ISTINSKI BRANITELJI O DANU SJEĆANJA

HEROJI VUKOVARA ‘Kad je oružje utihnulo, ubijeno je 2.000 ljudi. Zato ne gledamo na drugu obalu Dunava'

Ovo su djelići priče o tri i pol mjeseca tijekom kojih se trpilo napade, jelo jedan obrok i pilo litru vode dnevno
 Cropix

Na 22. obljetnicu najveće tragedije Domovinskog rata, kada se cijela Hrvatska s posebnim pijetetom prisjeća žrtve Vukovara, a rijeka ljudi iz svih krajeva domovine te dijaspore prolazi stradalničkim putem odajući počast gradu i njegovim ljudima, donosimo priče autentičnih vukovarskih branitelja.

Oni su samo djelić velike priče koja je tri i pol mjeseca odolijevala brojčano nadmoćnijem neprijatelju, no svaki će istaknuti kako su najveći među njima oni kojih više nema. Priče preživjelih su uspomena na poginule, i to je bila osnovna poruka svih dosadašnjih Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, ono to treba biti i danas, ali i svakoga 18. studenoga koji će uslijediti.

Ivo Leutar (51): 'Glasnogovornik sam mrtvih duša'

Rođeni Županjac. Rocker u duši i srcu, koji je iza sebe ostavio tri demosnimke koje istinski ljubitelji garage rocka imaju u svojim kolekcijama, Ivan Leutar u Vukovar je stigao tog ljeta 1991. Trpinjska cesta bila je njegovo bojno polje, a Leutar je jedan od pripadnika legendarnih Žutih mrava i Pustinjskih štakora. Imena su si sami nadjenuli, a kumovi su bili on i njegov suborac, na žalost poginuli, Miroslav Bušić Bušo.

- Te dečke nisam poznavao jer nisam iz Vukovara, pa sam Bušiću i Mudrovčiću onda govorio ‘Di ste, žuti mravi?’, a oni uzvratili mojoj smjeni: ‘A šta vi izvirujete iz podruma kao štakori, i to oni pustinjski, samo nosom van?’ I tako je to ostalo, Žuti mravi i Pustinjski štakori - pojasnio je korijen nastanka imena dva najelitnija odreda branitelja Vukovara s Trpinjske ceste, znane kao groblje tenkova.

Leutar i Vukovar toliko su sjeli jedan drugome da je nakon rata došao s obitelji živjeti u ovaj grad. Danas pronosi istinu o svojim suborcima.

- Ja sam glasnogovornik mrtvih duša. Govoreći o njima, čuvam uspomenu na njihovo djelo - objašnjava Leutar koji je izdao i monografiju o svojim suborcima, a priprema i posebno DVD izdanje sa svim televizijskim prilozima u kojima se spominju Žuti mravi i Pustinjski štakori.

U mirovini je kao običan vojnik, nije dobio čak ni Spomenicu Domovinskog rata. Otac je četvero djece, od kojih je jednome dao ime po zaštitniku Vukovara sv. Boni, a ima i dvoje unučadi. Ivo Leutar jedan je od petorice branitelja koji su 1997. na toranj na Mitnici izvijesili 40-metarsku hrvatsku zastavu.

Dr. Mirjana Semenić-Rutko (47): mlada liječnica u ratnoj bolnici

Nekoliko mjeseci ranije diplomirala je na Medicinskom fakultetu i s prvim ratnim djelovanjima u kolovozu 1991. dragovoljno se javila u Vukovarsku bolnicu.

- Na početku sam bila na Internom odjelu, na razvrstavanju lijekova i njihovu slanju tamo gdje su potrebni, no nakon dva-tri tjedna prešla sam na kiruršku njegu pacijenata. Tamo su dolazili svi ranjeni i ozlijeđeni i tamo sam ostala sve do 20. studenoga kada je izvršena evakuacija preko Negoslavaca, Sremske Mitrovice i Dvorova u BiH gdje smo razmijenjeni da bismo drugi dan došli u Đakovo - prisjetila se dr. Mirjana Semenić-Rutko ratnih vukovarskih trenutaka, među kojima se kao najteži izdvajaju posljednji dani prije pada grada.

- Iz minute u minutu stizali su novi ranjenici s teškim ozljedama, a imali smo sve manje mjesta jer više nije bilo načina da ih se prebaci u neke druge stacionare. Lijekova je bilo jako malo, tako da smo antibiotike morali raspoređivati samo za najteže pacijente, teško je bilo sterilizirati instrumente. Teško mi je sve to opisati. Nije bilo ležaja, hrane jako malo. Imali smo neke tvrde pogačice bez kvasca, pri čemu bi svatko dobio pola te pogačice, možda malo paprikaša. Mi smo imali jedan obrok i litru vode dnevno, a hranili smo se i nekim dječjim kašicama koje smo našli u skladištu. Kući praktički nismo išli. Bolnica nam je bila dom - kaže dr. Semenić-Rutko.

U Vukovar se vratila 1999. godine. Nakon rada u bolnici i Domu zdravlja, danas vodi privatnu ginekološku ordinaciju. Udana je i majka jednog djeteta.

Ivan Lukić (56): život mu spasio poručnik JNA

Rođeni Vinkovčanin u Vukovar je stigao 1982. kada je kao inženjer telekomunikacija dobio posao u tadašnjem PTT-u. U obranu grada bio je uključen i prije početka pravih napada, a kada je počelo najgore, njegova iskustva i vještine doveli su ga na čelo satnije koja je branila Slavonsku, špic Hercegovačke i završetak Ličke ulice. - Satniju sam preuzeo kada je, na žalost, poginuo Tuna Ćibarić, iako bi se to teško moglo nazvati zapovijedanjem. To su uglavnom bili dogovori. Ostao sam do zadnjeg dana i 17. studenoga sam pokušao proboj, no nisam uspio. Bio sam teško ranjen, uhićen, pretučen, skinut u donje rublje i bačen da umrem preko noći. No, toplo stajsko gnojivo sačuvalo mi je život - iskreno o svojoj kalvariji priča čovjek koji danas volontira u Spomen-domu na Ovčari, koji je i sagrađen na inicijativu petorice branitelja, među kojima je bio i on.

Život mu je, kaže, spasio jedan poručnik JNA, a fingirano strijeljanje u Dalju te zarobljeništvo u Zrenjaninu i logoru Stajićevo prošao je u džemperu i donjem dijelu trenirke, koje mu je dobacila jedna žena.

- Logoraška kalvarija trajala je ‘fantastičnih’ 269 dana. Često se znamo šaliti kako smo se šetali po Srbiji kad se ovdje ta riječ nije smjela spomenuti. Poslije Niš, pa Mitrovica, Beograd. Pet izbijenih zuba, sedam slomljenih rebara, oštećeni zglobovi, koljena, bubreg izbijen iz ležišta... Jednom sam njihovom visokom časniku, na pitanje kako ću izgledati kada izađem odande za 40 godina, odgovorio: ‘Bit ću sretan’, a na njegov začuđeni pogled dodao sam: ‘Pa, upravo ste mi rekli da ću odavde izaći živ’. Od 2001. sam u mirovini, kada me se HV odrekao kao inženjera telekomunikacija, iako sam imao i još uvijek imam velika znanja iz područja sustava veza - priča nam Lukić koji ističe da “ima puno prekrasnih momaka koji bi vam trebali svjedočiti, koji su bolji od mene, ali ne žele se eksponirati”.

- Ovčara je, poslije Srebrenice, najveća masovna grobnica nakon II. svjetskog rata. Kada je u Vukovaru oružje utihlo, ubijeno je 2000 ljudi, i to je ono zbog čega mi imamo otpor prema svemu što dolazi preko Dunava - zaključio je Lukić.

Damir Živković (42): s dvadeset je godina otišao u rat

Odrastao je na Sajmištu, no rat je proveo u Borovu naselju. Damir Živković imao je samo 20 godina kada se prijavio u ZNG. Danas je u mirovini, sa suprugom i dvoje djece živi u Vukovaru, u kući koju su kupili nakon povratka iz progonstva, a ratnih dana nerado se prisjeća i o njima mu je teško govoriti.

- Bili smo tu, odupirali se agresiji, borili i branili se onime što smo imali, kako god smo znali i umjeli. Kada je ponestalo i ono malo oružja, streljiva i protuoklopnih sredstava, nismo mogli pokrivati toliko širok pojas obrane i grad je počeo polako padati dok nije uslijedio konačni pad - priča nam Živković koji je nakon dogovorene predaje 20. studenoga završio u logorima u Srbiji, od Stajićeva, preko Niša do Sremske Mitrovice, sve dok nije razmijenjen 14. kolovoza 1992. godine.

I on je u mirovini, ratni je vojni invalid, a na Ovčari čuva uspomenu na ubijene. Među njima je i njegov brat Goran koji do danas nije pronađen.

- Završio je na Ovčari kamo je dovezen iz bolnice u koju je dospio zbog ranjavanja 17. studenoga. Viđen je među ljudima na Ovčari, ali do današnjeg dana nije pronađen. On je bio u onom autobusu sa 61 čovjekom čija je sudbina još uvijek nepoznata.

Violeta Grdić (47): Samohrana majka bila je ranjena na bojišnici

Rat ju je zatekao kao 25-godišnju samohranu majku djevojčice u dobi od sedam godina. No, Violeta Grdić niti jednog trena nije dvojila što joj je činiti. ZNG je bio njezin izbor i odluka. Od kuhinje do saniteta radila je sve što je bilo potrebno.

- Oružja, kao što se zna, nije bilo dovoljno. Dečki su na punktovima, kada su se mijenjali na straži, ostavljali i oružje jedni drugima.

Moja je zadaća bila terenski sanitet, pod kišom granata smo izlazili, prevozili ranjene na sigurno, pa do bolnice - priča nam o svojim ratnim vukovarskim danima žena koja se nije htjela predati.

- Mi koji smo mogli hodati, mogli smo i birati: predati se ili ići u proboj. Odlučila sam se za ovo drugo jer sam, poznavajući ljude s druge strane, otprilike znala što nas čeka ako ostanemo, iako nisam ni u najgorim snovima mislila da će to biti u takvim razmjerima. Proboj je trajao 11 dana, a u međuvremenu smo se na Budžaku razdvojili jer su tamo pucali na nas. Većina je otišla prema Bogdanovcima, a nas troje smo išli drugim putem preko Pačetina...

Svi troje smo bili ranjeni, ali, hvala Bogu, svi smo došli u Vinkovce, iako tada uopće nismo znali da smo na slobodnom teritoriju - prisjetila se Violeta koja je danas predsjednica Udruge braniteljica VSŽ.

Cilj im je, kaže, promicati, ali i dokumentirati ulogu žena u Domovinskom ratu jer se o tome zna jako malo ili gotovo ništa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. listopad 2021 01:09