Pogled na zločinački režim NDH iznutra
“Zapisi iz NDH” memoari su Edmunda Glaisea von Horstenaua, Hitlerova opunomoćenoga generala u Hrvatskoj, nastali u obliku dnevničkih zabilježaka koje je vodio za svoga zagrebačkog mandata od travnja 1941. do rujna 1944.
U njima je na iznimno uzbudljiv način, iznutra, dočarana politička i društvena atmosfera koja je vladala u NDH. Zapisi su - između svega ostaloga - važni zbog ni s čim usporedivog, vjerodostojnog i iznimno kritičkog svjedočenja o zločinačkom karakteru ustaškog režima i beskrupuloznog portretiranja ključnih ličnosti (s njemačke strane Hitlera, Ribbentropa, Kaschea..., a s hrvatske Pavelića, Kvaternika, Stepinca...).
Iz ovog obimnog djela (više od 600 stranica), koje se prvi put u cijelosti objavljuje u Hrvatskoj, izdvojili smo tri uzbudljiva i karakteristična ulomka.
Rujan 1942.
Možda će - još ne znam - ovaj posljednji tjedan u rujnu 1942. za mene biti sudbonosan. Uglavnom su to parne godine... Dana 21. rujna nazvao me poslanik Kasche: odavno predviđeno Poglavnikovo putovanje u Führerov Glavni stan i na rusku frontu započet će prekosutra. Politički izgledi, kako se čini, nisu baš najbolji za poglavara hrvatske države. Već 14 dana odupire se raznim Löhrovim pokušajima, koji su sami po sebi opravdani, da stekne veći utjecaj na hrvatsku vojsku i njezinog vođu. Löhr se zbog toga 17. rujna uputio u Glavni stan; susreo sam ga u Sofiji, gdje sam proveo noć sa 16. na 17. u hotelu Bulgarie - prvi put u glavnom gradu te zemlje!
Oštro rješenje
Nakon Löhrova povratka stigao je odgovor iz Soluna: Führer je skloniji oštrom rješenju. Bio sam znatiželjan...
Naravno, to je značilo da se moram pobrinuti da budem upućen u zbivanja. Najprije sam primio obavijest od Warlimonta da ću pratiti Poglavnika na putu po fronti, ali da neću sudjelovati u “političkim razgovorima”. Ujutro 22. rujna došla je “utješnija” vijest da moja prisutnost tim razgovorima nije isključena.
Tako smo 23. rujna u podne krenuli na put “Kondorom” koji nam je poslan iz Führerova Glavnog stana. Na uzletištu se pojavila cijela vlada u svojim novim tamnoplavim odorama. Metzger mi je šapnuo na uho: “Izgledaju kao pravi veslački klub na nedjeljnoj smotri”. Još dugo sam se smijao toj izvrsnoj šali; ti su ljudi zaista izgledali komično.
Let od 1000 kilometara išao je preko Mađarske, iznad dobro poznatih polja istočne Galicije duboko u Ukrajinu, gdje smo se spustili kod poznatoga željezničkog čvorišta Vinice. Naravno, misli su mi nekoliko puta odlutale u davno prošla vremena - kako je to čudno: da mi je netko prije 1914, dok su staro carstvo i stara vojska još postojali, rekao da moram u garnizon u istočnu Galiciju, bio bih strašno nesretan. A sada, dok me ova snažna ptica nosi iznad tih često spominjanih rijeka, planina i gradova, spopada me neka čežnja za domovinom. Naravno, sve me to podsjeća na najsnažniji doživljaj, na prve borbe u prošlom ratu.
Čovjek kojeg se svi boje
U Vinici nas je dočekao ministar vanjskih poslova Ribbentrop, kao i uvijek u patetičnoj pozi. Vojsku je predstavljao potpukovnik Brockdorff, koji je dodijeljen odjelu za vojne atašee, a u ime diplomacije pozdravio nas je Chapeaurouge, Neubacherov zet. Upravo dok smo mi dolazili, u nebo se vinuo Mihail Antonescu, među ostalim u pratnji Neubachera.
Zajedno s prtljagom odvezli su nas ravno u šumu koja okružuje kolibe Führerova Glavnog stana. Uskoro smo se našli pred kućom čovjeka kojeg se svi boje; čekao nas je pred vratima. Pozdravio je Poglavnika, a onda me je ugledao (skromno sam stajao u pozadini) i nahrupio prema meni, te sam se zbunio i salutirao, umjesto da podignem ruku kao što je bilo propisano. Bilo je to vrlo napadno pozdravljanje od strane Adolfa Hitlera. - Ušli smo u kolibu i odložili stvari u predsoblju. Hitler je išao ispred nas. I Löhr se našao ondje; bio sam ga obavijestio o našem putovanju, a on je požurio da stigne prije nas. Netko od pomoćnog osoblja htio me spriječiti da uđem u svetinju nad svetinjama, ali onda me je netko drugi pozvao. Führer je odmah, bez kurtoazne pauze, odveo Poglavnika do stola sa zemljopisnim kartama. Ribbentrop se postavio desno od Hitlera, Löhr još više desno, Keitel lijevo od Poglavnika. Kasche i ja stajali smo nasuprot Hitleru.
Govorio je o nužnosti da se ojača Poglavnikova pozicija, pri čemu je u oslovljavanju s “vi” upotrebljavao snažan zapovjedni naglasak, te istaknuo da bi najradije povukao sve svoje trupe i da u Hrvatskoj nema ni najmanjeg političkog interesa. Zatim se osvrnuo na ustanak u Hrvatskoj i na stanje hrvatske vojske, pri čemu je odavao zapanjujuće nepoznavanje stvari. Govorio je o ustašama kao o dobroj trupi dragovoljaca i o “domobrancima”, koje je smatrao nekom vrstom “teritorijalne obrane”. Javio sam se za riječ i zamolio za dopuštenje da objasnim nekoliko pojmova.
Adolf Hitler nije mi zamjerio zbog nekih kraćih ispravaka, a sa zahvalnošću je primio moje primjedbe o manjkavostima hrvatskoga vojnog vodstva, iskoristivši ih kako bi naročito žarkim bojama oslikao nužnost mladoga časničkog kadra u modernom vođenju rata. Zašto je ta tema upravo danas tako aktualna, doznat ću te večeri. Nekad se postajalo feldmaršalom u 75. godini, danas u 50., a kad bi Hitler sreo nekoga posebnog 38-godišnjaka, već bi ga za dvije godine okitio maršalskim štapom. Već ima 26-godišnje satnike. Pored toga naglasio je kako bi mladoj vojsci kao što je hrvatska bilo dragocjeno da uči od tako iskusne vojske kao što je naša. Nešto konkretnije o tome nije rekao. Zatim je Poglavnik konačno dobio riječ kako bi prikazao situaciju u pogledu ustanka.
Poglavnikov strah
Bio je očito preplašen i borio se s izrazima, ali izvrsno se izvukao. Istočna Bosna, zapadna Bosna, Srijem, Slavonija... sve je mirno, samo je južno od demarkacijske linije stanje jako loše. Tom je konstatacijom taj lukavi čovjek dobio bitku. Sve se potom vrtjelo oko talijanskog pitanja i oko zaista čudne Roattine politike. Naravno, za mene je ta tema bila kao naručena. Izvukao sam zemljopisnu kartu, koja potječe još od Lombardia, i prikazao dislokaciju 2. talijanske armije. Führer me pitao o jačini talijanskih trupa. Htio sam se dobro pokazati i rekao da se na hrvatskom teritoriju nalazi oko 100 bataljuna, a zapravo je od 198 bataljuna koji su se ondje nalazili još u proljeće ostalo 120. Kasche je potvrdio moje riječi, a Hitler je razrogačio oči. Razgovor se nastavio i na kraju je Führer rekao da će te stvari staviti na dnevni red prilikom idućeg susreta s Mussolinijem. Da bar sve to nije tako daleko - u najboljem slučaju u obzir bi došao Brenner; to me je kosnulo. Nakon toga je zahtijevao da mu se priopće konkretni podaci - na to je Keitel odmah uskočio s primjedbom da će to učiniti general Glaise. U tom trenutku umiješao se i Ribbentrop: “I poslanik Kasche!” Na to je Keitel pomirljivo predložio da ja podnesem vojno, a Kasche političko izvješće. Vojno izvješće, naravno, uz Löhrovu pomoć. Ribbentrop ni prije, ni poslije nije izustio ni riječ zbog toga što - kao što je kasnije srdito priznao - nije bio “pripremljen”! Izustio je to u strahu da se nije svidio Führeru. To je društvo doista užasno. S gotovo prijetećim pogledom Führer mi se obratio preko stola da mu moramo servirati samo nepobitne činjenice. Tijekom razgovora došli smo i do pitanja 20.000 četnika koje bi, prema mojem opisu, Roatta rado kao saveznike izvukao iz Hercegovine i poveo protiv partizana kod Livna. Poglavnik je brzo dodao da Roatta čak namjerava ostaviti te svoje prijatelje kao stalne posade u Zoni III, u blizini demarkacijske linije! Istaknuto je i da Talijani pomažu Židovima, pri čemu je Poglavnik samouvjereno naglasio da je ondje gdje hrvatska vlada može vršiti svoju dužnost židovsko pitanje riješeno. U trenutku kad je u vezi s tim, sliježući ramenima, spomenuo još i Vatikan, a Adolf Hitler, u isti mah ogorčeno i trijumfalno, pogledao iznad našega malog kruga u daljinu, poglavar hrvatske države odnio je pobjedu. Uzalud sam nastojao izvući Löhra iz pozadine u prvi plan kako bi mogao iznijeti svoje želje.
Učinio je to tek nakon što smo mi otputovali. Idući prema okruglom stolu s kavom, rekao sam Keitelu: tresla se brda, rodio se miš. Da bih na kraju taj miš mogao biti ja, o tome još nisam ozbiljno razmišljao. Imajući mene u vidu, Poglavnik je doista iznio molbu za postavljanje posebnoga njemačkog zapovjednika za Hrvatsku.
Vojno zapovjedništvo u Beogradu na neki način sliči ponovnu priznanju jugoslavenske države. Hitler se odmah složio: “Imate potpuno pravo, ne smijemo stvarati dojam da dopuštamo uskrsavanje državne tvorevine koju smo sami srušili”. Hitlerovu suglasnost Poglavnik je s pravom uknjižio kao velik uspjeh. Onaj koji će snositi posljedice bit ću najvjerojatnije ja...
Pavelićeva odanost
Neposredno pred Poglavnikov posjet, a i prije, Löhr mu je govorio o odvratnoj politici ustaškog režima, a tom prilikom mogao je primijetiti da Löhra potpuno podržava ni manje, ni više nego Himmler. No Hitler je samo odmahnuo rukom. Osvrćući se na strahote ustaškog režima, kazao je da mu je Pavelićev režim u Hrvatskoj potpuno odan i da nema nikakvog razloga da se zakvači sa svojim ne baš brojnim pravim prijateljima. Neka dobri Hrvati “samo iskale svoj bijes”, zaključio je - time je mislio na ubijanje Srba.
[...]
Značaj Jugoslavije
Još nekoliko riječi o izjavi kako ne treba ponovno oživljavati Jugoslaviju. Hitler je konstataciji da ne treba ponovno graditi ono što je srušeno dodao i ovo: “To je slično kao na zapadu, gdje sam se čuvao od toga da Seyßu dam i Belgiju”. Moja malenkost i dalje zastupa mišljenje koje sam 14. prosinca 1941. u Beču iznio feldmaršalu Keitelu, naime da je razbijanje Jugoslavije, najboljeg produkta Versaillesa, velika pogreška. Trebalo je samo protjerati zločinačku, nesposobnu srpsku kliku, a zatim iz Zagreba, uz pomoć vojnog zapovjednika, nanovo organizirati tu državu koja je privredno vrlo dragocjena.