Stevanu Šoti je 86 godina. Ipak, to ga ne sprečava da sjedne u kabinu svoga IMT-a i pođe na njivu obrađivati svoja 24 jutra zemlje na kojima sije pšenicu, kukuruz, soju... I ove će godine, kaže, na oranicu. Čim zatopli.
- Eto, još mrdam - kaže nam ovaj čovjek, jedan od desetak hrvatskih državljana koliko ih je preostalo u Kenđiji, području široke plodne vojvođanske ravnice smještenom na sjeverozapadu Bačke, koje se dandanas katastarski vodi kao teritorij Hrvatske, iako se nalazi uz lijevu, srpsku, obalu Dunava.
Stevan živi sa suprugom i kćeri, a pamti vremena kada je Kenđija imala čak 96 salaša. Danas ih se može pobrojati na prste jedne ruke. Ostalo je samo četiri-pet autohtonih obitelji, pretežno pripadnika mađarske nacionalne manjine i nešto Hrvata koji se ipak nisu odrekli hrvatskog državljanstva, što im je u bliskoj prošlosti, pa i danas, stvaralo samo probleme. Nisu, istina, bili fizički i životno ugroženi, ali egzistencijalno jesu.
Privremenost
Kenđija je dio još uvijek neriješenoga hrvatsko-srpskoga graničnog spora koji obuhvaća 10.000 hektara hrvatskog zemljišta s druge strane Dunava, a nakon što je mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja kao privremena granica između dviju država određena sredina Dunava. Ta privremenost je i dalje na snazi jer spor nije riješen. Srbija bi, naime, htjela da sadašnje privremeno stanje postane trajno, ali to bi značilo da se Hrvatska odriče 10.000 hektara svoga zemljišta u zamjenu za 1000 hektara zemljišta koje katastarski pripada Srbiji, a nalazi se na hrvatskoj strani Dunava. Tako bi, primjerice, Srbiji pripale i poznate Šarengradska i Vukovarska ada, ali i 900 hektara Kenđije, jedinog naseljenog spornog područja s plodnim oranicama. O Kenđiji se već u hrvatskim medijima naveliko pisalo i govorilo. Odlazile su tamo i političke delegacije, no ta situacija nikad nije u potpunosti riješena.
- Problem je što mi svoje proizvode ne smijemo predavati i prodavati u Hrvatskoj jer nam je zabranjeno prenositi ih preko graničnog prijelaza Bezdan-Batina - priča Ilonka Perželt koja sa suprugom Šandorom, istoimenim sinom, kćeri Judit i majkom Veronom na svom salašu uzgaja krave i ovce, a obrađuju i 30 jutara zemlje.
Nema asfalta
U ovo doba do njih nije lako doći jer prema njihovu i drugim salašima u nizu nema asfalta. Kolega fotoreporter i ja nekako smo se probili pješice kroz blato, a onda smo se još i dolaskom na salaš susreli s njihovim čuvarima. Prema nama je potrčalo pet “avlijanera” pa smo se hvatali traktorske prikolice dok se nisu pojavili gazde. - Nisu oni opasni, samo upozoravaju da netko dolazi - kaže naša domaćica i uvodi nas u kuću.
Njezina majka čisti orahe, a suprug i sin su otišli u Beli Manastir jer je sinu istekla osobna iskaznica.
- Mora je produljiti, a onda se ovdje u Bezdanu prijaviti kao stranac. Ne mogu reći da nam Hrvatska ne pomaže. Evo, mama ima hrvatsku mirovinu, a mi dobijemo poticaje od Ministarstva poljoprivrede, no sve što proizvedemo, moramo prodavati na pijaci u Bezdanu. I to ne bismo mogli da suprug nije uzeo srpsko državljanstvo, a sad sam ga i ja zatražila. Čekam rješenje. Problem jest, ali već smo se naviknuli, iako bi bilo dobro kada bismo mogli mlijeko, sir i kajmak prodavati u Hrvatskoj. Eto, ni plavi dizel ne smijemo kupiti u Hrvatskoj, pa prevesti ovamo - ispričala nam je Ilonka, potvrdivši ono što se već neko vrijeme zna: hrvatski državljani u Kenđiji, suočeni s egzistencijalnom problemima, odlučili su uzeti srpsko državljanstvo kako bi mogli preživjeti. Ne svi, ali dobar dio njih jest.
- Ja nisam i neću, ali moja kći jest. Meni ne treba. Ima ih koji su uzeli i mađarsko državljanstvo. Tko zna, možda je netko uzeo i njemačko - smije se Stevan kojemu mirovinu u Hrvatskoj podiže prijatelj iz Batine pa mu je donosi kući.
Na njihovim kućama ispod kućnih brojeva piše Batina Kenđija. No, takvih je još malo ostalo. Puno je Srba kupilo vikendice na Kenđiji, a dio hrvatskih državljana se preselio u Bezdan.
To što se s njima događa u ovih 25 godina zapravo više nije problem, nego stanje, a mi smo stekli dojam da su ti ljudi sada već prilično i ravnodušni prema tome hoće li im se pomoći.
Nije da to ne očekuju, ali svjesni da su u određenom trenutku bili prepušteni sami sebi, preuzeli su inicijativu pa je svatko za sebe rješavao probleme koje nosi život “ni na nebu, ni na zemlji”.
Na fotografiji: baka Verona Šiplika
Na fotografiji: baka Verona Šiplika
Carina
Šandor Šipoš je iz Batine, ali je i donačelnik Općine Draž kojoj Kenđija administrativno pripada. Kaže da redovito obilazi sunarodnjake u Kenđiji, da su preko mađarskog Vijeća nacionalne manjine pokušavali riješiti njihove probleme s MUP-om, Ministarstvom poljoprivrede i Ministarstvom pravosuđa, ali ništa se nije dogodilo.
- Najveći je problem carinska služba u kojoj kažu da bi njihove proizvode trebalo svaki put fitopatološki pregledati, a iz toga proizlazi da Carina taj teritorij uopće ne smatra hrvatskim. Država je kriva što je taj prostor zaboravljen i zapušten. Ostali su samo stari i gotovo nemoćni. Mi im kao Općina ništa ne naplaćujemo, a imamo i jednu tvrtku koja je registrirana u Kenđiji. Čovjek vodi knjigovodstveni servis u Osijeku, ali je sjedište tvrtke u Kenđiji pa Općini Draž plaća porez. To je pozitivan primjer čovjeka koji se ne želi odreći svoga i koji pomaže općini kojoj administrativno pripada - ističe Šipoš koji više ni sam ne vjeruje da će se kenđijsko pitanje ikad riješiti.
'Treba spasiti taj mali broj državljana'
Nedavno se oglasila i Zajednica povratnika Hrvatske, koja je od MUP-a zatražila da se ljudima iz Kenđije omogući prijenos poljoprivrednih proizvoda i njihova prodaja u Hrvatskoj, a od MVPEI-ja da kroz pretpristupne pregovore Srbije s EU pomognu tim ljudima.
“Vlasti Srbije ne polažu nikakva prava na taj teritorij, niti njihova policija ulazi u taj prostor. Jedino što se događa u prostoru Kenđije jest divlja gradnja kuća i vikendica i bespravna sječa šuma. Nadamo se da će se napokon spasiti još malobrojni tamošnji hrvatski državljani, a državno zemljište staviti u funkciju hrvatske poljoprivredne proizvodnje.”