Na ovim izborima, kako i priliči, ideologija je odigrala sporednu ulogu u odnosu na dilemu: promjena ili status quo.
Građani su se većinom opredjeljivali ne za lijevo ili desno, nego za ili protiv čiste promjene, takve koja može smanjiti vjerojatnost brzih novih izbora i kaotične pat-pozicije u predstavničkim tijelima, i to u najvećem broju važnih gradova i županija.
Većina građana glasovala je bez opterećenja ultimatumima lažne stabilnosti i obaveznog kontinuiteta sistema, o čemu najbolje svjedoči činjenica da se s porukom "stabilnosti" u Zagrebu poistovjetilo jedva desetak posto glasača (onih koji su poklonili povjerenje Bandićevoj dugogodišnjoj zamjenici Jeleni Pavičić Vukičević).
Sentiment ovih izbora, za razliku od parlamentarnih kad je i epidemiološki i napose psihološki bio na najjače harao bauk i virus korone, bio je baš suprotan od stabilnosti.
Birači su, naročito u Zagrebu, a na neki način i u Splitu, pa i u Rijeci, u većoj mjeri pristali na rizik. To je ustvari zdrav signal izlaska iz induciranog korona-jednoumlja, vremena u kojemu se uglavnom odlučivalo u strahu, izlaska u prostor novih maštanja i idealiziranja politike. Kao ni većina snova, možda se ni ovi snovi velikog dijela javnosti nikad neće ostvariti, ali će kod mnogih stvoriti osjećaj novog, čistijeg početka i veće uključenosti u upravljanje gradovima u kojima žive i rade i oni i njihove obitelj.
HDZ, bez obzira na predvidiv fijasko u Zagrebu, koji smo unaprijed opisivali toliko puta, može utješno profitirati iz trijumfa Tomaševićeva pokreta. Tomašević i Plenković objektivno postaju dva najmoćnija političara u državi koja će, k tome, biti upućena na suradnju, žele li uspjeti. Tomaševićeva grupacija bit će i više nego zauzeta svladavanjem svih očekivanih i nepredvidivih kriza i prepreka u upravljanju da bi se u isto vrijeme uspjeli još i ozbiljnije nadograđivati u opciju koja bi do sljedećih izbora i na nacionalnoj razini mogla ostvariti ovako uvjerljiv rezultat i konkurirati HDZ-u.
Uostalom, već se na ovim izborima vidi da nema kritične inercije koja bi ispostave i partnere Možemo diljem Hrvatske povukla snažno prema vrhu, i dalje su to, osim možda u Dubrovniku, prilično oporbeni rezultati. A opet, bez obzira što će 90 posto snage morati usmjeriti na Zagreb, Možemo će svejedno okupirati najveći dio prostora na ljevici pa nije realno da će iz njihove sjene - posebno ako u Zagrebu s Možemo uđe u partnerski odnos - SDP moći graditi oporavak. Jedina niša gdje bi to SDP mogao činiti upravo je negiranje Tomaševićevih rezultata i dometa, a to bi u ovim okolnostima bilo incestuozno, a s obzirom na kadrovsku sliku zagrebačkog SDP-a i neuvjerljivo.
S druge strane, pored svih napora s desnih odbačenih krakova HDZ-a, i pored neizravne ali strastvene pomoći koju su u kampanji i prije nje na desnici dobili od Milanovića (nije glasovao da ne bi bio pristran, ali je odigrao ulogu najaktivnije oporbe HDZ-u i Plenkoviću), unatoč dakle tom angažmanu, protuplenkovićevski prostor na desnici nije se ni ovim izbornim ciklusom značajno proširio. Predvidiv neuspjeh HDZ-a u Zagrebu, klimava situacija u Splitu, kao i također očekivano Penavino zadržavanje Vukovara, udaraju u Plenkovićev autoritet i taštinu, ali još ne u same temelje HDZ-a kakav je sklepan za Plenkovića. HDZ će u rezultatima u Osijeku, Sisku, Varaždinskoj županiji, Rijeci... moći naći uvjerljivije argumente za relativizaciju poraza nego što će to poći za rukom tumačima Grbinova SDP-a. Pred tom strankom, opet u skladu s našim predviđanjima i analizama, razdoblje je ponovnog izvođenja teške artiljerije, s neznatnim izgledima da još jedan veliki unutarnji sukob završi dobro po sve njih.
Jer osim posrnuća u glavnom gradu, SDP ima probleme i drugdje, čak i u Rijeci, gdje i dalje postoji mogućnost da izgube gradonačelničko mjesto u drugom krugu. Trend pada SDP-a u Rijeci očit je i nezaustavljiv: Obersnel je 2009. dobio izbore u prvom krugu sa 58,27 posto, četiri godine kasnije išao je u drugi krug sa 48,06 posto, prije četiri godine imao je 40,88 posto, a njegov nasljednik sad ide u pripetavanje s kapitalom od tridesetak posto glasova.
Da rezimiramo, na ovim izborima pobijedila je prije svega velika težnja građana za promjenama, a najviše su kažnjene stranke koje imaju najveći otpor prema promjenama: HDZ koji bježi od bilo kakve ozbiljne reforme i SDP koji rauba stare ideje i modele tonući prema dnu.