Četiri je poslije podne. Nad Zagrebom koktel oblaka i sunca. Na rebarskom brdu, preko puta najveće hrvatske bolnice, “priručna” zalogajnica. U njoj nas čeka trenutačno najpoznatija hrvatska mama Marija nakon što je dan provela sa svojim blizankama Kristinom i Valentinom. Koju minutu kasnije zajedno krećemo put Svetog Đurđa, malog mjesta nadomak Virovitice, ne bismo li upoznali i druge članove obitelji Tambolaš koji posljednjih mjeseci zdušno pomažu mami Mariji i tati Petru da budu što češće sa svojim sad već “planetarno” poznatim uspješno razdvojenim sijamskim blizankama.
Njih je u nevelikoj kući u Svetom Đurđu čak devetero: baka, djed, stric, strina i njihova kći te Marija, Petar i njihovo dvoje djece. Uskoro, čim to dopuste liječnici, pridružit će im se Kika i Tina, blizanke čija je sretna medicinska priča poznata cijeloj Hrvatskoj. Dotad mama Marija svaki drugi dan putuje iz Svetog Đurđa u Zagreb gdje do polaska poslijepodnevnog vlaka za Viroviticu mazi svoje mezimice i ljubimice cijele bolnice, posebno Zavoda za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu gdje se liječnici i medicinske sestre o njima brinu više od četiri mjeseca
Obitelj uvijek u blizini
Naime, prije dva tjedna javnost je saznala sve o čudesnom uspjehu hrvatskih liječnika koji su u 15-satnoj operaciji razdvojili sijamske blizanke spojene trbuhom, točnije imale su zajednička jetra i crijeva. U toj zahtjevnoj operaciji, izvedenoj početkom ožujka, sudjelovalo je čak 14 liječnika koji su napravili pravo medicinsko čudo.
Danas su Kristina i Valentina napredne bebe, udvostručile su težinu, narasle svaka desetak centimetara, ali ipak će još neko vrijeme ostati u KBC-u Zagreb ne bi li liječnici napravili još neke “sitne korekcije”. U svakom slučaju, neće proći puno i malene će se pridružiti svojoj velikoj obitelji. Moguće je čak da će umjesto u Sveti Đurđ, bebe stići u svoj novi dom u Bušetini gdje mama Marija i tata Petar užurbano dovršavaju obnovu nove kuće za svoju već šesteročlanu obitelj jer taj mladi bračni par, od oko 25 godina, ima i šestogodišnju Maju te troipolgodišnjeg Ivana.
“Sad nam postaje pomalo tijesno jer će za koji mjesec, uz našu Kiku i Tinu, stići i beba muževa brata pa bi bilo dobro da uspijemo završiti obnovu. Kupili smo kuću prije dvije godine, ali trebalo ju je adaptirati. Pomalo radimo, i to sve sami, bez i jednog majstora. Majstori zidar i tesar su nam moj i suprugov tata, a naše je da pribavimo materijal. Bili smo planirali promjenu krovišta, ali ove svibanjske kiše su nas usporile. Kad postavimo krov, još ostaje staviti pločice, sanitariju i laminat. Uvjerena sam da ćemo sve to završiti kad bebe budu spremne doći kući. Tako ćemo ipak biti sami, a opet dovoljno blizu mojoj i suprugovoj obitelji da, kad zatreba, proradi baka-servis”, kaže uvijek optimistična Marija kojoj smiješak ne silazi s lica.
Dodaje da za petnaestak minuta automobilom mogu doći jednim ili drugim roditeljima na koje se, kaže, uvijek može osloniti.
Dokaz njezina dobrog planiranja jest i to što bez obzira na sve, svaki drugi dan stiže k malenima na Rebro. Tri sata vozi se u Zagreb i jednako toliko natrag u Viroviticu.
“U pola osam krenem i u deset sam u Zagrebu. Komplicirano, jer s vlaka moram presjesti na autobus pa onda opet na vlak. Kad se vraćam, malo je jednostavnije jer me vlak doveze direktno u Viroviticu. Netko od obitelji me pričeka tako da što brže stignem kući”, objašnjava Marija. Dan kad ne ide u Zagreb u posljednje vrijeme, kaže, provodi u “školskim klupama” jer je upisala vozački kako bi bila mobilnija kad sve četvero djece bude na okupu.
Učenje u vlaku do Zagreba
“Nadam se da ću proći, premda nemam previše vremena za učenje. Tek mi u vlaku od Virovitice do Zagreba i natrag ponekad uspije otvoriti knjigu”, kaže Marija.
Maja i Ivan na početku su malo skeptično gledali na maminu autoškolu, čak su bili rekli da baš i ne bi s mamom za volanom sjeli u automobil jer “će završiti u šancu”, ali brzo su se predomislili.
“Ma da, vozit ćemo se s mamom”, kaže šestogodišnja Maja koja nas je odmah upozorila da je ona Maja “pčelica”, a njezin brat Ivan je “pametni dečko”. Jedva čekaju da im, kako kažu, dođu seke. Čak su se i podijelili. Ivan kaže: “Moja je seka Valentina, a Kristina je Majina, ali ih obje volimo!” I Maja i Ivan su vrlo razgovorljiva djeca. Marija kaže - na mamu!
Pitali smo Ivana zašto nosi papuče naopako, a on je kao iz topa odgovorio: “Jer sam se naopako i rodio!”
Naš je razgovor s obitelji Tambolaš bio u punom jeku kad je došao i tata Petar. Bilo je već oko sedam navečer.
“Netko mora i raditi”, kaže uz smiješak Marija jer njoj trenutačno teče porodiljski.
“Radim u tvrtki koja se bavi uzgojem i preradom kamilice, a sad je vrijeme berbe. Nažalost, ometa nas kiša pa sve traje dulje od očekivanog”, objašnjava vidno umorni Petar. No, Ivan ne ispušta tatinu ruku, zove ga na igru, a Petar ne može odoljeti sinovim željama.
Marija naglašava da u životu voli maksimalno dobro planirati kako bi bilo što manje iznenađenja. No, ovo sa sijamskim blizankama nije mogla izbjeći. Bio je to stres za cijelu obitelj. Našli su se u nevjerojatnom izazovu u svakom pogledu, od medicinskog do onog životnog.
što to zapravo znači?
“Najprije je bilo rečeno da nosim jednu bebu i da je muško. Potom je koji mjesec poslije bila riječ o blizankama, a onda i ‘dodatak’ o sijamskim. Ništa mi u tom trenutku nije bilo jasno. Pomislila sam da mi zapravo žele reći da se radi o jednojajčanim blizankama. Bila sam u takvom šoku da u tom trenutku nisam shvaćala što liječnik uopće govori sve dok mi nije objasnio da su ‘bebe povezane trbuhom jedna za drugu’. Premda smo bili šokirani viješću, Petar i ja odahnuli smo na neki način kad su nas poslali za Zagreb i na KB-u Sveti Duh potvrdili ono što nam je rečeno u Virovitici. Konačno smo dobili neku dijagnozu”, priča Marija.
Petar dodaje da im je, naravno, bilo teško, ali krenuli su dalje u borbu za život Kristine i Valentine. Ni u jednom trenutku nisu razmišljali o pobačaju.
“Ne bih si nikad mogla oprostiti da ih nisam rodila. Nemam savjest koja bi mi dopustila da napravim nešto drugo. Vjerujem da je ‘netko gore’ presudio da sve tako završi. Svatko dobije križ koji mora nositi u životu. Netko veći, netko manji, ali u svakom slučaju onaj koji može izdržati.Nebrojeno su nas puta pitali ‘pa kako ćete’, ‘mi to ne bi mogli’. Ma, kako ne bih, ako mogu one možemo Petar i ja. Uostalom, događa se da se djeca rode zdrava pa se nešto dogodi, ali roditelji se, naravno, i dalje brinu o njima. Moraju se boriti. To smo učinili i mi i na kraju je sve dobro završilo. Istina, plan je bio da se s operacijom krene kada bebe malo ojačaju, odnosno kad navrše pet-šest mjeseci, ali onda se sve zakompliciralo i zahvat je bio gotovo hitni. Cijeli ćemo život biti beskrajno zahvalni liječnicima za ono što su učinili”, kaže Marija.
Za razliku od Marije, Petar je puno tiši, tek tu i tamo uspije, kako kaže, “doći do riječi”. Naglašava prednost velike obitelji poput njihove u kojoj pomažu baš svi. Kad treba pričuvati djecu, uskaču Petrova i Marijina mama, braća voze Mariju do vlaka i jednako tako je vraćaju kući ako Petar radi. Osim toga, oboje su navikli na život u velikoj obitelji.
"Mladi smo se vjenčali. Kad me pitaju za ‘rani’ brak, uvijek kažem: Čekala sam da napunim 18 da mi mama ne mora potpisati dozvolu za vjenčanje!” kroz smijeh kaže Marija jer njezin Petar ima samo godinu više.
“Udala sam se s 18, kćer rodila s 19. Uvijek kažem da za djecu treba imati živaca, a uvjerena sam da njih ima više dok smo još mladi. Primjerice, nisam sigurna kako bih sve ovo izdržala da sam prešla 30. Bih li imala snage i živaca? Uostalom, nekako nastavljam obiteljsku ‘tradiciju’. Mama je mene rodila sa 17 i već u 35. postala je baka kad se rodila moja Maja. Može se pohvaliti da je super mlada baka koja može pomoći svojim unucima. Neću imati ništa protiv ako se i moje kćeri odluče mlade za brak”, kaže Marija.
Dodaje kako je i u njezinoj i u muževoj obitelji uvijek bilo puno djece.
“Moja mama ima osam sestara. Navodno je djed htio sina, ali je nakon devete kćeri ipak odustao. No, zato smo bogati! Bogati smo rodbinom, i to je zaista lijepo. Vjerojatno sam zbog toga uvijek, kad sam razmišljala o svojoj obitelji, vjerovala da ću imati puno više od jednog djeteta. Sad smo Petar i ja roditelji četvero djece, i to nam daje snagu da izdržimo i ovo iskušenje sa sijamskim blizankama”, kaže Marija.
Dok Maja i Ivan sjede i gledaju album s fotografijama svojih sestrica koji s velikom ljubavlju slažu Marija i Petar od rođenja Tine i Kike, cijela obitelj komentira s osmijehom svaki pokret malenih uhvaćen zauvijek. Naime, na jednoj od njih, dok su još bile spojene, Kika i Tina grle se, a već na drugoj “dokumentirana” je prava “tučnjava”. Marija objašnjava da su se nerijetko, dok su bebe bile spojene, “hvatale u klinč”, čupale jedna drugoj sonde, “tukle” se rukama. Medicinske sestre više nisu znale što bi pa su između njih u jednom trenutku stavile “zastor” od pelene. No, to nije bilo dovoljno jer kad se nisu tukle rukama, činile su to nogama. Teško je zamisliti te malene, koje su u trenutku rođenja zajedno imale tek 3600 grama, da pokazuju takvu “ratobornost i želju za osvajanjem teritorija”.
Djed Zdravko kaže da premda ima “nešto godina otkako više nije neki veliki vjernik” i premda u obitelji ima i svećenika, od rođenja Kike i Tine svaku večer moli za njihovo zdravlje. I baka Đurđa je presretna što je “sve to s bebama” sretno završilo.
“Sve su to oni uspjeli izdržati”, kaže baka Đurđa, premda i njezin doprinos sigurno nije malen. Posljednjih nekoliko mjeseci, dok su Marija i Petar bdjeli nad svojim blizankama, ostatak obitelji Tambolaš “mijenjao ih je kod kuće”. Pčelica Maja i pametni dečko Ivan imali su brojne babysittere, uključujući i članove Marijine obitelji. Marija i Petar otkrili su nam i kako su bebe dobile imena. Naime, trebale su se roditi malo poslije Valentinova pa je prvo “grah pao” na Valentinu. Potom su razmišljali koje bi ime najbolje pasalo za drugu djevojčicu. U igri su bile Nikolina, Martina i Kristina, a odluka je, kaže Marija, bila njezina jer je baš to zadnje ipak prevagnulo. U posljednja četiri mjeseca bebe su dobile i nadimke - Kika i Tina!
Nedavno su starija seka i braco prvi put vidjeli svoje malene sestrice. Imali su nedjeljni izlet na Rebro.
Medeki i lavići
“Jako su se veselili. Kad su došli do njih, pitali smo ih znaju li koja je koja. Odmah se uključila Maja i točno pogodila koja je Kristina, a koja Valentina. Pa kako si ih prepoznala, pitala sam je, a ona je kao iz topa rekla - po medekima i lavićima”, ispričao je Petar.
Naime, bebe u bolnici iznad svojih krevetića imaju ukrase - Kristina šarene medeke, a Valentina narančaste laviće. Kako su klincima Marija i Petar pokazali koje su igračke kupili njihovim sestricama, očito su dobro zapamtili pa im nije bio problem prepoznati ih. Inače, između Kike i Tine na prvi pogled uopće nema razlike. No, Marija kaže da je za nju glavni “znak prepoznavanja” oblik glave malenih. “Ipak, sve više uočavam i različitost karaktera. Valentina je nježnija i tiša, a Kristina pravi vražićak”, kaže Marija koja najviše vremena provodi s bebama u bolnici pa zato i lakše uočava njihovu različitost.
No, da bi mogla svaki drugi dan ići u Zagreb, za koji kaže da je prilično umara jer je “navikla na mir sela”, potrebni su maksimalna organizacija i angažman cijele obitelji.
“Volim sve isplanirati. Tako funkcioniram bez nekog većeg stresa i to mi je vrlo važno, osobito u ovoj situaciji kad smo morali biti maksimalno uigrani svi u obitelji. Sami, Petar i Marija, teško da bi to mogli izdržati. Već bi i to da je riječ o blizankama tražilo dodatni napor, a to što su bile spojene potvrđuje da smo morali sve raditi kako one traže. Od rođenja su prave šefice”, suglasna je velika obitelj Tambolaš.
Uvjerili smo se iz prve ruke da su Tambolaši jedna sretna, vesela i empatična družina koja bi sa svakim životnim izazovom zajednički uspjela izaći na kraj. Reklo bi se da su pravi primjer one stare - gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna! Nekoliko sati koje smo proveli s Tambolašima pokazalo je zašto su Marija i Petar uspjeli u životnom izazovu rijetkom i na svjetskoj razini. Obiteljsko zajedništvo pomoglo je da priča o Kiki i Tini ima bajkoviti tijek.