Bio je dobar kao kruh, uvijek nasmijan, srdačan, pun ljubavi za ljude oko sebe, dobri duh svakoga društva... - kaže don Branko Bendra, mladi hrvatski salezijanac, o prijatelju i svećeničkom bratu don Matildu Josipu Domiću, 35-godišnjem slovenskom salezijanskom svećeniku koji je prošloga petka poginuo u prometnoj nesreći u Mađarskoj.
Prijatelji, rodbina, subraća, vjernici iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Mađarske... zadnjih se dana na društvenim mrežama s porukama punim ljubavi opraštaju od mladog čovjeka čija je smrt potresla slovensku Crkvu, ali ponajprije Matildovu obitelj - oca Josipa, majku Klaru i brata Merlina s obitelji, kao i brojne vjernike, posebno mlade kojima je ovaj očito sjajan mladi čovjek i svećenik bio inspiracija, utjeha, nada...
Očeva kuća
Matild Josip rođen je u Sloveniji, ali njegovi roditelji Josip i Klara porijeklom su iz Hrvatske, točnije iz Gunje, odakle su se u danas susjednu nam državu preselili još dok smo bili u istim državnim granicama. Premda je rođen u Sloveniji, Matild je obožavao Hrvatsku, Gunju..., uvijek je s ponosom isticao svoje porijeklo, a nerijetki su i njegovi nekonvencionalni videozapisi na Youtubeu gdje se pojavljuje u hrvatskom dresu, iako je i Sloveniju obožavao kao svoju domovinu. Zapravo, iz razgovora s ljudima koji su ga poznavali lako se dolazi do zaključka da je Matild bio pun ljubavi za sav svijet koji ga je okruživao. Stoga su tuga i bol zbog njegova preranog odlaska s ovog svijeta još veći. Kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj, u Gunji u koju je uvijek rado dolazio.
- S njim je bilo dovoljno razmijeniti svega nekoliko rečenica da biste shvatili o kakvoj je divnoj osobi riječ. Nekad čak nije bilo potrebno ni da nešto kaže. Njegov iskreni i zarazni osmijeh iskazivao je toliku toplinu, dobrotu i ljubav da bi ga čovjek zavolio istog trena kada bi se on nasmijao - kroz suze nam govori Snježana Domić, strina pokojnog svećenika, supruga njegova strica Ilije iz Gunje. Cijela obitelj još je u šoku.
- Uvijek je volio doći u Gunju, u roditeljsku kuću svoga oca, kod nas... Imao je lijepu, dobru i radosnu riječ za svakoga. Za dijete od tri godine i za čovjeka od 83 godine, za tinejdžere, mlade ljude, odrasle... Za svakoga. I bio je pun života, toliko toga je volio i želio ostvariti, toliko je pred njim bilo još zadataka na ovome svijetu... - isprekidanim glasom govori neutješna Matildova strina, koja se prisjetila i kako je s bogoslovnog studija u Torinu došao u Gunju kada je to mjesto i čitav okolni kraj u svibnju 2014. pogodila poplava.
- Došao je s roditeljima, dovezli su pun kombi raznih najpotrebitijih stvari i to se podijelilo mještanima. Onda je i njegova župa iz Slovenije poslala novčani doprinos našoj crkvi u Gunji, pa se i to podijelilo mještanima. Ovdje su ga svi jako voljeli. Ne samo u Gunji, nego i u okolnim mjestima - kazala nam je Matildova strina, koja se nada da će uspjeti otići na njegov posljednji ispraćaj, iako je to s obzirom na epidemiološke mjere koje Slovenija ima teško očekivati. No, sigurno je da će u gunjanskoj crkvi za Matilda biti služena misa. To je apsolutno zaslužio.
Don Branko dodaje da je njegov prijatelj i subrat u svako društvo donosio ozračje obiteljskog duha, a kao svećenik je bio pomalo i neobičan, nesklon formalizmu...
Otvorena duha
- Nikada nije patio od formalnosti i nikada ga nije bilo briga što će drugi o nečemu reći. Radio je ono što je osjećao da treba raditi kako bi pomogao ljudima bilo savjetom, bilo na neki drugi način. Jako prirodan, spontan i iskren, a to su najviše prepoznavali i voljeli mladi - kazao nam je don Branko, koji se i sam prisjetio kako je Matild već spomenute 2014. otišao za Gunju.
- Obožavao je Hrvatsku, pa tako i rodni kraj svojih roditelja. Kad je čuo što se dogodilo, u najkraćem mogućem roku je položio sve ispite na fakultetu u Torinu i otišao za Gunju pomoći svome narodu. Takav je bio - prisjetio se don Branko, a slična sjećanja ima i don David Leskovar, koji je studirao s don Brankom i pokojnim don Matildom.
- Upoznali smo se još 2008. u Italiji kada je ulazio u novicijat, a poslije smo i studirali u Torinu zajedno. Bilo nas je i iz Hrvatske i iz Slovenije, a on je uvijek govorio kako se osjeća Hrvatom, pa smo ga zezali da prijeđe kod nas. Bio je baš pristupačan, otvoren, srdačan... Za vrijeme studija smo se intenzivno družili, imali smo neke naše exYu večeri, svirali, pekli kobasice... I da, mogu vam i ja potvrditi da nikada nije imao problem reći što misli i da nije patio od formalnosti. Bio je baš otvorenog duha - kazao nam je don David, koji se prisjetio i kako je don Matild na obranu diplomskog došao u japankama i lanenoj košulji, ali se na zamolbu profesora ipak presvukao.
- Išao je po principu app, ali i to govori kakav je bio, pri čemu nikada nije zanemarivao službu ili se prema njoj odnosio nehajno- kaže don David.