenja život.

- Mi smo ta desna ruka djeci koja im pomaže da mogu voditi normalan život - govori pomoćnica u nastavi Lovaković.

- Bez nje ne bi bilo isto -ubacila se Tereza, mala heroina Osnovne škole Marije Jurić Zagorke.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo