Krenuli smo u obilazak Medvedgrada. Najprije smo ušli u kapelu. Predsjednik prvi, ja za njim, dok ostali nisu uspjeli ući jer je Franjo Tuđman unutrašnjost kapele obuhvatio samo jednim brzim pogledom i odmah se okrenuo i izašao. Krenuli smo dalje, do zgrade sjeverno od kapele. Namjeravao sam proći pokraj nje jer je neizmjerno manje zanimljiva od kapele, no inzistirao je da je pogleda. Prema njegovu ponašanju postalo mi je odmah sasvim jasno da ga baš ništa od toga ne zanima, nego isključivo traži mjesto za svoj spomenik.
Konačno, kada smo ponovno došli u dvorište, ispred južne kule predsjednik je zastao, dva-tri puta udario nogom o tlo i dosta odlučno rekao - ovdje", zabilježio je u svojim dnevničkim zapisima poznati hrvatski konzervator Drago Miletić. Njih je ovih dana objavio u knjizi "Medvedgrad na Oltaru domovine - pogled izbliza" u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.
Iako je, dakle, riječ o dnevničkim zapisima o Miletićevu stvarnom sudjelovanju u obnovi Medvedgrada, knjiga se, zapravo, čita kao pravi roman u kojemu se falsificiraju potpisi, sastanci se odvijaju iza leđa kako na njima ne bi bili neistomišljenici, zanemaruju propusti struke, odvijaju natjecanja u bizarnostima, ignorira se status spomenika kulture u korist politike i slično.
Sam Miletić reći će nam da je pisao"zabilješke zanimljivih pojedinosti s tih sastanaka na koje je bio pozivan od prvog dana", no nije mu tada, nastavlja, "bilo ni na kraj pameti da će ih objaviti". Oni su stoga, kaže, "iskreni, nastali pod trenutačnim dojmom o dnevnim događajima, bez proračunata vaganja riječi". Što misli o svemu iz današnje perspektive, jasno je među ostalim i iz inverzije u naslovu knjige: Medvedgrad na Oltaru domovine.
"Oda zahodu"
Drago Miletić u mirovini je već devetu godinu, a prije toga radio je četiri desetljeća kao konzervator. Kada je započeo karijeru, odmah nakon diplome povijesti umjetnosti i arheologije, zaposlio se u Restauratorskom zavodu, kako se tada zvao HRZ. Radio je na obnovi mnogih spomenika kulture, od Staroga grada u Kostajnici pa Medvedgrada, Staroga grada u Ribniku, Velikog Tabora do crkve sv. Marije u Zadru, sv. Jurja u Belcu, crkve sv. Marije u Lepoglavi i brojnih drugih, za što je i dobio najveće nagrade.
Zašto je odlučio objaviti knjigu i javno izreći sve što se događalo, objasnit će: "Upravo ti medvedgradski događaji obilježavaju početak snažne erozije konzervatorske struke koja je uslijedila u Hrvatskoj i, što je mnogo gore, erozije konzervatorske etike koja nakon proteklih četvrt stoljeća i dalje traje. U ovom trenutku tom se procesu ne nazire kraj." Nažalost, nastavlja, Medvedgrad nije osamljen slučaj, pa spominje i mnoge druge primjere, od Velikog Tabora nadalje.
Naravno, ima i svijetlih iznimaka, reći će, no tema je knjige specifična, nastavlja, ukazuje na to kako je "kolateralna žrtva operacije Medvedgrad, odnosno polaganja Medvedgrada na Oltar domovine, bila služba zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj". Kako danas govori: "Spomenik domovini na Trgu Stjepana Radića arhitekta Nenada Fabijanića ukazuje na to kako izgleda dobra javna plastika s temom domovine. A uz Oltar domovine na Medvedgradu predlažem da se na njemu čita 'Oda zahodu' Luke Paljetka. Naime, na tom je mjestu nekoć stajao - zahod. Spomenik je to ljudskog neznanja."
A ovako u Miletićevim dnevničkim zapisima saznajemo o kronologiji obnove Medvedgrada. Sve je započelo 7. veljače 1992.: "nazvao me Venčeslav Lončarić, direktor Gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, te me obavijestio o sutrašnjem posjetu Franje Tuđmana Medvedgradu. S obzirom na to da mi od početka vodimo radove na Medvedgradu, zatražio je da upoznamo predsjednika sa svime onim što bi ga moglo zanimati."
Nakon toga ga je nazvao Slavko Dakić, tada čelnik Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša. Miletić kaže da mu je Dakić važno priopćio "kako je predsjednik Tuđman bio impresioniran Medvedgradom i kako je odmah dao ideju da se na Medvedgradu podigne spomenik svim žrtvama borbe za Hrvatsku".
Miletić nastavlja: "Zatražio je da se što hitnije sastanemo. Odmah sam odgovorio Dakiću kako je ta zamisao luda i da me neodoljivo podsjeća na Augustinčićevu namjeru da podigne spomenik Maršalu na Cesargradu, a i na moguću novu Avalu, jasno, sa svim neželjenim posljedicama. Bio je očito zatečen mojim vrlo burnim reagiranjem, ali je ustrajao na sastanku. Zamolio me da o tome nikomu ne pričam, što i nisam, sve se nadajući da će možda biti - kako došlo, tako prošlo. Očito sam se prevario, ta luda zamisao nije zaboravljena."
Franjo Tuđman potom odlazi na Medvedgrad, a u njegovoj su pratnji bili, kaže Miletić, Mladen Vedriš i Ante Glibota, zatim ljudi iz osiguranja i šef protokola: "Glibote se dobro sjećam s prvoga združenog obilaska Medvedgrada kako u otkopčanom zimskom kaputu i oko vrata nemarno prebačenim dugim i širokim svijetlim, gotovo bijelim, šalom koji se spuštao do donjeg ruba kaputa uvijek nastoji biti što bliže predsjedniku. Ponašao se ipak vrlo suzdržano, možda je tada već bio uvjeren da je projekt sigurno njegov."
Poznanstvo Tuđmana i Miletića, može se pročitati u knjizi, odvijalo se na sljedeći način: "Kada sam se predstavio i rukovao, predsjednik me upitao: - Miletić - od kuda? Odgovorio sam da sam iz Zagreba.
– A otac?
– Iz Stankovaca.
– Kojih Stankovaca?
– Stankovaca kraj Šibenika.
– Dobro."
Miletić je u više navrata Tuđmana pokušao uvjeriti da na Medvednici ima još mnogo drugih vrhova na kojima se takav spomenik može podignuti, ali da njemu nema mjesta na Medvedgradu: "Nakon završetka obilaska pozvali smo predsjednika u podrum palasa na malu zakusku. Dan je bio vrlo lijep, sunčan, u otvorenom kaminu gorjela je vatra, tako da se moglo ugodno sjediti i razgovarati.
Ferina je priredio vrlo ukusnu zakusku (pršut, paški sir, pio se sivi pinot i crno vino nekoga poznatog slovenskog podrumara), a atmosfera se doimala opuštenom. Predsjednik je sada, uz jelo, šire obrazložio svoju nakanu. Ponovno sam reagirao ustrajući da to nije dobro rješenje, prije svega, za Medvedgrad, a za to sam ponudio i neke, meni se činilo, jake argumente. Očito da za njega ti argumenti nisu bili dovoljno uvjerljivi, tako da mi je predsjednik samo odgovorio: Vi ste previše Zagrepčan, a premalo Hrvat. Iz mene je posve nekontrolirano izletjelo: Baš ste pravog našli."
Gradnja rezidencije
Na sastancima su se, potom, među ostalima izmjenjivali: arhitekt Boris Magaš, direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Ferdinand Meder, ministrica prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Marina Matulović Dropulić, spomenuti Slavko Dakić i Venčeslav Lončarić, potom direktor Restauratorskog zavoda Hrvatske Vinko Štrkalj, viši savjetnik u Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode Davorin Stipetić i voditelj dotadašnjih radova na Medvedgradu, ujedno i autor knjige Drago Miletić. Već su se na samim počecima pojavljivale prve kontroverzije: "Magaš je usput upitao postoji li na Medvedgradu mogućnost uređenja nekoliko apartmana. Tim je pitanjem prvi put javno iznesena mogućnost gradnje rezidencije za visoke strane goste na Medvedgradu."
Miletić u knjizi implicira i kako su neki sastanci namjerno održani bez njega: "Nema dvojbe da je Štrkalj dobivši naše zahtjeve za putne naloge na potpis (njega i kolegice, op. a.) i vidjevši da nas u petak nema, htio održati sastanak stručnog vijeća kako bi lakše nametnuo svoje mišljenje i lakše mogao manipulirati ljudima. Ipak, pod dojmom onoga što je Novak rekao, nazvao me nešto kasnije i upitao me je li naš odlazak u Krapinu sutra nužan."
Naš sugovornik i autor knjige u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, opisuje u knjizi kako je njegov potpis falsificiran: "Na kraju sastanka, kada sam odbio staviti potpis na Promemoriju, Magaš je zatražio da se pismeno izjasnim zašto je neću potpisati, što sam obećao. Na čisto tehničko pitanje, do kada to trebam napraviti, Magaš je rekao da on sutra ide predsjedniku, ali da mu je dovoljan postojeći koncept, a da će punovaljanu i potpisanu Promemoriju dati kasnije. Budući da sam drugi dan bio na službenom putu, javio sam se Magašu i upitao ga kada mu mogu dostaviti svoje pisano obrazloženje.
On se začudio, jer je već dobio iz kancelarije Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode prepisanu Promemoriju, na kojoj je i moj potpis. Nakon moga čuđenja predložio je da to riješim s gđom Ružom, a sastanak smo dogovorili za drugi dan. Odmah sam nazvao gđu Ružu i upitao je o tome kako je došlo do stavljanja moga potpisa na Promemoriju. Od nje sam čuo da je Štrkalj rekao, ako ne donesem do 14 sati svoje obrazloženje, to znači da sam odustao i da me onda potpiše. Otišao sam odmah u Zavod, uručio i urudžbirao svoje obrazloženje te je zamolio da moj potpis odmah prebijeli na svim primjercima. Budući da je u Gradski zavod već otposlan jedan primjerak Promemorije s 'mojim' potpisom, otišao sam do njih te ih upoznao s krivotvorinom svog potpisa, uručio im svoje obrazloženje i zamolio ih da moj potpis prebijele..."
Odluka o lokaciji ipak je pala i uskoro na Medvedgrad stižu arhitekti: "Početkom travnja nazvao me Lončarić i zamolio da odvedem odabrane arhitekte. Odabrani su bili Crnković, Fabijanić, Hržić, Neidhardt i Vulin. Neidhardt je već obavijestio Magaša da je zauzet i da ne može prihvatiti angažiranje na Medvedgradu, dok je Hržić kasnio i obavijestio Magaša da će doći ravno na Medvedgrad." Za arhitekta Antu Vulina, koji je kasnije dobio i orden Danice hrvatske, s još nekolicinom kolega upravo za Medvedgrad, Miletić nema baš lijepih riječi:
"Kada smo došli na lokaciju, uslijedila su nevjerojatna pitanja, u čemu je prednjačio Vulin, za kojega se, prema tim pitanjima, nikada ne bi pomislilo da je po profesiji arhitekt." Potom, "na povratku s Medvedgrada, u automobilu, Vulin se obratio Magašu: 'Znate, sada kada smo razgledali Medvedgrad, nisu mi jasne dvije stvari: prvo, je li investicija ograničena i, drugo, gdje postaviti parkiralište za najmanje 50 automobila?' Na prvo pitanje Magaš mu je odmah odgovorio da je predsjednik Medvedgradu dao takvo značenje da investicija nije ničim ograničena, što je Vulina očito zadovoljilo. Na drugo je pitanje Magaš odgovorio da je to stvar detaljnih analiza. Već iz ova dva pitanja vidi se potpuno Vulinovo nerazumijevanje Medvedgrada".
Problem s bojama
Nakon toga pojavljuje se ideja o kiparima: "Marina Dropulić obavijestila je prisutne da je predsjednikova želja bila da se u grupu odmah uključe i kipari: Kuzma Kovačić, Stipe Sikirica, Kruno Bošnjak i Marija Ujević, što je ona uspjela odgoditi za drugu fazu. Predsjednik se s time složio." Podsjetimo kako je kasnije Oltar napravio Kuzma Kovačić. No, u prvoj, piše Miletić: "Svi su arhitekti bili suglasni da se kipari svakako trebaju izbjeći, jer zna se kakav oni imaju pristup takvim problemima i kakva su inače njihova rješenja."
Miletić je 14. svibnja 1993. uveo i spomenuti toalet u raspravu: "Skrenuo sam im pozornost na činjenicu da je to mjesto za takvu simboličku funkciju potpuno neprimjereno, jer se tijekom povijesti na tom mjestu samo 'sralo i pišalo'. Baš tako. Medvedgrad je Ganerbenburg, dakle grad s dva ili više vlasnika, u ovom slučaju s dva - biskupom i kaptolom. Južna kula funkcionirala je kao cjelovit i zaseban dio položaja zagrebačkih kanonika, unutar kojega je morao biti i nužnik. Znamo da ga nije moglo biti sa sjeverne (tko bi to radio iznad vlastitog ulaza), zapadne i istočne strane, dakle mogao je biti samo s južne strane. A sada bi na tome mjestu napravili spomenik hrvatskoj slobodi... Uopće, nekoliko sam puta naglašavao da uloga Medvedgrada u hrvatskoj povijesti nije bila nimalo važna i to objašnjavao."
Povela se rasprava o osvjetljivanju: "Predloženo je da se laserom s Kaptola i Gradeca usmjere zrake prema Medvedgradu. Dakić je to razradio, predlažući da to bude u boji naše trobojnice, crven, bijeli, plavi, a završio je to riječima: Ti imaš jedno svjetsko čudo - to nema nitko." Kasnije se, na Miletićevu inicijativu, od toga odustalo. Naime, na jednoj večeri rekao je Franji Tuđmanu: "Onaj tko bude gledao iz Zagreba vidjet će crven - bijeli - plavi, ali onaj tko bude gledao s Medvedgrada, vidjet će plavi - bijeli - crveni.
Tih se dana razgovaralo i o honoraru radne grupe: "23. svibnja utvrđen je mjesečni honorar za sve suradnike od 600 njemačkih maraka. To je više nego dvostruko od moje plaće, u tom je trenutku to četiri puta više od ženine plaće, to je za mene upravo fantastičan honorar u vrijeme u kojem sam još donedavno stajao u redu za crni kruh. Nekoliko me puta na sastancima Vulin tražio broj žiroračuna. Svaki sam put to prečuo, ili sam samo kimnuo glavom. Ne bi bilo dobro da sam prihvatio i jedan pfening. Konačno, to je, uz moje pisano obrazloženje istupanja iz grupe, još jedan dokaz da ne stojim iza Studije, iako sam u njoj lažno naveden kao jedan od autora."
Naime, 7. lipnja moli da ga zbog temeljnog pristupa oslobode obaveza u radnoj grupi, a među njegovim obrazloženjima je stajalo: "Medvedgrad je sam za sebe spomenik. Spomenik kakav se namjerava postaviti na Medvedgradu svagdje je sam za sebe spomenik. Jedan drugom konkuriraju, jedan drugoga guše. Objektivno, Medvedgrad guši novi spomenik, postavlja mu niz ograničenja. S druge strane, novi spomenik, sa svojim zahtjevima, državnim protokolom, režimom vladanja i ponašanja u blizini spomenika, visokim standardima obrade i izborom materijala koji su sukladni takvu mjestu i ukusu onih koji odlučuju, mijenja spomeničke značajke Medvedgrada i posebno mijenja mu ono najvažnije, ozračje srednjovjekovnoga plemićkog grada."
Prošla su od tada desetljeća. Današnja situacija bolno je jasna, piše u zaključku Miletić: "Trideset godina je prošlo od rekonstrukcije, rešetkasta vrata sprečavaju ulaz posjetiteljima, ali ne sprečavaju ulaz vlazi, kiši i snijegu nošenim jakim sjevernim i zapadnim vjetrovima. Stanje je više nego zabrinjavajuće. Temeljni problem Medvedgrada danas jest da o njemu nitko više svojom voljom ne želi skrbiti."
Drugi slučajevi
Iako se bazira na kronologiji vezanoj uz Medvedgrad, Miletić navodi i druge slučajeve, one koje, kako kaže, "nikako ne možemo razumjeti, još manje opravdati, pa ni uz najbolju volju. Slučajevi su to koji kompromitiraju službu i koji su posve obezvrijedili postojeću konzervatorsku etiku, a počeli su se događati u znatno mirnije doba, desetak godina nakon završetka rata".
Jedan od upečatljivijih primjera koje spominje u knjizi uništenje je crkvenog sata bivšeg pavlinskog samostana u Lepoglavi: "Bio je to glomazan, težak, nimalo fini, kovački izrađen mehanizam, pun nekakvih osovina, zupčanika, opruga, valjaka s namotajima užeta, kamenih utega, klatna, sve to zamašćeno od stoljetnog podmazivanja. Kažu, posljednji u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kao da je taj nesretni sat bio svjestan svoje ružnoće i starosti, pa je tvrdoglavo pokazivao točno vrijeme." No, kako nastavlja:
"Na 300. godišnjicu sata 2005. lepoglavski je župnik ispilio staru drvenu konstrukciju i elektrificirao sat i zvonjavu triju zvona. Pravovremeno nastojanje, prvo da se to spriječi, a potom da se čitav mehanizam obnovi i vrati u funkciju, nije uspjelo ni nakon deset godina. Župnik je svoj vandalski čin opravdavao troškom koji ima za svakodnevno navijanje sata, mjesečno - 300 kuna. Lepoglavski je župnik svoj 300 godina star sat, 154 godine stariji od čuvenoga Big Bena, eutanazirao zbog 300 kuna mjesečno. Nije bio spreman mjesečno izdvojiti jednu kunu za svaku godinu njegova neumorna rada. Ni spomenicima se više ne priznaje minuli rad."
Slučaj Veliki Tabor
U Belecu, u župnoj crkvi Majke Božje Snježne, nastavlja s primjerima Miletić: "Desetljećima se ulagalo u obnovu crkve bez udjela Crkve, prvo njezine vanjštine, a potom i unutrašnjosti. Obnovljena su pročelja, uzorno su restaurirane Rangerove zidne slike, potom je jednako tako restaurirano pet oltara i propovjedaonica, zatim ograda pjevališta i izveden je novi pod. Preostalo je još samo da se rekonstruiraju sakristijski ormar i ispovjedaonice. Za vjerodostojnu rekonstrukciju postojali su neki njihovi bitni izvorni dijelovi.
No župnik je bio nestrpljiv i neočekivano je potiho preuzeo inicijativu. Napravio je on, ne pitajući nikoga ništa, i ormar i ispovjedaonice od masivnoga drveta, razumljivo - po svom ukusu. Takav, po svom ukusu izrađen veliki ormar, stavio je u malu sakristiju čije je zidove oslikao Ivan Ranger, a dvije ružne ispovjedaonice ugurao je ispod najljepše barokne pjevališne ograde u Hrvatskoj. Bio je to dotad najljepši primjer baroknoga Gesamtkunstwerka u Hrvatskoj."
Sljedeći primjer koji navodi: "Unutar Nacionalnog parka Krka, na otočiću Visovcu, Franjevački provincijalat Provincije Presvetog Otkupljenja u Splitu iznad lučice sagradio je na betonskim stupovima - kongresnu dvoranu. Dvorana se gradila da bi se u njoj mogao održati znanstveni skup u povodu 550. godišnjice dolaska franjevaca na Visovac. Razumljivo, gradnja se izvodila bez ikakvih prethodnih dogovora i suglasnosti Nacionalnog parka Krka i nadležnih konzervatora. Nakon što je uočeno kazneno djelo, radovi su odmah obustavljeni, a protiv provincijala i gvardijana podignuta je kaznena prijava. Ipak, ništa se nije dogodilo, gradnja se, ne prekidajući, uredno nastavila i na vrijeme završila. U novoj dvorani znanstveni skup otvorio je akademik Ivan Aralica."
Nakon Medvedgrada najveća je investicija u spomenik kulture u Hrvatskoj bila obnova Velikog Tabora, za što naš sugovornik tvrdi: "Veliki Tabor nakon toga je postao školski primjer kako se nikada ne bi smjelo raditi na spomeniku kulture." Miletić, nabrajajući sve što je učinjeno prilikom obnove, spominje i "nedostatak minimalnog osjećaja za povijesno koji je kulminirao na kraju grotesknom prezentacijom u istraživanjima otkrivenoga jedinstvenog niza gustih obrambenih otvora, unutar poslije uređene kapele, i izvedbom popločenja dvorišta nepravilno lomljenim kamenim pločama (istarski kamen, vizualno posve jednak benkovačkom) te posve izmišljenom neprirodnom novom nivelacijom i oblikovanjem plohe zapadnog dijela dvorišta prekrivenog smjesom sitnog tucanika i veznog materijala koji djeluje kao neka vrsta umjetne smole".
Za kraj razgovora pitamo Miletića za njegov stav što i kako nakon potresa koji je pogodio Sisačko-moslavačku županiju. Bez oklijevanja odgovara: "Smatram da se glavna ulica u Petrinji treba faksimilizirati, kao što je to već učinjeno s crkvom svetog Lovre u ovom gradu. I nakon požara koji je pogodio katedralu Notre Dame u Parizu, odlučili su se za ovaj postupak."