Do 2025. godine Hrvatska će prihvatiti 2400 tona nuklearnog otpada. Skladište za taj otpad bit će u malom mjestu blizu granice s Bosnom i Hercegovinom, Čerkezovcu. Naime, sukladno ugovoru, Nuklearna elektrana Krško je ta koja proizvodi radioaktivan otpad, sigurno ga skladišti, ali ga ne zbrinjava trajno. Trajno zbrinjavanje ostavljeno je državama, Sloveniji i Hrvatskoj. Elektrana će, prema ugovoru, radioaktivan otpad predati državama u razdoblju od 2023. do 2025. godine.
Nuklearna elektrana Krško je 50 posto u vlasništvu Slovenije i 50 posto u vlasništvu Hrvatske. Gospodarenje nuklearnom elektranom uređeno je kroz međudržavni ugovor iz kojeg, između ostalog, proizlazi da je svaka država dužna pobrinuti se za svoju polovicu radioaktivnog otpada i istrošenog nuklearnog goriva - kada za to dođe vrijeme. Kako bi Hrvatska to omogućila, planira uspostaviti Centar za zbrinjavanje radioaktivnog otpada, a naselje Čerkezovac pokazalo se kao najpogodnije mjesto za takav centar.
Prema riječima stručnjaka iz Krškog, prije uspostave centra potrebno je provesti nekoliko aktivnosti. Jedna od njih je provedba istražnih radova. Oni su se radili na samoj lokaciji na kojoj se planira napraviti skladište, ali i u okolici. Radi se o različitim geološkim, geofizičkim, seizmološkim i ostalim radovima kojima je cilj bio pokazati kakav je to teren i što se nalazi ispod same lokacije.
- Po meni, najzanimljivije ispitivanje bilo je bušenje rupe na dubini od 198 metara, na lokaciji samog skladišta. Iz te smo bušotine vadili jezgre koje će se dalje analizirati i interpretirati. Izvješće je u tijeku, ali ono najbitnije je da nismo pronašli podzemnu vodu na lokaciji. Kako bismo uopće proveli istražne radove, potrebno je bilo razminirati dobar dio lokacije. Do sada smo proveli dvije faze razminiranja, treća faza je u pripremi za sljedeću godinu - govori nam Goran Kukmanović, voditelj Odjela za uspostavu Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada Fonda za financiranje razgradnje NEK.
U drugoj fazi istražnih radova napravljeno je istraživanje nultog stanja radioaktivnosti, odnosno postojećeg stanja radioaktivnosti. To je bitno zbog toga da bude jasno od koje radioaktivnosti će se krenuti kada se uspostavi centar, kako bi se moglo pratiti ima li centar utjecaj na okoliš. Utjecaja ne bi trebalo biti, ali referentna točka mora postojati.
Zadnja grupa poslova odnosi se na izradu projektne dokumentacije, studije utjecaja na okoliš i sigurnosnih studija.
- Ljude najviše zanima zašto je baš ta lokacija izabrana. Mi sva ova istraživanja provodimo u svrhu potvrde da je ta lokacija pogodna za skladištenje. Zanima ih i kada će započeti službena komunikacija o tome, a to će biti početkom 2023. godine - otkriva Kukmanović.
Otpad koji će doći u centar u Hrvatsku je otpad niske i srednje radioaktivnosti koji se generirao u elektrani do 31. 12. 2021. godine. To je 1150 m3 i to preuzimanje ide u dvije faze.
- Prva faza je već počela s izradom natječajne dokumentacije za izvoz 617 bačava - svaka ima 320 litara - na obradu u treću zemlju. Do konca ove godine trebali bismo imati raspisan natječaj. Sredinom sljedeće godine trebali bismo imati odabranu firmu koja će odvesti taj otpad u neki od postojećih europskih centara. Sav preostali otpad, nekakvih 80 posto, ide u drugu fazu u kojoj se miče iz elektrane. Trebao bi biti uklonjen do 2025. godine - objašnjava Josip Lebegner, direktor Fonda za financiranje razgradnje NEK.
Nesporazum do kojeg često dolazi dotiče se udaljenosti lokacije na kojemu će biti skladište od granice s Bosnom i Hercegovinom. Skladište koje će se graditi bit će udaljeno 2,2 kilometra.
- Inače, nije neobično da se takvi objekti grade upravo uz granicu. Najbolji primjer je projekt u kojem Bugari grade odlagalište, dakle ne skladište, četiri kilometra od Rumunjske granice. Bilo je velikog protivljenja, no kroz postupak studija učinka na okoliš Bugarska strana je dokazala da taj objekt neće imati utjecaj na drugu stranu. Nadam se da ćemo upravo to i mi uspjeti dokazati - ističe Josip Lebegner.
Jedna od zabluda, kaže Lebegner, je da u Čerkezovac dolazi visoko radioaktivan otpad. Pod taj otpad spada istrošeno nuklearno gorivo. Ono je od prvog dana otkad je elektrana počela s radom smješteno na bazenu na lokaciji same elektrane - tu se radi o mokrom skladištenju, a ubrzo kreće i suho skladištenje. 2015. godine je postignut sporazum da se do 2103. godine taj otpad skladišti na lokaciji elektrane.
- Dobivamo pitanje i koliko dugo će Čerkezovac biti mjesto za skladištenje radioaktivnog otpada. Mi govorimo o razdoblju do 2050. godine. Nije moguće automatizmom samo maknuti skladište i reći da od sutra ono više ne postoji. Za trajno odlagalište, na razdoblje od 250 godina, potrebno je provesti mnoštvo istraživanja i javnih rasprava. Taj postupak će Fond pokrenuti čim dođe do uspostave skladišta - objašnjava Lebegner.
Nuklearna elektrana Krško proizvede otprilike 40 posto električne energije u Hrvatskoj. Od toga se jedna polovica isporučuje Hrvatskoj, a upravo ta polovica čini ukupno 14 posto električne potrošnje u jednoj godini. Ugrubo, to je količina električne energije koju potroši Zagreb.
- Mi smo bez obzira na sušu i na nedostatak energenata proizveli 99,4 posto planirane električne energije. Na nas to nije utjecalo. Mi smo stabilan, pouzdan izvor električne energije. Na razini Europske unije nuklearna energija još uvijek dobavlja otprilike 25 posto sve proizvedene električne energije. Na razini svijeta to je oko osam do devet posto - pojašnjava nam Saša Medaković, član Uprave NEK.
Priča o Nuklearnoj elektrani Krško započinje prije otprilike 50 godina, u listopadu, kada su tadašnja dva predsjednika potpisala ugovor o izgradnji dviju nuklearnih elektrana - Krško i Prevlaka. Ta druga elektrana trebala je biti na području Zagreba, tamo gdje se danas nalazi IKEA. Za tu elektranu je bio raspisan natječaj, ponude su stigle i trebao se samo izabrati izvođač. To je bilo 1987. godine, kada se dogodila tragedija u Černobilu, nakon čega je savezna Vlada donijela moratorij na izgradnju nuklearnih elektrana.
Izgradnja Krškog je, međutim, uspješno ugovorena i 1974. je položen kamen temeljac, ‘75. je izdana građevinska dozvola, reaktor je proradio u roku od šest godina, a ‘83. je krenuo komercijalni rad. Od tada elektrana radi kontinuirano.
Zadnjih desetak godina radi se intenzivno na produljenju životnog vijeka elektrane, što je inače praksa u svijetu.
- Nuklearne elektrane koje su rađene ‘70-ih godina su se pokazale u izuzetno dobrom stanju. Materijali su kvalitetni, naša elektrana je dobro održavana. Sposobni smo ovu elektranu upogoniti još minimalno 20 godina. To ćemo dokazati i formalnim postupcima za koje očekujemo da će se dovršiti narednih godina - govori za kraj Medaković.