ZAŠTO SU SAVEZNICI PORUŠILI DALMACIJU?
Pukovnik Ellery Huntington, američki vojni izaslanik kod Titovih partizana prvi je puta sletio na malenu pistu koju su vojnici RAF-a izgradili na Visu u proljeće 1944. Nebo iznad Jadrana još je bilo neprijateljsko, samo je Vis od siječnja 1944. bio u savezničkim rukama. Ostale otoke nadzirali su Nijemci. Pilot je doslovno stajao na kočnicama, pokušavajući leteću grdosiju zaustaviti prije kraja tada još neproširene piste, okrečući ulijevo, u vinograd i blato. Materijal se na otok iz Italije, od trenutka kako je pola Apeninskog poluotoka oslobođeno, dostavljao morem i zrakom. Bio je uglavnom američkog podrijetla, a partizani su ga često dobivali prepakiranog u britanske kutije..
Rat je, nakon što je osvojen sjever Afrike, Sicilija i jug Italije, nakon što je 1943. došlo do preokreta na Istočnom bojištu, bio još daleko od završetka, ali na jasnom putu raspleta koji se odvijao nepovoljno za Nijemce i njihove saveznike. Saveznici su sada mogli jasno udarati tamo gdje je bilo potrebe, gdje su se štete mogle najviše osjetiti.
Konačno, sam je Vrhovni komandant maršal Josip Broz Tito u prosincu 1943. generalu Wilsonu poslao poruku da bi bilo korisno ako bi „hitno izdao naredbu“ bazama u Italiji „da počnu s bombardiranjem ciljeva koje ćemo naznačiti“.
Udarati iz zraka rušilo je samopouzdanje ustaša, sramotilo četnike, demoraliziralo ‡ ali i elektriziralo - stanovništvo koje je bilo na suprotnoj strani, olakšavalo posao snagama na tlu. Nove fotografije iz američkih arhiva, uključujući i novu građu koja je postala opće dostupna, potvrđuju i još bolje ilustriraju ono što je bilo poznato, ali i otkrivaju ono što se dogodilo. Pisati i istraživati prošlo nikada nije završena priča - ne samo da se mijenjaju interpretacije, već se pronalaze i novi podaci. To je, često, i prvi posao povjesničara. (Tvrtko Jakovina)
BAZA NA VISU
Nakon što su se američke i britanske snage iz Afrike iskrcale na Siciliji i dovele do kapitulacije Italije u listopadu 1943. godine, započelo je pregrupiranje savezničkih, ali i njemačkih snaga na području Jadrana. Nijemci su uputili velike kopnene snage prema srednjoj Dalmaciji kako bi zamijenili talijansku vojsku koja je kapitulirala. Također, namjeravali su osigurati pomorski promet duž istočne obale Jadrana te spriječiti moguće savezničko iskrcavanje na dalmatinskoj obali. Potpomognuta ustaškom vojskom te dijelom talijanskih vojnika koji su se odbili predati, njemačka vojska je u samo nekoliko mjeseci zauzela cjelokupnu dalmatinsku obalu sve do Dubrovnika, zajedno s otocima. Jedini otok koji nisu uspjeli osvojiti bio je otok Vis.
Utvrda Jadrana
Istovremeno, savezničke su snage iz sjeverne Afrike u južnu Italiju prebacili stratešku i taktičku avijaciju kojom su vršili napade na ciljeve u Austriji, Rumunjskoj, Madžarskoj, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji i južnoj Francuskoj. No, ubrzo im je za oko zapeo hrvatski otok Vis. Procijenjeno je kako je njegov položaj idealan za prihvat oštećenih bombardera koji su se vraćali iz operacija u Europi.
Prema dostupnim podacima, već u studenom 1943. uspostavljeni su kontakti između zapovjedništva NPVJ-a i savezničkih snaga po pitanju gradnje aerodroma na Visu.
Istodobno je trajalo povlačenje partizanskih snaga s dalmatinskog područja. U siječnju 1944. godine počinje utvrđivanje otoka Visa, a nekoliko mjeseci kasnije na Vis je preseljeno cjelokupno partizansko vodstvo zajedno s Titom. Sve to vrijeme Nijemci izviđačkim avionima prelijeću Vis i snimaju stanje, no nikad nisu pokušali kopnenim snagama zauzeti otok.
Početkom travnja 1944. na Pliskom Polju iskrčen je vinograd i napravljena je poletno-sletna staza za manje avione, ali ta pista nije bila pogodna za borbene i transportne avione. No, kako nije bilo druge, na nju su slijetali i bombarderi.
Prema dostupnim dokumentima, nekoliko dana po otvaranju piste pri uzlijetanju jedan se američki bombarder zapalio, a njegovi ostaci pali su na okupljene vojnike. Devet vojnika je poginulo, a pet ih je ranjeno. Dana 18. travnja počinje gradnja piste za bombardere. U Velom Polju iskrčeno je 27 hektara zemljišta koje je popločeno metalnim pločama, postavljena je meteorološka stanica, zemaljska navigacijska oprema. Aerodrom je završen u osam dana, a glavna mu je namjena bila prihvat oštećenih savezničkih aviona koji su se vraćali iz operacija. No, s vremenom su i s Visa polijetali teški bombarderi B-24 liberator u zračne napade po Hrvatskoj. Na Visu je uspostavljena radionica za popravak aviona te bolnica u kojoj su se liječili ranjeni piloti. Prema dostupnim podacima, na viški aerodorom spustilo se 215 oštećenih bombardera od čega je 204 popravljeno te su se vratili u svoje baze.
Spašeno je 1936 pilota. Aerodrom su zajednički osiguravali pripadnici Narodno-oslodobodilačke vojske Jugoslavije i saveznički vojnici. Bez obzira na stratešku važnost aerodroma, slovio je kao jedan od najlošijih na koji su saveznički avioni slijetali. Bočni vjetrovi bili su čest uzrok nesreća. I najmanje skretanje s piste prilikom slijetanja ili polijetanja dovodilo je do lomljenja aviona.
Čelična pista
Čelične ploče koje su bile podloga staze često su bile uzrok bušenja guma. Kada su se saveznički avioni vraćali u grupama sa zadataka, oštećeni avioni slijetali su gdje su stigli, mimo piste, i nerijetko su završavali u moru.
U vrijeme velikih kiša pomoćni aerodrom u Pliskom Polju pretvorio bi se u blatno polje, a slično se dogodilo i sa stazom u Velom Polju. Tako se primjerice jedan Liberator zaglavio u blatu i zakrčio cijeli aerodrom, a prema pisti je već dolazilo osam oštećenih američkih bombardera.
Viški aerodrom bio je aktivan punih godinu dana. Posljednje polijetanje aviona obavljeno je 5. svibnja 1945. godine.
Saveznički avion otišao je u izviđanje Zagreba. Nakon toga cjelokupna avijacija prebačena je na aerodrom Monfalkone.
Prema dostupnim informacijama, viški aerodrom napušten je zbog sukoba Tita sa saveznicima oko Trsta. (Krešimir Žabec)
SPLIT, od listopada 1943. do lipnja 1944.
Nijemci su u Split ušli krajem rujna 1943. godine, nakon što su iz njega izašli Talijani, a potom i partizani. Njemačkim vlastima Split je bio iznimno važan zbog položaja njegove luke i logističke povezanosti s ostatkom Dalmacije i Bosne. Grad se branio protuzrakoplovnim topovima od 88 mm te 20-milimetarskim topovima.
Prvi zračni napadi saveznika na Split počeli su već u listopadu 1943., kada je iz 12 aviona mitraljirana i bombardirana luka Poljud. Zračni napadi intenzivirali su se početkom 1944. godine. Tako je 3. siječnja, kako stoji u knjizi “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu” Marice Karakaš-Obradov, koju je izdao Hrvatski institut za povijest, na grad palo oko 1000 bombi od 50 do 500 kilograma.
Dana 8. veljače u Sjevernu je luku uplovio parobrod natovaren s oko 700 tona hrane za njemačku vojsku u Dalmaciji i Bosni.
Odmah nakon uplovljavanja iz smjera Brača su pristigli saveznički avioni i bombardirali parobrod. Bombardiranje se nastavilo i u popodnevnim satima. Parobrod se zapalio i potonuo.
Podataka o stradalima nema, ali su se mnogobrojni ribari dočepali konzervi koje su isplovile na površinu mora. Ipak, najteži dan za Split bio je 3. lipnja 1944. godine.
Oko 10 sati prijepodne nad gradom se pojavilo oko 30 savezničkih bombardera koji su u dva navrata bacali bombe na grad. Najviše je stradao sam centar grada. No, tu nije bio kraj. Oko 13 sati doletjelo je još 70 bombardera koji su na grad bacili oko 1000 bombi.
Taj napad povezuje se s borbama za otok Brač, koje su počele dva dana ranije. Broj poginulih u savezničkim napadima 3. lipnja na Split kreće se između 222 i 300 ljudi, a broj bačenih bombi varira od 672 do 1000. Bombe su padale i unutar Dioklecijanove palače, a Gradska bolnica nije mogla zbrinuti sve ranjenike pa je u muškoj pučkoj školi otvorena privremena bolnica.
Nakon tog napada splitski biskup Bonefačić obavijestio je zapadne saveznike da u gradu više nema njemačkih vojnika te da Split treba proglasiti “otvorenim gradom” i poštedjeti ga bombardiranja. No, ništa od toga.
Dana 30. lipnja saveznici na istočni dio Splita bacaju oko stotinu bombi od 200 do 500 kg. Prema službenim podacima tadašnjih vlasti, od 1. siječnja do 30. lipnja 1944. Split je doživio 1890 naleta aviona, 640 uzbuna i 21 bombardiranje. Od svih hrvatskih gradova Split su najviše napadali strani saveznički zrakoplovi - 71 put. U tim napadima poginula je 741 osoba. (K. Žabec)
DUBROVNIK, 14. kolovoza 1944.
U predvečerje 14. kolovoza 1944. četiri saveznička zrakoplova izbacila su četiri bombe i pucala iz strojnica po Dubrovniku. Jedan od ciljeva bio je hotel Excelsior na dubrovačkim Pločama gdje se održavao sastanak njemačkih snaga o povlačenju iz Grčke i s Balkana.
U tom bombardiranju poginulo je 20 njemačkih časnika. Zrakoplovi koji su izveli napad poletjeli su s Visa pod zapovjedništvom majora Milete Protića. Major Protić snimio je taj napad i fotografije su bile objavljene u britanskom tisku.
U zračnim napadima istog dana ranjeno je 18 dubrovačkih civila, a oštećeno je i nekoliko kuća. To je jedan od napada zabilježenih u knjizi “Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu” koju je izdao Hrvatski institut za povijest.
Četiri dana ranije čak 200 aviona nadlijetalo je Dubrovnik, a šest se odvojilo i bombardiralo skladišta Shella u Sustjepanu, nedaleko od gruške luke. Bačeno je oko 14 bombi od stotinu do pet stotina kilograma. Inače, grad i njegova okolica pod navalom angloameričkih zrakoplova tijekom 1943. i 1944. bili su ukupno 26 puta, odnosno toliko je napada prebrojano u knjizi. Poginulo je 62 civila i 21 vojnik. Glavna meta bila je luka Gruž, a grad se pod bombama se našao devet puta.
Prvo i vrlo razorno bombardiranje grada dogodilo se 28. studenog 1943. kad su u 11 sati ujutro nebo preplavila 24 bombardera ‘Mitchella’ i ispustila 44 tone bomba na Gruž i Lapad. Nisu gađani samo vojni ciljevi već je nastradao i velik broj obiteljskih kuća. U dva navrata 19. ožujka 1944. saveznički zrakoplovi izveli su napad na grad strojnicama. Na Stradunu i pred Kneževim dvorom poginule su dvije osobe, a sedam ih je ranjeno.
Jedan saveznički zrakoplov, čiji je zadatak bio ometati promet na tom području, srušen je nedugo nakon toga kraj Lokruma, a kanadski pilot doveden je u grad.
Prema pisanju tadašnjeg tiska, doimao se ‘poput dječaka uhvaćenog u nedopuštenoj igri’. Dva zrakoplova srušila su se kraj Dubrovnika, u srpnju i kolovozu 1944.
Više puta gađana je i Rijeka dubrovačka gdje je bila rafinerija Shell. U jednom napadu pogođen je autobus s putnicima u kojem je poginulo 5 osoba, a 15 ih je ranjeno.
Napadi su se nastavili tijekom 1944. godine, sve do listopada kad su partizani bez otpora ušli u grad. (Antonija Handabaka)