StoryEditor
ODLUKA O STOŽERU

HHO o radu Ustavnog suda: ‘Njihovo djelovanje bilo je i više nego promptno‘

‘Možemo upozoriti da su i same ustavne odredbe koje se tiču pitanja ograničenja ljudskih prava manjkave i nepotpune‘
Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a
 Marko Todorov/Cropix

Hrvatski-helsinški odbor objavio je priopćenje povodom odluke Ustavog suda RH o tome da stožer civilne zaštite u svojim odlukama vezanim uz Covid-19, nije kršio ničija ljudska prava.

Priopćenje HHO-a prenosimo u cijelosti:

'U središtu pozornosti javnosti odluka je Ustavnoga suda o 30-ak tužbi pojedinaca i grupa na djelovanje Vladinog stožera vezano za Covid 19 u kojima se tražilo propitivanje s ustavnopravnog stajališta moguće kršenje ljudskih prava u odlukama i funkcioniranju Stožera.

Javnost je stekla dojam da je djelovanje Ustavnoga suda bilo presporo. Međutim, nakon uvida  u  detalje događanja unutar Ustavnog suda, Hrvatski helsinški odbor (HHO) procjenjuje da je djelovanje Ustavnoga suda bilo i više nego promptno, te da problem u duljini donošenja odluka leži u Vladi Republike Hrvatske. Naime, Vlada se  na zahtjev suca izvjestitelja posljednji puta očitovala na tužbe građana i institucija 10. kolovoza ove godine.

Prema svom Poslovniku Ustavni sud može “prema potrebi” ”(čl. 34. st.1 al.2. Poslovnika- vezano uz čl. 67. Ustavnog zakona), zatražiti očitovanje tijela čiji akt se propituje te je Ustavni sud smatrao potrebnim zatražiti očitovanje Vlade zbog opće važnosti predmeta koji se odnosi na sve.

Konačno, Ustavni sud umjesto da o ovoj materiji odlučuje u vijeću od 6 sudaca, odlučio je rješavati ovaj predmet na općoj sjednici svih sudaca Ustavnoga suda, što je očito učinio radi važnosti samog predmeta.  

To je procedura, a procedura je u demokraciji izrazito bitna.

Ukupno je Ustavnom sudu od mjeseca travnja pristiglo tridesetak pritužbi. Uzevši u obzir činjenicu da se Vlada posljednji puta očitovala 10. kolovoza proizlazi da je Ustavni sud u roku od mjesec i četiri dana riješio tridesetak tužbi građana dok je recimo predmet Agrokora rješavao godinu i pol dana. Napominjemo da Ustavni sud nema zakonom propisan rok u kojem bi morao odlučivati nego odlučuje u “primjerenom“ roku.

Isti sudac bio je izvjestitelj u svih 30 tužbi glede ove ustavne materije.

U javnosti se također provlače prigovori Ustavnom sudu da nije održao javnu sjednicu na kojoj bi bili prisutni novinari. No to ne bi bila nikakva javna sjednica nego zapravo svojevrsna tiskovna konferencija - javni spektakl.

Najveći dio javnosti očito ne razlikuje javnu raspravu od javne sjednice Ustavnoga suda.

Javna rasprava Ustavnoga suda održana je jednom i to 2011. godine u privremenim prostorijama Vrhovnog suda u Varšavskoj ulici. Radilo se o Ustavnoj tužbi Srpskog demokratskog foruma i Hrvatskoga helsinškog odbora u predmetu dvostrukog prava glasa nacionalnih manjina. I na toj sjednici, kao i na svakoj drugoj javnoj raspravi, suci Ustavnoga suda ne mogu raspravno sudjelovati, nego samo mogu postavljati pitanje strankama, tužiteljima ili njihovim opunomoćenicima kako bi rasvijetlili neke detalje u tužbama. Ono što mediji nazivaju javnom sjednicom sastojalo bi se samo u tome da sudac izvjestitelj iznese svoje stajalište Ustavnom sudu i obavijesti o pristiglim tužbama, te da se objavi tko je od sudaca glasao za, a tko protiv. To se i na ovaj način saznalo budući je Sud izvijestio da je 10-ero sudaca glasalo za, a 3 protiv najavivši izdvojena mišljenja koja su ustavni suci dužni predati sudu u pisanom obliku roku od 8 dana.

Znakovite su reakcije pojedinaca iz javnog života: od javne brbljaonice nekih medijskih aktivista koji su se prometnuli u političare nudeći sebe kao mjeru demokracije do “argumentacija” ad personam umjesto ad rem, a čime su takvi kritizeri srozali ozbiljnost svoje kritike na ništa javno relevantno, a argumente protivne strane nisu niti okrznuli.

Oni koji se zalažu za ukidanje Ustavnoga suda očito ne razumiju da bi to bio civilizacijski nonsens u zemlji ustavne parlamentarne demokracije, a govoreći o diktaturi i razbacujući se frazama pokazuju da im je prvenstveni cilj postizanje dojma radi efekta osobne javne promidžbe, a ne ozbiljno kritičko promišljanje o biti demokracije i vladavine prava.

Istovremeno predstavnici (oporbenih) političkih stranaka nisu iskoristili zakonsko pravo da u Saboru potaknu raspravu o djelovanju Vlade i Stožera vezanog uz epidemiju. Oni očigledno ne mogu artikulirati ozbiljnu političku raspravu i to je jedan od izrazito ozbiljnih problema hrvatske demokracije danas. Naime, ozbiljno kritički odgovorna oporba konstruktivno indirektno “prisiljava vladajuće” na kvalitetnije postupanje, a što je interes većine građana.

Iz priopćenja za javnost Ustavnog suda dakako ne može se razaznati njegova argumentacija u prilog stavu da izmjenama i dopunama osporenih zakona nisu povrijeđene ustavne odredbe o temeljnim ljudskim pravima i slobodama. O tome ćemo moći raspravljati tek kad odluka Ustavnog suda s obrazloženjem bude objavljena. No, možemo i sada upozoriti da su i same ustavne odredbe koje se tiču pitanja ograničenja ljudskih prava manjkave i nepotpune. Tako na primjer u Ustavu RH ne pravi se razlika između ograničavanja i ukidanja ljudskih prava; ne spominje se pandemija kao razlog proglašenja izvanrednog stanja; spada li ona pod velike prirodne nepogode koje se navode u članku 17. Ustava, ili se pak treba smatrati redovitom pojavom za koju vrijedi članak 16.; ne navodi se je li primjena članka 17. uvjetovana formalnim proglašenjem izvanrednog stanja ili nije; je li proglašenje izvanrednog stanja vezano uz nemogućnost da se Sabor ne može sastajati ili nije itd. O tim i drugim pitanjima trebalo bi povesti javnu i stručnu raspravu te eventualno dopuniti tekst Ustava kako bismo u budućnosti bili bolje pripravni za situacije poput ove koja nas je snašla i za koju ne znamo do kada će trajati.'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. rujan 2020 14:50