Ovaj srpanj će svakako ostati u mom sjećanju. Mislim da ne pretjerujem kad kažem da mi je ta noć sa 24. na 25. srpnja promijenila život. Tada sam slučajno, dok sam šetala pse, uočila čovjeka kojem treba pomoć. Ušla sam u vodu i pomogla mu da izađe iz auta koji je tonuo. To je skraćena verzija, ali je ujedno i odgovor na pitanje što me nagnalo da to napravim. Jednostavno je, čovjeku je trebala pomoć. U tom trenutku su nadležne službe bile zauzete i teško dostupne, kada su ih uspjeli dobiti na telefon, rekli su da nemaju koga poslati. Postalo je jasno da netko od nas prisutnih treba nešto napraviti. Opcija da gledam čovjeka kako se utapa i ne pokušavam mu pomoći nije mi bila prihvatljiva. Zato sam, bez puno razmišljanja, ušla u vodu da pomognem.
Nemam nikakve traum...