Jučerašnje skidanje kreditnog rejtinga Sloveniji, a nešto ranije i Mađarskoj, što će građanima u tim susjednim državama dodatno srozati standard, posljednje je ozbiljno upozorenje upravo izabranoj Vladi Zorana Milanovića. Neće li od prvog dana smanjivati neizdrživu javnu potrošnju te zaustaviti nerazumno razbacivanje državnog novca, Hrvatsku čeka još puno gora sudbina. U našem slučaju to, naime, znači: morat ćemo s oprostiti od stranih investicija, a samo zbog viših kamata država će morati godišnje platiti najmanje tri milijarde kuna više. Time bi Vlada opet bila na početku: planirane uštede od pet milijardi kuna ne bi značile ništa. Zoran Milanović održao je u Saboru upečatljiv, državnički govor. Javnost je imala prilike upoznati mladog premijera u posve novom, za Hrvatsku nepoznatom svjetlu. Milanović je dao nadu da je Hrvatska pod njegovim vodstvom doista zakoračila u novo doba ne samo po neobično demokratičnoj i neideologiziranoj retorici, nego i po realnom i optimističnom sagledavanju uloge Vlade. Pravi državnički govor kakav još nismo čuli u Saboru obvezuje i na državničke poteze. Njegove obveze i očekivanja naroda puno su veći nego što je to uobičajeno za premijera jedne države. Jedan od takvih poteza provedba je reformi, što se mora učiniti bez oklijevanja i kompromisa iako Milanović upozorava na mudrost i osjetljivost. Naravno da građani nisu oduševljeni idejama o smanjivanju standarda, dakako da nitko ne želi teške poteze, ali čini se da nova vlast ima šanse da javno mnijenje dobije na svoju stranu, prvi put u zadnje tri, četiri godine od kada traje kriza. Više nitko ne spominje “harač” niti govori o otetom Božiću. Milanović ima veliku šansu zahvaljujući odmjerenom pristupu osigurati konsenzus za temeljito reformiranje društva.
Danima prije ustoličenja Vlade Zorana Milanovića građani su plašeni najavama o radikalnim poskupljenjima struje, vode, hrane, prijevoza, podizanju PDV-a, lančanom rastu svih troškova života… Ankete sa slučajnim prolaznicima pokazale su da ljudi žive u strahu, da ih hvata panika dok gledaju reportaže o očajnim radnicima koji su ostali bez posla ili rade, a ne primaju plaću, što su redovito bile najvažnije vijesti na televizijama. Vođe sindikata prijete da neće dopustiti promjene Zakona o radu, a radnici brodogradilišta kako će, uskrate li im se nove milijarde kuna poklona iz budžeta, izaći na ulice. Doista je potresno promatrati zaposlenice Željezare Sisak kako grcaju u suzama ili slušati dramatične ispovijesti roditelja koji su ostali bez posla, pa nemaju novca za podmirivanje najosnovnijih potreba svojih, u pravilu brojnih obitelji. No, unatoč tim tragičnim sudbinama, reforme se, u interesu cijelog društva, moraju provesti: u protivnom, velika će većina građana proći kao radnici Željezare ili brodogradilišta.
U najboljem inauguracijskom govoru u Saboru do sada, novi premijer pokušao je umiriti javnost najavama kako neće biti radikalnih rezova. Razumljiva je želja Vlade da ne sije paniku među građanima. Odgovornost za upravljanje državom i traži takvo ponašanje. Ali to ne znači da se ipak neće morati donositi teške odluke koje će značiti i udar na standard građana. Milanović je obećao da će to raditi promišljeno, ali da se bez žrtvovanja koje će podnijeti svi građani Hrvatske i sve institucije koje se financiraju iz proračuna ne mogu postaviti temelji izlaska iz teške ekonomske i financijske krize. Zoran Milanović i njegova Vlada ne snose odgovornost za sadašnju situaciju, ali građani ih nisu izabrali da zadrže postojeće stanje, već su ih izabrali da iz temelja promijene društvo. Populizam prethodnih vlada danas se skupo plaća: to je, naime, jedan od razloga zašto se Hrvatska nalazi na
rubu ponora. Vlada Zorana
Milanovića dobila je povjerenje građana jer se od nje ne
očekuje da se dodvorava i
kupuje naklonost birača rasipajući novac koji nema, već da se jednom okonča s trošenjem onoga što nije zarađeno.
Građani će podnijeti odricanja samo ako ona budu pravedna i poštena, ako oni koji imaju više budu snosili i najveći teret, ako se uvjere da odricanja imaju smisla jer će otvoriti perspektivu boljeg života.
Dok se slušaju potresne priče radnika Željezare Sisak ili brodograditelja, valja ipak imati na umu nekoliko pitanja: nisu li te tvornice desetljećima bile gubitaši, nisu li se u njih utukle milijarde kuna, nisu li novac za njihove plaće i račune podmirivali drugi? Uzimalo se uspješnima i marljivima, da bi se davalo nesposobnima i besperspektivnima. Oni koji su bili privilegirani nisu izlazili na ulice protiv takvog parazitskog modela. Privilegije i nesposobnost koje smo trpjeli godinama na kraju su za sobom povukle na dno i one najuspješnije.
Vlada Zorana Milanovića mora naći nova rješenja primjerena suvremenoj ekonomiji. Fondovi i dioničarstvo moraju postati temelj uspješne ekonomije. Oživljavanje proizvodnje, otvaranje novih radnih mjesta, pokretanje novih projekata i otvaranje vrata stranom kapitalu nisu mogući uz ovakvu proračunsku politiku. Također, nova Vlada mora osigurati da ljudi koji ostaju bez posla budu zbrinuti na najmanje šest mjeseci do godine dana, da im se pomogne da se prekvalificiraju, da ih se osposobi za samostalno funkcioniranje. Ljude se ne može ostaviti na ulici bez prihoda.
Ali nezaposlenost nije ni socijalna kategorija, novac se mora usmjeravati na zapošljavanje. Ova Vlada ne čini se ni naivna ni nekompetentna pa od nje ne treba očekivati da će izlaz tražiti samo u smanjivanju
plaća i uštedama, jer bi u tom slučaju za dva ili najviše tri
mjeseca međunarodne financijske institucije smanjile
Hrvatskoj rejting, što bi imalo pogubne posljedice po cijelu državu. Nadajmo se da se to neće dogoditi: prvi dojmovi upućuju da se na političku scenu konačno uspinje kreativna klasa koja bi mogla smijeniti politokraciju koja se održavala na vlasti zahvaljujući isključivo glasovima neproduktivnog i izrabljivačkog dijela društva.