Sljedeći tjedan pulsko brodogradilište Uljanik trebalo bi dobiti odgovor što dalje - hoće li dobiti zeleno svjetlo Europske komisije na Vladino jamstvo od 96 milijuna eura za daljnji nastavak rada, odnosno podmirenje plaće radnicima i plaćanje materijala za nastavak gradnje ugovorenih brodova. S jedne strane to bi bilo vraćanje na politiku potrošnje novca poreznih obveznika na neprofitabilnu brodogradnju, ali s druge strane u pitanju je 4500 tisuće radnih mjesta koliko ih Uljanik Grupa ima u Puli i Rijeci, ali i mnogih drugih industrija koje izravno posluju i ovise o Uljaniku.
Mnogi tvrde da je brod moguće ugovoriti i graditi bez gubitaka. Na posljednjoj konferenciji za novinare sindikalista Bruna Bulića, inače nekadašnjeg djelatnika Uljanika, poručio je kako se neki poslovi ponavljaju zbog nemarnosti te ni “ni batanu ne bi mogli sagraditi”.
Nikada nisu radili na brodu
Tvrdi on da kooperanti koji se angažiraju nikada u životu nisu radili na brodu, a ugovaraju se visokosofisticirana plovila za koja su potrebna velika znanja. Sve to naravno utječe na konačni rezultat - trošak gradnje jednog broda. Treba li država i ubuduće pokrivati gubitke takvog brodogradilišta?
I sindikalisti i radnici koji ne dobivaju plaće i Puljani koji nemaju veze s brodogradilištem po tom su pitanju suglasni: od brodogradnje ne bi trebalo odustati jer ju je lako ugasiti, ali vrlo teško pokrenuti.
- Pretpostavljam da će Europska komisija dati zeleno svjetlo na Vladino jamstvo jer bi urušavanje Uljanika imalo velike reperkusije, čak veće nego ih ima primjerice Agrokor. Komisija vodi o tome računa i zna kako je u Hrvatskoj, odnosno da imamo blagi rast gospodarstva i da bi gašenje jedne tako jake izvozne grane povećalo probleme. Mislim da Komisija može preskočiti neke standarde u odlučivanju u ovom slučaju. Da se ne daj Bože desi urušavanje Uljanika, to bi bilo loše za hrvatski BDP jer se radi o industrijskoj proizvodnji.
Možda sada na nas koji nismo povezani s brodogradilištem to ne bi imalo nikakvog utjecaja, ali dugoročno bismo osjetili te posljedice - smatra pulski ekonomski stručnjak Dean Sinković s pulskog Fakulteta ekonomije i turizma “Dr. Mijo Mirković”, koji je svojedobno u Vladi bio savjetnik za gospodarstvo, financije i fondove EU.
Njegov kolega Marinko Škare tvrdi da je propast Uljanika katastrofalan scenarij.
Najnaprednija grana
- Važnost Uljanika je u tome što predstavlja tehnološki najnapredniju granu u Hrvatskoj i ako se ugasi brodogradnja, to bi značilo da bi industrija spala na nekih 15 posto BDP-a, što je veliki problem. Država bi svakako i dalje trebala podržavati brodograđevnu industriju, ali ne kroz ovaj model koji više ne drži vodu. Treba se stvoriti industrijska politika i sama država mora reći je li joj to strateška grana ili nije. Ovako nam se dešava da se samo gasi požar bez nekog 10-godišnjeg plana ulaganja Uljanika - smatra Škare.
Sinković, inače dobar poznavatelj prilika oko Uljanika, ističe da Hrvatska nije iznimka što se tiče ideje državnog poticanja brodogradnje. Tvrdi da je to uobičajena praksa u Aziji koja je postala najveća konkurencija europskim brodogradilištima, ali i Europi.
- Država uvijek treba držati ruku nad time jer se to tiče proizvodnje i zaposlenosti; došlo bi do ozbiljnih negativnih učinaka ako bi došlo do urušavanja. Moramo znati da se takva brodogradilišta u Aziji i Europi državno subvencioniraju upravo iz tih razloga. Ali država pritom mora znati što se događa. U Uljaniku to očito nije znala - smatra Sinković i dodaje kako za ovu situaciju snosi veliku odgovornost sama uprava, država koja nije dovoljno kontrolirala kako brodogradilište posluje, radnici koji imaju uvid u poslovanje jer imaju svoj glas u glavnoj skupštini, a nije mu jasno i zašto ostali koji su upleteni u vlasništvo Uljanika nisu kontrolirali njegovo poslovanje.
Krivi korak
- Uljanik je napravio krivi korak još 2013. godine kada se nisu restrukturirali. Prava uprava, koja je u ovom slučaju jako dobro plaćena, trebala je takve stvari predvidjeti i postaviti plan kojim bi se to izbjeglo. Hvaljenje količinom ugovorenih brodova ne znači ništa ako se posluje s minusom i ako su u igri veliki penali. Onda bolje da se nisu niti ugovorili. Sada je Uljaniku potreban strateški partner, ali ne netko iz okruženja da se ne bi dogodila nova Ina ili MOL - smatra Sinković.
Škare smatra da detalji o planu restrukturiranja Uljanika, a to je djelomična prenamjena djelatnosti u turizam, odnosno gradnja marine za megajahte, nisu nova stvar te da se o tome govorilo još krajem devedesetih godina. Vjeruje da bi mogli donijeti pozitivan preokret ako se tome ozbiljno pristupi.
- Radi se o povezivanju s turizmom i ta priča ima smisla, ali pitanje je je li to tehnički izvedivo a da ne dođe do urušavanja Uljanika - zaključuje Škare.
Prema financijskim podacima, u prvih devet mjeseci 2017. godine Uljanik Grupa imala je neto gubitak od 197,6 milijuna kuna. Godinu prije toga Uljanik grupa je završila godinu s neto gubitkom od 121,7 milijuna kuna. Još krajem rujna prošle godine Grupa je imala više od pola milijarde kratkoročnih obveza prema dobavljačima i kooperantima.